Tešanjski dnevnik 14.-21.07. 2014. godine

Radio ZOS preselio u Tešanj

Nakon promjene vlasnika Radio ZOS je preselio iz Matuzića, općina Doboj Jug, u Tešanj. Tako je tešanjska općina, nakon Radio Antene i Radio Tešnja dobila i treću radio stanicu. To je bio dovoljan razlog da ih posjetim.
U ugodnom razgovoru, u njihovim prostorijama na Krndiji, sam saznao više informacija . Direktorica Radio ZOS-a je Amela Sejdić, glavni urednik Goran Panteleić, a novinar voditelj Mirza Aljić.

Radio ZOS je radio stanica čija čujnost dopire do Kaknja, Borja i Lukavca. Tri puta dnevno prenosi vijesti Radio Evropa. Prema mišljenju većine slušalaca, bili su poznati kao radio stanica koja njeguje urbanu muziku i nisu bili u funkciji neke političke partije.
U razgovoru sa direktoricom i glavnim urednikom saznao sam će svakako proširiti program. Tako će radio stanica u muzičkom programu emitovati više sevdalinke, domaće zabavne muzike, određenim prigodama kao što je Ramazan i više duhovne muzike.
Planiraju napraviti emisiju namijenjenu mladim ljudima, ali i djeci. Nastojaće da tešanjska svakodnevnost, ali i historija nađe svoje mjesto u programima Radio ZOS-a.
Nijedna stranka neće imati naklonost Radio ZOS-a.
Sretno mladoj ekipi u novim prostorijama i na novim izazovima kao što je radio.

Umro Hajrudin Dizdarević Hajro

Slastičarna Dizdarević dugo vremena je prepoznatljivo obilježje Tešnja. Adem Dizdarević je još prije 77 godina godina počeo prvi proizvoditi evropske kolače (torte i sl.). Do tada su se u slastičarnama prodavali slatkiši koje su nam donijeli Turci kao što su halva, baklave, hurmašice, kadaif i sl, a drugi dio ponude kao što su šarene šećerlame. U Ademovoj slastičarni su se sastajali ugledni Tešnjaci, družili uz ispijanje kafe. Dugo godina tešanjski gosti su se jedino mogli dovesti u njegovu slastičarnu kao jedino mjesto u gradu, gdje je čisto i uredno i gdje je ponuda kvalitetna da može zadovoljiti i najprobirljivije goste. Adem je imao želju da ga u njegovom poslu naslijedi njegov najstariji sin Izo. Međutim Izo se opredijelio za školovanje, prvo u Gimnaziji u Doboju, a zatim na Građevinskom fakultetu u Sarajevu. Hajro nije imao takve ambicije i prihvatio se slastičarskog zanata kojeg je od malih nogu učio kod oca, a zvanično kod Muje Vilaševića (sva djeca su od malih nogu radila poslove u radnji). Od 1970. godine preuzeo je poslove od oca, a od 1972. godine radnja se i zvanično vodi na njemu. Hajro je za svoje vrijeme unosio novitete u slastičarskoj ponudi. Putovao je i „snimao“ kolače iz poznatih hotela na Jadranu, a onda ih proizvodio i nudio u svojoj slastičarni. Ako se dobro sjećam prvi je u Tešnju u ponudi imao espresso kafu.

Vodio je računa o izgledu prostorija pa je nekoliko puta osavremenjivao prostor čineći ga ugodnijim.
Hajro sa suprugom Nerom, rođenom Mešić, ima dva sina Adema, koji živi sa suprugom i dvoje djece u Sarajevu i Harisa koji sa suprugom i kćerkom živi u prodičnoj kući u Tešnju.
Svoj brend slastičarna je zadržala do danas, kada je već unazad nekoliko godina poslove preuzima Haris koji je već prepoznatljiv po svojim tortama specijalnog dizajna.

 

Općinski Načelnik

U prošlosedmičnom Tešanjskom dnevniku sam objavio fotografiju „džungle“ u Tešnju koju sam zapazio kada sam išao na otvorenje izložbe u Eminagića konaku. Radilo se o zapuštenom dvorištu napuštene privatne zgrade koja je stvarala lošu sliku svakom posjetiocu koji bi dolazio da obiđe Eminagića konak. Pogotovo je to izraženo ovih dana kada su posjetioci i mnogi stranci koji prvi put dolaze u naš grad i stiču svoje prve utiske o nama.
Odmah po objavljivanju Tešanjskog dnevnika nazvao me načelnik mr. Suad Huskić i pitao da li je „džungla“ javna površina. Odgovorio sam mu da nije javna, nego privatna. Samo nakon dan dva obavjestiše me da je „džungla“ nestala.
Ne vjerujem da je Načelnik pogurao inspektore, oni privatnika da ukine „džunglu“ jer bi to trajalo duže. Siguran sam da je načelnik sam riješio problem u okviru institucija na koje može uticati.
Zato sve čestitke načelniku Huskiću na ovakvoj reakciji. Gosti, kada dođu u naš grad, ne pitaju ko je vlasnik zapuštene kuće, samo znaju da je to tešanjsko.
Sada je slika sasvim drugačija. Međutim, mora i svijest građana, vlasnika ovakvih površina biti tešanjska. Nadam se da će vremenom biti sve manje ovakvih slučajeva. Svake godine sve je više lijepih okućnica u Tešnju i oko Tešnja.
Kada sam već kod pohvala još jedna ide na račun općinske administracije. Naime, kada sam pisao o izgradnji industrijskog objekta Tvornice čarapa S3 pitao sam i za odnos administracije kada je u pitanja izgradnja hale i prikupljanje svih potrebnih dozvola. Safet Mešić, zamjenik direktora mi reče da je administracija sve svoje poslove uradila u veoma kratkom roku i nijednog trenutka nije ugrožavala planirane rokove.

Kvalitetan odnos prema problemima nije samo ako postoji reakcija prema velikim, nego je ona važna i prema onim, naizgled, malim.

Zato nije čudo što je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko u jednom dijelu svog intervjua za TV1, koji su prenijeli i neki portali, rekao:

TV1: Nedavno ste citirali čuvenog filozofa Popera, koji je rekao: „Šta to znači život? Život, to znači rješavati probleme.“ Smatrate li da političari u BiH ne žele rješavati probleme?

INZKO: Mislim da žele, ali se moramo pitati gdje su rezultati tog rješavanja problema. Kada gledamo rezultate rješavanja problema, dolazimo do grupe političara koja je vrlo efektivna i izuzetno dobro radi. Takvi političari više puta dobiju na izborima. To su najčešće gradonačelnici. Recimo, u Tešnju radi 454 firmi.

Pogledajte gradove gdje se ne rješavaju problemi. Prepoznaćete to po prljavštini, psima lutalicama, divljim deponijama smeća i zapuštenosti samog grada.

Jubilej

Rekoše mi da je autor knjige Tešanjske zanatlije i trgovci 1642.-1992. godine Alija Galijašević sa prijateljima obišao Envera Korajlića u njegovoj radnji da mu čestita 60 godina njegove radnje i da mu je tom prilikom poklonio knjigu sa posvetom. Zaista u istoj knjizi je evidentirano (strana 133) da je Enver Korajlić registrovao obućarsku radnju 1954. godine.

Ova godina je godina ljubileja naših poznatih fabrika, Pobjeda u decembru obilježava 60 godina od osnivanja, Mann und Hummel i Enker po 40 godina u septembru. Enverova godišnjica pada ovih dana.

Zaista vrijedan jubilej pa sam i ja svratio kod Envera da mu čestitam. I nakon 60 godina on dolazi u svoju radnju i bavi se poslovima zanata koje je učio kao obućar, remenar i tašnar. Na taj način ostvaruje komunikaciju sa čaršijom, koja mu na neki način mijenja užu porodicu jer se nije ženio. Prije otvaranja radnje 1954. godine radio je u radionici koja je pravila hamove za vojsku. Enver kaže da je oprema koju je on radio 1951. godine bila izložena na Zagrebačkom velesajmu. Samostalno je počeo raditi 1954. godine u radionici koja je bila u prizemlju njihove porodične kuće na Gornjoju čaršiji. Popravljao je i pravio kožne cipele. To su bile klasične cipele samo što su se tada koristili drveni ekseri.

 

Stare fotografije

 

Prvi red s lijeva: Jasna Jukić (Kudić), Šuhreta Mulabdić(Mujanović), Ajša Hafizović, Azemina Mulahuseinović (Smailbegović), Azra Braković, Hidajeta Tahić, Envera Ibrahimkadić (Abduzaimović), Bahra Seka Šišić Hadžimehić, Abdulah Hodžić,

Drugi red: Amir Denjalić, Jasminka Mašnić (Korajlić), Ermina Smailbegović, Enesa Dubošlić, Sadeta Filipović (Abduzaimović), Nermina Ruvić (Prnjavorac), NN, NN, Indira Kapić, Fatima Ramić (Ločić)

Treći red:Halida Ramić (Kulovac)-umrla, Safa Jašić (Artuković), Jasminka Rožajac (Hadžiedhemović), Hajrudin Kotorić, NN,Rasema Dwemirović (Artuković), Nedžad Brkić, Enes Hundur, Ibrahim Abduzaimović, Smail Bajraktarević i Osman Halilović

(PS- U zagradi su djevojačka prezimena za učenice prema dostupnim informacijama). Fotografija je iz albuma OŠ Huso Hodžić.

Sa table na Gornjoj čaršiji