OSNOVNA PRAVA ETNIČKIH GRUPA

amir-halep

 

Etnička grupa odnosno narod (engleski: people, ethnic group) je grupa osoba koje imaju zajedničko porijeklo, zajedničku i prepoznatljivu kulturu, zajedničke mitove i simbole, tradiciju  i zajedničke zakone i  običaje za članove.

Može se reći da su 19. i 20. stoljeće bila stoljeća borbe za temeljna ljudska prava tj. za prava čovjeka pojedinca, a 21. stoljeće će vjerovatno ostati zabilježeno kao kao stoljeće borbe za prava naroda kao kolektiviteta. Naime i pored visokog napretka nauke (znanosti) i tehnologije pa i visokih postignuća naše civilizacije na polju ostvarenja jednakopravnosti ljudi tj. pojedinaca svjedoci smo činjenice da su prava mnogih naroda danas ugrožena i štaviše da su čak i u najciviliziranijim državama svijeta mnogi narodi dovedeni na rub opstanka. Dovoljno je samo navesti slučaj Bretonaca u Francuskoj, Moravaca u Češkoj i slične primjere naroda čiji opstanak je vrlo upitan premda žive u državama koje su dostigle visok stepen ljudskih prava.

Dakako postoje i pozitivni primjeri kao što je primjer Velšana koji su bili dovedeni skoro do zamiranja, ali posljednjih godina doživljavaju svoju obnovu. Naime do skora je veoma mali procenat Velšana znao aktivno da govori jezik svoga naroda, ali posljednjih godina sve više Velšana u svojim porodicama govori isključivo narodnim jezikom, a poduzeto je i niz drugih aktivnosti. Još jedan od pozitivnih primjera zaštite prava naroda jesu poticaji za povećanje nataliteta ugroženih etničkih grupa u Kini. Kao što je poznato u Kini se od 1979. godine provodi politika jednog djeteta. Bračni parovi u kineskim gradovima smiju imati samo jedno dijete, dok na selu smiju imati jedno ili dvoje, ako je prvo dijete djevojčica. Međutim ova politika se ne odnosi na malobrojne ugrožene etničke grupe koje smiju imati više djece.

Historija borbe za ljudska prava čovjeka pojedinca je duga i praktično traje koliko i ljudski rod, a najznačajniji dokumenti nastali zadnjih stoljeća su britanski Zakonu o pravima od 1689. godine, francuska  Deklaracija prava čovjeka i građanina od 1789. godine te Opća deklaracija o pravima čovjeka koju je donijela Skupština UN 1948. godine. Međutim historija borbe za prava naroda je relativno kratka. Jedan od prvih dokumenata vezano za prava naroda je izjava predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Woodrowa Wilsona data 1918. godine u „Četrnaest tačaka“ kojom je udaren temelj prava naroda na samoopredjeljenje tj. na pravo svakog naroda da odlučuje o svojem političkom statusu, svojoj državi, sistemu vlasti, te o vlastitom privrednom, društvenom i kulturnom razvitku.

Primjetimo da je problematika prava etničkih grupa otvorena tek oko dvjesto godina nakon donošenja prvih zakona o ljudskim pravima!

Nakon završetka Drugog svjetskog rata akcenat je opet dugo bio na individualnim pravima. Ipak aktivnosti su tekle kako slijedi:

  • 1945. – Povelja UN spominje pravo na samoopredjeljenje naroda u članovima 1. i 55. ali bez definicije pojma.
  • 1966. – UN Povelja o Građanskim i Političkim pravima manjina usvojena je 1966. a na snagu je stupila deset godina kasnije tj. 1976.
  • 1992.- U decembru 1992. je donijeta UN Deklaracija o Pravima osoba koje pripadaju etničkim, religijskim ili lingvističkim manjinama.
  • 1994. – UN je 9. avgust proglasio Svjetskim danom zaštite autohtonih naroda.
  • 1995. – Donijeta od strane EU, Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina.
  • 2007. – UN donosi i Deklaraciju o pravima autohtonih naroda.

Evropska Unija postaje važan faktor naročito u posljednjim decenijama i u Evropi su tokom posljednje decenije unaprijeđeni oblici zaštite prava naroda zbog sve većeg broja instrumenata zaštite ovih prava. Potreba za zakonskom zaštitom prava naroda kao kolektiviteta se posebno naglašavaju u Evropskoj Uniji vezano za nastojanja da se Evropska Unija u budućnosti ustroji kao nadnacionalna superdržava. Glavni preduvjet ovom projektu jeste upravo ustrojenje legislative kojom bi se zaštitila prava malobrojnih naroda u jednoj velikoj zajednici naroda.

 

1989 Göpf Berweger i Bernhard Pulver su osnovali Društvo za ugrožene narode sa sjedištem u Bernu, Švajcarska sa zadatkom da dokumentira kršenja prava etničkih grupa, informiše i senzibilizira javnost te zastupa interese ugroženih naroda. Ovo Društvo podržava lokalne napore na jačanju prava ugroženih naroda i radi na nacionalnom i međunarodnom nivou sa organizacijama i pojedincima koji imaju slične ciljeve. Društvo za ugrožene narode ima svoju  Bosanskohercegovačku sekciju. Prema web sajtu ove Sekcije (dostupno 31.08.2013.) Bosanskohercegovačka sekcija Društva za ugrožene narode:

 

  • objelodanjuje povrede ljudskih prava;
  • zalaže se za povratak svih prognanih i izbjeglica na svoja ognjišta;
  • zalaže se za multikulturalni suživot svih etničkih grupa i religioznih zajednica;
  • potpomaže rad udruženja žrtava rata i izbjegličkih organizacija;
  • surađuje s udruženjima za ljudska prava u susjednim regionima: Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu;
  • zalaže se za rehabilitaciju žrtava i članova njihovih familija.

Dobiva se utisak da Bosanskohercegovačka sekcija Društva za ugrožene narode „otima posao“ Human Rights Watch-u (Organizaciji koja se zauzima za zaštitu ljudskih prava), jer činjenica je da su u BiH značajno ugrožena prava bošnjačkog naroda na mnogo načina, a u isto to vrijeme ova Sekcija se bavi zaštitom prava pojedinaca dok prava Bošnjaka kao kolektiviteta malo štiti.

Naime u toku je svojevrstan ekonomski genocid nad Bošnjacima, jer usljed teške ekonomske situacije koja u BiH traje već decenijama mnogi Bošnjaci napuštaju BiH i odlaze u druge zemlje gdje se integrišu u druge narode, ali osim toga institucije čija je zadaća da se brinu o kulturi i tradiciji Bošnjaka jedva da rade. Mnoge aktivnosti na polju zaštite jezika, kulture, tradicije, narodnih simbola, historije Bošnjaka se provode samo zahvaljujući dobroj volji pojedinaca, a ne nadležnih institucija. Dovoljno je samo spomenuti alarmantnu neaktivnost  ANU BiH na ovome polju.

Bošnjački narod je umnogome žrtva provođenja nekih velikodržavnih strategija. U izjavama BiH zvaničnika često se spominje potreba očuvanja i jačanja države BiH, a rijetko i gotovo nikada se ne spominje potreba očuvanja bošnjačkog naroda i njegove autohtone kulture i tradicije. Štaviše posljednjih decenija evidentna su nastojanja da se ili potpuno zatru ili eventualno izobliče pojedini elementi autohtone kulture i tradicije Bošnjaka kao što je npr. nastojanje da se zatre obilježavanje Jurjeva 6. maja. Na linku http://www.minber.ba/index.php/aktuelno-kategorija/6073-urevdan-jurjevo-i-omaha (dostupno 31.08.2013.) se otvoreno poziva na zatiranje starih bošnjačkih običaja. Dakle evidentna je potreba rada na zaštiti kako bošnjačke kulture i tradicije tako i biološkog opstanka Bošnjaka.

 

 

 

 

 

 

 

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com