Konkurencija

” Neka ti udica bude uvijek bačena.

U jezeru u kojem najmanje očekuješ, pojavit će se riba.”

Ovidije

 

 

Priča se kako su jednom kod Nasrudin-hodže došla dva čovjeka koji su imali neki spor. Nasrudin-hodža prvo primi jednog i sasluša ga. Na kraju svega reče mu: u pravu si!

Čovjek izađe sretan.

Primi zatim drugog i sasluša ga u čemu se spori sa čovjekom kojem je maloprije rekao da je u pravu.

Na kraju i njemu reče: u pravu si!

I ovaj čovjek napusti prostoriju sretan.

Njegova žena koja je sve slušala mu reče:

– Ama kako oba mogu biti u pravu kada su u sporu!? Ili je jedan u pravu ili drugi!

Hodža je pogleda onako ozbiljno, podignu prst i reče joj: i ti si u pravu!

Okolnosti u kojima živimo danas me podsjećaju na ovu priču. Obrati mi se čovjek koji radi i veli: mala plata, radi se puno, osiguran sam na „minimalac“, djeca se školuju. Ako bih mogao negdje gdje je bolja plaća. Slušam i ne znam šta bih kazao. Vjerujem čovjeku ono što govori ali ne znam kako mu pomoći.

S druge strane, jedan od vlasnika firmi se žali da je jako teško, doprinosi visoki, konkurencija jaka, naplata potraživanja ide teško. Opet slušam i ne znam šta bih kazao. Vjerujem i njemu da je tako kako govori. Veliki je teret na leđima onih koji se bore na tržištu sa konkurencijom u svakom društvu.

A kada spomenem konkurenciju, onda moram kazati da i njih razumijem. Konkurencija nudi više i bolje za manje od drugih. Tako opstaje i raste. Jer tržište već odavno ne trpi samo opstajanje. Oni koji opstaju, oni moraju rasti da bi opstali. Oni koji ne rastu, oni ne mogu opstati. Pitanje je kako osigurati rast i opstanak. Nema puno načina ako govorimo o dugoročnoj orijentaciji. Kompanija, ma kakva bila, mora imati viziju, mora znati koji su joj dugoročni ciljevi, i mora svoju svrhu postojanja poduprijeti efikasnim procesima i osposobljenim uposlenicima. Sve što nabavlja mora postići konkurentnost, sve što prodaje mora biti konkruento. Ne samo u cijeni, nego u raspoloživosti, pravovremenosti, kvalitetu, podršci, uspješnoj komunikaciji. Nema konkurentnosti bez zadovoljnih uposlenih. Ne smije se konkurentnost graditi na uzimanju onog što pripada uposlenim, kao što to nije moguće na uzimanju od onog što pripada državi kao društvenoj strukturi svakog društva. Država će kazniti one koji to urade, prije ili kasnije, ali to će uraditi i uposleni. Ili neće dati sve od sebe jer su nezadovoljni, ili će napustiti kompaniju prvom prilikom. Stoga je alociranje troškova na odgovarajuća mjesta neophodno, a tamo gdje ne postoji konkurentnost mora se izgraditi. Ne uzimanjem s jednog mjesta pa stavljanjem na drugo, nego osposobljavanjem svake karike u lancu, svake funkcije koja je nužna u kapacitetu u kojoj je ta funkcija neophodna. Ako se konkurentnost postiže time što je uposlenik osiguran na minimalnu plaću, a dobiva možda razliku kroz topli obrok ili iz „crnog prometa“, treba znati da je to kratkoročno održivo ali dugoročno generiše velike probleme.

Ali, lako je to napisati, teško je to u praksi primijeniti. U to nema nikakve sumnje. Ipak, imati svijest o tome je velika stvar kao i tražiti rješenje u smjeru u kojem ono leži. Govoriti o tome kako je teško, kako su okolnosti nepovoljne, kako nam svašta nešto smeta nije ništa drugo nego padati u zamku žrtve. A tada se gubi pozitivno razmišljanje i pozitivna energija, i sve dublje se tone. Stoga, ma koliko bilo teško, važno je zadržati pozitivan smjer misli, tražiti rješenja i raditi na njihovoj primjeni – zajednički! I nadati se da će biti bolje svima.

Fuad Hadžimehić