Interview: Damir Galijašević

Proslo je oko tri mjeseca od manifestacije “Veče sjećanja na Omera Pobrića”, ali u Tešnju se i dalje spominje ime Damir Galijašević. Iako je tek prvi razred Gimnazije “Musa Ćazim Ćatić”, itekako je poznat na tešanjskoj regiji, pa čak i šire. Naime, Damir je petnaestogodišnji muzičar koje je u svojoj trogodišnjoj „karijeri“ ostvario nemale rezultate na polju muzike i općenito kulture na tešanjskoj regiji. Ekipa “tesanj.net-a” obavila je razgovor sa Damirom, te u nastavku vam prenosimo dio tog razgovora.

Damire, dobro došao na “tesanj.net”. “Hvala, bolje vas našao, i nadam se da će ovaj naš razgovor u čitaocima probuditi lijepo raspoloženje.”

Otkud tolika ljubav prema sevdahu, kada si prvi put počeo svirati harmoniku i otkud baš sevdah“. „Nisam tako davno počeo svirati, koliko sam davno zavolio sevdalinku. Rođen sam u porodici gdje skoro svi lijepo sviraju i pjevaju, u kojoj su skoro svi muzički nadareni i obrazovani. Do 2003. god. uopšte nisam znao za sevdah i sevdalinku, ali onda se baš te godine održava koncert sevdaha Safeta Isovića u Zetri. Te godine je ponovo oformljena grupa Mostar Sevdah Reunion, a također je osnovan i Institut sevdaha. Tada me kao dijete strašno zainteresirao sevdah. Duboko u sebi osjecam da ce se sevdalinka prožimati kroz cijeli moj život.“

Kada si spomenuo rahmetli Omera, znamo da je on tvoj veliki uzor što se tiče harmonike. Vaše prijateljstvo, kako je počelo? Prijateljsto je počelo baš tim učlanjenjem u Institut sevdaha. Zapravo, Omer i ja smo rod, štaviše, moja i njegova porodica su bili kućni prijatelji u vrijeme dok je Omerova majka bila živa. Tim mailom smo se i upoznali, a nakon toga je uslijedio svakodnevni kontakt, bilo da je to telefon, skype, mail , naš odlazak u Muliće ili njegov u Tešanj. Redovno smo razgovarali o sevdalinci, o tome kako se ona danas pjeva i obrađuje, razmjenjivali iskustva, mnoge teme i sl. Moram napomenuti da mi je strašno žao što nikada sa Omerom nisam zasvirao. Nikada nisam imao tu priliku, tu čast da skupa sarađujemo. Stalno me zvao da dođem da zasviramo zajedno, ali nikada nisam otišao. Jednostavno, nije se dalo. Nakon njegovog preseljenja na Ahiret osjetio sam potrebu da nastavim gdje je on stao, a stao je u punoj snazi, i kroz sve njegove projekte prožimao se opstanak sevdalinke kao nematerijalnog kulturnog blaga BiH. Rezultat mog nastavka njegovim stazama je, između ostalog, i učešće na raznim manifestacijama takvog karaktera, te organizacija istih.

Jedan projekat po kome si prepoznatljiv je „Veče sjećanja na Omera Pobrića“. Nakon njegove smrti si se odlučio na jedan takav potez i možemo reći „vratio Omera Tešnju“. Čudan smo mi narod. Tešanj za života nije dovoljno cijenio r. Omera, iz meni potpuno nejasnih razloga. Kao njegov poznavaoc dovoljno dobro znam koliko mu je Tešanj značio i koliko je ponosno govorio da je Tešnjak. Moja želja je bila da Omer, pa makar i nakon smrti, ima barem neku simboličnu manifestaciju u svome Tešnju. Skupio sam ekipu i odlučio napraviti jedan takav koncert nakon kojeg će moj grad ponovo da zaživi, i o čemu će se dugo pričati. Kao specijalne učesnike programa doveo sam ljude koji su najveći dio estradnog vijeka proveli u saradnji s Omerom. Hasiba Agić, Nusreta Kobić i Džavid Pamuković su me impresionirali i osvojili za sva vremena. To nisu ljudi kojima je bitan iznos honorara za nastup, bili su spremni doći u Tešanj bez ikakvog honorara, a samo iz velikog poštovanja prema tom čovjeku. To veče je posebno dojmio tešanjsku publiku i gost orkestra Zanin Berbić, violinista i izvanredan sevdalija. Specifično je za orkestar i to da smo u medijima najavljeni kao orkestar Damira Galijaševića, a svirali su mi najbolji tešanjski muzičari današnjeg vremena. Iako najmlađi, rukovodio sam orkestrom i to smatram velikim i značajnim iskustvom. Svoj doprinos dale su i tešanjske sevdalije Ismet Pašalić, Dedo Hadžiedhemović sa sazom i moja desna ruka Halida Nuhanović.
Da je ispunjen cilj manifestacije spoznao sam tek par mjeseci kasnije, još koncertna atmosfera nije bila popustila, i još su me ljudi sretali na ulici i uz čestitke nadahnuto dodavali “Hvala ti za onu noć”. O vrijednosti koncerta dovoljno govori i činjenica da je nekoliko puta satelitska TV Hayat emitirala snimak s koncerta.

Što se tiče sviranja hamonike, uzor ti je r. Omer Pobrič a što se tiče pjevanja sevdalinke, ko ti je uzor? Obzirom da ne pjevam tako često, nemam neke uzore po pitanju pjevanja, ali postoje neke osobe koje jako cijenim i volim, a to su Safet Isović, Zaim Imamović, Himzo Polovina. To su sve velikani sevdalinke, a što se tiče današnjeg vremena, osoba koju lično poznajem, sa kojom se često družim u posljednje vrijeme, Hasiba Agić. Sevdalinku ne može svako pjevati. Treba je razumjeti, treba je osjetiti, treba je doživjeti sa tekstom. Mnogi je pjevaju, a ne razumiju dešavanja koje je opjevala, mnogi nemaju glasovne sposobnosti da je pjevaju… O tome sam pričao i sa rahmetli Omerom koji mi kaže:“Ma neka ih, neka pjevaju svi, a vrijeme će razabrati šta valja“.

Svo vrijeme nam je glavna tema sevdah. Šta je po tebi definicija sevdaha? Danas je toliko definicija da čovjek ne može da ima svoju definiciju. Ja ću se jednostavno složiti s tim da je to stanje duše, da je to osjećanje ljubavi. Kada nam je lijepo u duši, naši stari kažu „Baš sam u sevdahu“. Često dolazi do miješanja termina „sevdah“ i „sevdalinka“. Kao što rekoh, sevdah je stanje duše, a sevdalinka je bosanska, gradska, životna pjesma. ŽIVOTNA, a ne samo ljubavna kao što neki govore. Sevdalinka je opjevala sve sfere bosanskog života, samim tim i ljubav kao sastavni dio života.

U posljednje vrijeme jedno od omladinskih odruzenja koje je aktivno je i Omladinski ansambl Tešanj koje se posebno svidjelo Tešnjacima, u kojem ti obavljas funkciju rukovodioca orkestra Udruženja. “Ponosan sam na neki način što sam jedan od osnivača i što sam od prvog dana u tom ansamblu, nadam se, bitna karika. Ljudi u posljednje vrijeme kažu da mladi neće da rade, ali ja imam očiti primjer da hoće i da žele, ali samo im se treba pružiti prilika. OAT je na dosadašnja 2 koncerta i nekoliko pojedinačnih nastupa dokazao da imamo potencijal, da imamo volju i želju za radom i da nas samo treba podržati. Duboko vjerujem da ćete nas i dalje podržavati.”

I evo za kraj, poruka našim čitaocima. “Poruka čitaocima je da slijede svoje snove, da rade, pogotovo ono što vole. Kada naiđete na neku prepreku nemojte samo tako lako odustati, da je meni svaka prepreka smanjila samopouzdanje, danas ne bih bio ovo što jesam. Sve što je iza mene postigao sam radom i upornošću. U nadi da će ovaj intervju i u vama probuditi želju za korisnim, zahvaljujem vam se što ste odvojili svoje vrijeme.”