Tešanj, partnerstvo je ispravan put

fuad-sisic

Krajem rata, prilikom obilaska, jedan borac je pitao Predsjednika Aliju Izetbegovića hoće li biti pravde kada dođe mir? Predsjednik Izetbegović je odgovorio:

“Neće, neće biti pravde. Nepravde će biti na sve strane i morat ćete se boriti protiv nje,

kao sada protiv neprijatelja.”

Kada sam prije sedam godina obavljao jedan zdravstveni pregled zbog problema s kičmom, specijalista Mišo Kuzmanović me pitao jesam li nekada osjetio problem sa desnom nogom. Odgovorio sam da nisam imao problema, na što je on uzvratio: nemoguće. Nastavio je sa konstatacijom da je glavni motoristički živac mrtav, ali da je sreća u tome što su drugi živci oko njega izgleda preuzeli njegovu funkciju. Nakon toga je nastavio dugo bockanjem po stopalima, ali je na kraju potvrdio da se radi baš o onome što je već rekao.

Ponekada nismo svjesni nečega što se dogodi, i što ima uticaja na naš organizam. Živimo s tim cijeli život, nekada o tome nešto saznamo, a nekada nikada ne saznamo. Tako je i sa životom svake organizacije: društva, zajednice, države, preduzeća, ustanove, nvo, porodice. Dešavaju su unutrašnji uticaji kojih nismo svjesni ali i uticaji neovisni o nama samim, neovisni o unutrašnjosti organizacije, neovisni o tome šta hoćete i možete, i šta činite. Takvi uticaji se dešavaju negdje daleko od vaših očiju, daleko od same organizacije, možda čak u nekom vremenu prije ali vi danas ubirete plodove ili morate platiti tu cijenu. Nekada su ti uticaji pozitivni, a nekada negativni. Kada su negativni onda naša organizacija trpi posljedice, a mi se pojedinačno susrećemo sa novim teškoćama. Često ne vidimo stvarne uzroke i krenemo sa optužbama. Napadamo druge i za ono što su krivi, i za ono što nisu krivi. Od jednog problema pravimo dva problema, i još uvijek očekujemo da će biti bolje?! Očekujemo valjda da će se desiti čudo, ali čuda se rijetko dešavaju. I kada se to dogode, uglavnom su posljedica tih vanjskih uticaja koje nismo spoznali. Kada se  prouzrokuje neka svjetska kriza, neko žarište negdje u svijetu koje ima uticaj na stanje berze, ili kada se dogode vremenske nepogode koje utiču na raspoloživost glavnih životnih namirnica, građani se susreću sa povećanim cijenama goriva, brašna, ulja, šećera,…Građani ne očekuju i ne žele ta povećanja, njih ne interesuje zbog čega su ona nastala, oni žele da ih vlast zaštiti od takvih udara. Nekada vlast to može uraditi, a nekada ne može.

Da bi vlast imala kapacitet da regulira odnose u državi, potrebne su neke temeljne pretpostavke. One su, organizacijski gledano, očigledne: mora postojati zajednička vizija razvoja društva – države, dugoročni i kratkoročni ciljevi, strategija za njihovo dostizanje, kompatibilna unutrašnja struktura (ustav) i odgovarajuće zakonodavstvo koje će podupirati zajedničku viziju i ciljeve kako bi se resursi mogli najbolje rasporediti i staviti u funkciju zajedničke vizije i dostizanju ciljeva. A onda dolazimo do ključne pretpostavke: politički svjesnih građana kako bi se kapacitet demokratije iskoristio u najboljem interesu. Naime, građani biraju nosioce vlasti, ljude koji treba da definišu zajedničku viziju, ciljeve, uspostave i poboljšaju unutrašnju strukturu i resurse stave u funkciju. Stoga politički svjestan građanin treba da ima minimum znanja i svijesti o funkcionisanju društva i države, kako bi mogao birati one koje imaju znanje, svijest i savjest u pogledu sopstvene odgovornosti pred građanima. Jasno je sada da se to ne može dogoditi preko noći, i jasno je da moramo proći težak i bolan put. Pitanje je imaju li građani snage za to i kako taj put skratiti? Ako nemaju, šta je alternativa?

Veliki broj ljudi je iscrpljen, sa osjećajem duboke nepravde, sa osjećajem ljutnje i gorčine. Raslojavanje se dogodilo u prljavoj borbi. Ex Jugoslavija se raspala, Bosna i Hercegovina je postala samostalna, neovisna. Zatim je naša domovina napadnuta izvana i iznutra. Bosna i Hercegovina je odbranila svoj međunarodni subjektivitet, a Bošnjaci svoj biološki opstanak. Sve ostalo je bilo razrušeno. Počela je obnova društvenog života u višestranačkoj političkoj borbi, u vraćanju društvenog u državno vlasništvo a ovo drugo u privatno, u novim tržišnim uslovima utemeljenim na privatnoj svojini, konkurenciji i otvorenom tržištu, u neuređenoj državi sa strukturom koja blokira samu državu, zastarjelim zakonodavstvom, sporom tranzicijom i birokratskom administracijom, sa velikim brojem pojedinaca sklonih korupciji, prevarama i bezdušnoj eksploataciji i zaradi, sa velikim brojem bezosjećajnih političara, i sa velikim brojem besposličara koji bi da žive ugodno bez velikih odricanja. U tom periodu javnost je bila pod pritiskom bolne stvarnosti i još bolnijeg medijskog predstavljanja te stvarnosti, nije se više znalo šta je laž a šta istina, ko valja a ko ne valja i da li ima iko da valja. Uz to su se NVO i vjerske zajednice pristrasno uključivale u cijeli proces, više kao podrška ukupnom pogrešnom smjeru nego kao korektiv društvenih procesa. Bilo je i dobrih primjera u svim područjima ali su oni ostali u sjeni općeg osjećaja nepravde, nemoći i pogrešnosti.

Kako dalje? Ja preferiram na skraćivanju puta, koliko je to moguće, u kome će višestranački demokratski pluralizam realizirati svoj kapacitet u najboljem interesu. Dakle, evolucija društvenih odnosa i pojedinačnih vrijednosti, a ne revolucija. Revolucije na ovom stepenu razvoja društvenih odnosa više ne mogu uraditi ništa korisno. Svako može izaći na ulice i početi rušiti ali šta nakon toga? Treba popravljati i graditi a ne rušiti jer je ionako previše toga porušeno. Ali na tom putu evolucije nemaju svi istu odgovornost jer nemaju svi ista znanja, sposobnosti, svijest, razumijevanje, kapital, mehanizme, uticaj,…Dakle, postoji različitost među građanima, među ljudima. Oni koji imaju više u bilo kojem pogledu imaju i veću odgovornost. Oni imaju obavezu graditi kolegijalan pristup i partnerstvo između sebe kako bi se sinergija u odnosima povećala. Kolegijalnost podrazumijeva minimum zajedničkog pristupa, međusobnog poštovanja i uvažavanja bez obzira na to ko smo i šta smo. Ljekar bi trebao poštovati policajca, ili onoga ko čisti ulice kao što bi ministar trebao poštovati vlasnika kapitala kao i radnika na liniji. I obrnuto. Niko nije iznad drugog u gradnji društvenih odnosa, svako je potreban, i svako treba da bude koristan. Gradnja partnerstva je potrebna na organizmičkom principu. To znači da svako ko ima svijest o tome, bez obzira u kom sektoru se nalazi i na kojoj poziciji (vlast, mediji, privreda, nvo, vjerske zajednice,…) treba da dadne puni doprinos izgradnji partnerstva i preuzimanju funkcije onog drugog ako je ona zatajila. Ne napad na drugog, nego podrška drugom. U mjeri u kojoj može, i koliko može. To je put ka postizanju dugoročnog uspjeha.

Kratkoročan uspjeh može svako postići, ali ako to ne donosi dugoročne pozitivne posljedice – uzalud. Može neko biti na vlasti kratko, uskoro će biti smijenjen. Smijene će biti sve češće i češće ako se na vlast bude dolazilo kratkoročnim ciljevima i rezultatima. Privrednici (vlasnici kapitala) mogu postići u kratkom vremenu veliki profit, ali ako uposleni nisu zadovoljni a budžet i javni fondovi uskraćeni uskoro neće biti ni kupci/korisnici usluga, i nema dugoročnog uspjeha. Mediji mogu kritikovati sve redom iz dana u dan sve što ne valja, ali time se ne postiže ništa novo. Da to donosi uspjeh do sada bi svijest onih koje „napadaju“ bila na višem nivou, ali nije. Obnova i izgradnja vjerskih objekata je dostigla respektabilan broj ali ponašanje članova vjerskih zajednica nema vidljiv napredak. Lahko je izgraditi objekte, džamije, crkve, škole, puteve i drugu infrastrukturu ali teško je izgraditi čovjeka, svjesnog građanina, porodicu, džemat, zajednicu, društvo.

Kada se požarom ne upravlja, kada prijeti opasnost da izgori sve, svi nosimo vodu i gasimo vatru. Ostavljamo ono što inače radimo. Kada se dogodi nesreća, ljudi ostavljaju svoje poslove, zastaju i prilaze pomoći. U ljudima postoji taj osjećaj dobra koji je Svemogući Stvoritelj usadio u njihove duše. Našem društvu se dogodila velika nesreća, ona nije izliječena, i svako ko ima svijest o tome treba da kroz svoj posao, i izvan svog posla, dadne doprinos prevazilaženju nesreće.

Tešanj, kao lokalna zajednica, je na dobrom putu. Imamo svoje slabosti i treba ih liječiti. Kolegijalnost i partnerstvo na lokalnom nivou i povećanje sinergije u odnosima je ispravan put. A onda i prema drugima, prema drugim lokalnim zajednicama u BiH, i prema višim organizacijskim strukturama u BiH. To je ono što mi možemo, i toliko smo i dužni. Više od toga, ko može, blago njemu – neka se uključi i pomogne.

 

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj

O Tesanj Net

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *