TESANJ.NET stranica grada
Kada se prije nešto više od deset godina pojavio na bh. sceni, Edo Maajka je bio nešto novo, drugačije i neobično. Bilo je to 2002. godine, kada je izašao njegov prvi album „Slušaj Mater“. Tada sam imala dvanaest godina i sjećam se da je album bio slušan među rajom u mojoj osnovnoj školi. Sjećam se i toga kako je moj, tada mali osmogodišnji brat Demir, kupio sebi CD i bio zaluđen Edom. Tako je vjerovatno pokazao i prvi ustanak protiv autoriteta dok se ljutio na roditelje koje nije oduševljavala činjenica da njihov sinčić šeta kroz kuću i repa necenzurisane Edine tekstove. A njemu je bila baš furka posebno naglasiti neke riječi. Od tog vremena, Edo Maajka je izdao još pet albuma, a njegova popularnost je i dalje rasla. Desilo se ono što se rijetko kojem muzičaru na ovim prostorima desi (a koji nije iz narodnjačkog stada) – zadobio je pažnju mladih, ne samo iz matične zemlje, nego i šire, i tu pažnju je zadržao još godinama.
Iza Vas je više od deset godina karijere, šest albuma, suradnja sa desetinom muzičara i veliki broj fanova i ljudi kojima ono što radite zaista nešto znači. Kada pogledate unazad, možete li reći da ste zadovoljni onim što ste uradili sa svojom muzičkom karijerom i da li ste zadovoljni kako je ta karijera utjecala na Vaš život u cjelosti?
Jako sam zadovoljan svojom muzičkom karijerom, ne znam šta više mogu poželjeti kao muzičar, reper na ovim našim eks-ju prostorima. U početku nisam ni sanj'o ovakav uspjeh, sve je išlo nekako prebrzo i iskreno me iznenadio uspjeh prvog albuma, koji mi je otvorio vrata prema daljnjem radu. Ove godine je zvanično deset godina od izlaska mog prvog albuma i hvala svim fanovima koji su bili uz mene i FMJAM od početka. Prevelika medijska eksponiranost i pažnja su mi bili jedini loši utjecaji karijere na život s kojim sam se teže nosio, a ni dan-danas mi ne pašu previše. Mislim, nisu to loši utjecaji, to bi u ovom poslu trebala biti poželjna stvar, ali mene je znalo bacit’ u stres i nervozu.
Šta za Vas znači kada na koncertu na koji dođe nekoliko hiljada posjetilaca svi pjevaju sa Vama? Kakvu generlno emociju stvara kada znate da kroz pjesme ulazite u tuđe živote i ponekada ih možda i mijenjate?
Trenutno ne znam kako bi ti opis'o taj fini osjećaj, mislim da ta energetska razmjena sa publikom djeluje na puno nekih nivoa i kod mene i kod publike. Ako uživam i vjerujem u ono što izvodim, ta se fina emocija vrlo lako prenese na okolinu k'o i u svakom poslu. Najveći mi je užitak doći na festival pred malo ljudi koji ne očekuju bog zna šta, čak imaju i određenu dozu predrasude, i do kraja koncerta se taj broj ljudi utrostruči i svi završimo u odašiljanju jake emocije ljubavi. Volim završiti nastup sa pjesmom No Sikiriki koja sve to samo još pojača.
Ukoliko moja pjesma ili nastup uspiju kod barem jednog posjetitelja poljuljat’ predrasude s kojima je na Balkanu odgojen, ja sam presretan.
Iako kroz svoje muzičko stvaralaštvo provlačite različite žanrove, od dubstepa preko reggaea i rocka, ipak nosite status najboljeg balkanskog repera. Sjećate li se možda kada i kako se prvi put rodila ljubav prema tom žanru? Kada Vam je postalo jasno da je to ono čemu ćete posvetiti svoj život?
Rep je muzički vrlo lako zavoljet jer je smjesa svih mogućih žanrova, možeš semplirat rok, džez, sevdah, pop, ma bilo što i složit’ odličan rep bit. Za dobru pjesmu su zaslužni i lirički i instrumentalni dio, a oba su u repu neograničena, i da bi iskop'o neki dobar sample moraš slušat i voljet puno različitih oblika muzike, tako da mislim da je jedan recimo hip hop producent dj Goce ili Koolade puno potkovaniji od recimo rok ili pank producenta. Tu je prednost repa, on je meni k'o neki muzički MMA.
Repu me, također, privuče i MC, da l’ je to dikcijom, oštrinom teksta, flowom… Mene su zakucali u rep definitivno Chuck D i KRS One, kasnije sam se navuk'o i na druge. Bitovi su im bili većinom bazirani na soulu, fanku, i nekako nije bilo punka, al’ je bilo punk. Tako se rodila ljubav. Tinejdžer je uvijek žrtva i pati k'o niko, a pogotovo kad’ za to ima osnove k'o kod nas što je bilo devedesetih, ne postoji bolji muzički pravac za izbacivanje frustracija od repa…. i panka naravno.
Bitna stvar koju većina ljudi ne konta jer nisu probali jest da je repanje jako zabavno, znači i kad nema bitova kad si na cesti ili u sobi, sam ili s rajom, to je fakat zabavno, znam kamaru ljudi koji repaju iz zajebancije, onako za dušu, a nikad nisu niti će nešto snimit, i za neke je velka šteta.
Ne znam da l’ sam iš'o preširoko, al’ se nadam da sam uspio odgovorit zašto mi je rep zakon.
Neizbježno je pitanje o temama kojima se posvećujete. Mislite li da Vam je nezdrava sredina u kojoj živimo bila najbolji izvor inspiracije i doprinijela dozi ozbiljnosti Vaših tekstova ili smatrate da čovjek u bilo kojem dijelu planete može naći dovoljno “teške” teme?
Sredina i problemi naše sredine su mi oduvijek bili najveća inspiracija, ja sam odrast'o u devedesetima kad su nacionalizam i rat promijenili sve, kasnije sam se uvjerio da su to problemi čitave civilizacije i da svugdje postoje samo su različitog intenziteta. Tako da kad recimo Nijemac ili Englez repaju o predrasudama to je skoro pa identično našim problemima i tekstovima, mi smo živjeli multietničkim životom koji su, nažalost, upropastili nacionalizam i primitivizam. Na ovim našim prostorima se mogu naći sve šablone, od one šablone agresora i njegove propagande do šablona žrtve i nošenja s tim problemom poslije rata. Kod nas je lako naći inspiraciju, a s obzirom da je svijet sada globalno high-speed povezano selo, lako je te iste probleme, a i druge, uvidjet u svijetu i biti inspiriran i njima.
Teme koje su meni najbitnije kod nas su i dalje nacionalizam, položaj žena u društvu, politički kriminal i medijsko silovanje. Možda i najveći problem je svakako ustrajnost birača na ljudima koji im ne donose dobro nego ih održavaju u strahu, unatoč ratu i svemu što su prošli i preživjeli. Ima ona navik'o je na dobro pa mu sad teško, al’ ima i ona naša navik'o na loše i teško i izgubio pojam da je dobro i ispravno uopšte moguće. Sjedio sam s čovjekom u Mostaru koji je Hrvat, a supruga mu je Bošnjakinja, bila je to velika prijeratna ljubav
koja se održala unatoč svemu i sada, ali kad’ ti takav lik kaže da ne bi da mu se dijete oženi sa Bošnjakom, to daje itekako realan prikaz gubitka i unazađenosti našeg društva u ovih dvadesetak godina. Eto ti materijala za deset albuma.
Da li Vam je bavljenje muzikom i specifičnim temama pomoglo da se bolje nosite sa poteškoćama s kojima se susreće mlada osoba koja malo drugačije razmišlja u društvu štrajkača mozgom? Ili možda baš ta stalna zaokupljenost istim stvarima vremenom postaje teret? Možemo li uskoro očekivati da se sasvim prestanete baviti ozbiljnijim temama?
Repanje mi je jako pomoglo, terapeutski .To je prvenstveno moja dizna i ventil. Naravno, upozn'o sam kamaru ljudi sa sličnim stavovima, lakše je kad znam da nisam sam u ludilu koje vidim oko sebe. Možda se promijeni način na koji govorim o problemu, ali je meni nemoguće uradit hip hop album u kojem se ne priča o nekom društvenom problemu, pa makar u samo par pjesama. Stvar je u tome da, bez obzira išlo ti na živce to sto moraš opet pričat o istom ili ne, stvarnost u kojoj živiš je ista, pa čak i gora. Ti kad poslušaš albume sa socijalno-društvenim angažiranim pjesmama od prije deset godina shvatiš da su ti tekstovi i dalje aktualni na eks-ju prostorima.
Edo Maajka: Problemi naše sredine su mi oduvijek bili najveća inspiracija
Neke pjesme kao “Prikaze”, “Mahir i Alma”, “No Sikiriki”, “Bomba”, postale su zaista veliki hitovi i poznate čak i među osobama koje imaju sasvim drugačiji muzički ukus.
Da li su i Vama omiljene takve pjesme ili ipak više volite neke manje uspješne stvari? Postoji li neka pjesma za koju žalite što nije postala hit?
Volim ih podjednako, i singlove i pjesme koje nisu baš slušane. Sretno Dijete, Blažena Tišina, Klimaj Glavom su recimo neke pjesme koje nisu dobile tol'ku pažnju kakvoj sam se nad'o, dok recimo Prikaze su mi bile potpuno iznenađenje, nisam je ni im'o u planu za singla jer
govore na duhovit način o nekim lokalnim praznovjerima, koga bi to zanimalo…
Neke pjesme su bolje neke lošije za izvođenje uzivo, recimo Mahir i Alma mi je jako draga pjesma koju ne volim izvoditi uživo jer imam osjećaj da malo zamori publiku pa je stvarno slabo kad izvodim, dok recimo Sretno Dijete i Klimaj Glavom uživam izvoditi uživo više nego neke singlove. Kad se zaželim neke pjesme jednostavno je odrepam na koncertu i to je to….
Ostvarili ste saradnju za velikim brojem muzičara u regionu, Frenkie, TBF, Letu Štuke su samo neki od njih. Imate li možda neku neostvarenu želju kada je riječ o regionalnim i svjetskim ličnostima iz svijeta muzike?
Ma ima ih puno, ja volim suradnje, mislim da se od svakog može puno toga naučiti, s Tamarom Obrovac i njenom ekipom bi’ volio radit, s Kojom iz Discipline Kitchme, s Peterom Foxom, s Josipom Lisac, s Roots Manuvom, s puno njih, da sad’ ne nabrajam. Ne na način da dođem u studio i odrepam nešto nego otpočetka do kraja nastanka pjesme, prava energetsko idejna razmjena.
Nedavno ste postali otac. Koliko Vas je to iskustvo promijenilo i da li se sada prioriteti počinju mijenjati. Trebaju li se vaši fanovi plašiti ili možda tek sad dolazite sa novom snagom i novim životnim temama?
Promijenilo me na svim razinama, sad se muzikom bavim kad’ stignem, manje sviram i manje mi se svira, trudim se biti što bolji tata. Sada sam više konzument nego stvaratelj muzike.
Cijeli život sam bio zaljubljen u crtiće i dječiji program, a sada je Yasmin to nekako totalno probudila u meni tako da imam puno ambicija u tom smjeru. Mislim da se djeca na Balkanu užasno zapostavljaju i da su prisiljeni gledati program i probleme koji ne bi trebali biti u
njihovim glavama, ima jako malo dječijeg programa domaće produkcije, u biti bilo kakve produkcije. Imam nekoliko ideja i par ljudi koji su zainteresirani za rad na tom’, pa ko zna.
Što se tiče muzike ja ću uvijek nešto raduckat i izbacivat na internet, samo neće biti dosadašnjim tempom.
Postoji li velika razlika između Edina Osmića i Ede Maajke?
Postoji, Edin Osmić je puno finiji hahahaha…
Novinar.me je portal kojeg čitaju većinom mladi ljudi iz BiH. Imate li možda neku poruku za njih, posebno za one koji žele zakoračiti u nesigurni svijet nekog oblika umjetnosti?
Ne očekujte da će vas okolina razumjeti i prihvatiti od prve, bitno je da ono što radite, radite za sebe i uživate u tome. U našem društvu je umjetnost užasno potcijenjena, a samo vi možete to promijeniti svojim djelovanjem, tako ćete biti bitan mali faktor u razvoju društva. Društvo bez kulture i umjetnosti nije društvo, i trebamo vas više nego ikad…
(novinar.me)
