Poslodavac i radnik

Bogatima nas ne čini ono što uzimamo, već ono što dajemo.
Henry Ward, reformist i publicista

Iz osobnog iskustva znam koliko je važno imati pouzdane, posvećene i otvorene saradnike, kolege, uposlenike ili radnike ali i one iznad bili oni šefovi, direktori ili samo vlasnici kapitala. Imao sam sreću da sam uvijek radio u pozitivnom okruženju, u okruženju onih s kojima bi čovjek rado dijelio ideje, dileme, rizike, uspjehe i neuspjehe. Za uspjehe u onome što sam radio zahvalan sam dragom Bogu, a onda njima. Za neuspjehe sam najviše ja odgovoran i kada se uzmu u obzir okolnosti. Ali da ne padnem u zamku lažne skromnosti, ne radi se o tome da su svi sa kojim sam radio bili onakvi kakve bih poželio, a niti se radi o tome da moj doprinos takvom ambijentu i uspjesima nije bio aktivan. Vjerujem da je među onima sa kojima sam radio bilo onih koji ne bi nikada poželjeli raditi samnom ali su radili. U stvarnosti, ne samo da ne možete sebi nacrtati saradnike, uposlene, radnike ali ni šefove, direktore ili vlasnike kapitala, nego ih najčešće ne možete ni birati. Oni su tu, manje – više, vi ulazite među njih ili oni dolaze među vas. Onakvi kavi jesu. Jedni imaju govor, karakter i ponašanje kakav biste rado poželjeli, drugi nemaju. Najčešće se pojavljuju kao kombinacija svega toga, na vama je da spoznate tu šifru kombinacija koja otključava sef, koja otključava ljudsko srce i nastavite zajedno raditi u najboljem interesu. Kada sam prije sedam godina bio kandidat za općinskog načelnika, jedan član stranačke komisije koja je ocjenjivala kandidate, između ostalog, pitao me: Hoćete li mijenjati pomoćnike načelnika? Odgovorio sam: neću! Zatim me je pitao: Mislite da oni dobro rade? Odgovorio sam: Ne mislim. Ne znam kako rade. Ali, ako budu trebali dodatna znanja – omogućit ću im edukaciju, ako budu trebali dodatne resurse – zajedno ćemo to sagledati šta možemo popraviti, ako ne budu posvećeni poslu – reći ću im da to neću tolerisati.

Mi smo nepunih 20 godina u nekim novim odnosima, na otvorenom tržištu rada i kapitala, a kapital je uglavnom u privatnom vlasništvu (izuzev javnih kompanija). Svijet se iz temelja promijenio, a mi se prvo razišli, pa nas razorili, pa uglavnom loše upravljali onim što je preostalo, pa uglavnom loše privatizirali ono što je neko htio još kupiti, pa uglavnom oni koji su kupili gledali su kao da su oni vlasnici firmi, organizacija a ne samo vlasnici kapitala, pa oni koji su počeli s ledine tako su se dugo ponašali u organizaciji i izvan nje, ali treba priznati da je bilo i dobrih primjera, uspješnih uprava, uspješnih privatizacija, uspješnih ljudi koji su pokrenuli biznis i stekli kapital ali i uredili odnose u organizaciji i izvan nje. Lahko je kazati da ništa ne valja, lahko je kazati i kako treba biti, ali teško je to napraviti.

Da nije tako, što bi neko trpio lošeg vlasnika kapitala, lošeg direktora, lošeg šefa kada bi mogao otići i sam početi biznis i steći kapital, postati bolji vlasnik kapitala, direktor ili šef. Da nije tako, što bi rukovodioci (i vlasnici kapitala tamo gdje se pojavljuju istovremeno i kao rukovodioci) trpili lošeg uposlenika ili radnika, našli bi sebi dobrog radnika a ovog otpustili. Naravno, još uvijek možemo kazati: ne valja vlast, „država“ je kriva. Ako će nam biti lakše – ok, recimo to po hiljadu hiljada puta – i šta? Je li se nešto promijenilo, jesu li time riješeni naši problemi? Nisu! Ne treba se zavaravati, nisu oni tamo ni mnogo gori, ni mnogo bolji od ovih ovamo, samo što su tamo okolnosti drugačije pa ih drugačije otkrivaju. U cjelini, razlike nisu velike, tamo gdje jesu – one su pojedinačne. Stvari su mnogo složenije nego što se čine, i zahtijevaju mnogo više znanja, razumijevanja, kompetencija, vještina ali u isto vrijeme mnogo više osobnih vrijednosti i društvene etike da bi se izgradili novi odnosi, bolji odnosi, odnosi na višem nivou. I da bi se osnažile javne institucije.
Organizacija je društveni proizvod bez obzira ko je vlasnik kapitala. Vlasnik kapitala je osnivač organizacije, kompanije, i on je u posjedu imovine pokretne i nepokretne, zemljišta, objekata, mašina, i drugih stvari. On je u posjedu finansijskog kapitala koji kompanija posjeduje, u posjeduju je konačno neke tržišne vrijednosti te kompanije ili samog biznisa. Vlasnik nije u posjedu radnika, nije u posjedu društvenih odnosa. Organizacija, odnosno kompanija treba prije svega uskladiti svoje društvene odnose, obaveze i prava prema zakonu i urediti svoje društvene odnose sa zajednicom i društvom u cjelini. Ali organizacija, odnosno kompanija mora urediti svoje unutrašnje odnose da bi bila sposobna uskladiti svoje obaveze i prava, i urediti svoje društvene odnose. Ne samo procese, ne samo optimizirati resurse, uspostaviti jasnu viziju i ciljeve, koristiti najbolje alate nego i uspostaviti red u odnosima među ljudima unutar organizacije/kompanije, uspostaviti prepoznatljive vrijednosti i rukovodni stil, uspostaviti otvorenu komunikaciju.

Radnik, ako radi svoj posao, ne treba da košta kompaniju (iako je normativno njegov rad ukalkulisan u trošak proizvoda ili usluge), dok se za pravog radnika kompanija bori kao što vlasnik kapitala zna da ga profesionalni menadžeri ne koštaju ( na sličan način), dok se za pravog menadžera otimaju. Ali još nisam sreo kod nas da se neko bori za radnika ili za menadžera, iako su menadžeri uglavnom znatno bolje plaćeni od radnika. Ono što se moglo vidjeti da se ljudi uglavnom bore za vlasnika, i to onog u kojoj je vlasnik narod, dakle javne kompanije i institucije jer se tamo još mogu naći ugodna mjesta. Da li to znači da nema dobrih radnika, i dobrih menadžera?

Mislim da ipak još nema jasno uređenih unutrašnjih odnosa po kojima bi to bilo prepoznatljivo. Nije rijedak slučaj da je stav vlasnika kapitala ili direktora pravilo u kompaniji, i drugih pravila nema!? Radniku može biti teško koliko hoće, on ima pravo da šuti, ili da sebi traži gdje ima bolje. Nije da nema bolje od ovakvih situacija, ali je uglavnom popunjeno. Ono što bi vlasnici kapitala i/ili direktori trebali unaprijediti je prije svega osloboditi uposlene. Ako je radnicima teško – neka kažu šta im je teško. Neka kažu šta im treba, i šta mogu bolje. Zbog toga ne bi trebao niko da se loše osjeća, ili da trpi posljedice. U najmanju ruku svako bi zbog toga trebao biti saslušan. Kada vlasnici, rukovodioci i radnici budu saslušali jedni druge, kada budu imali svijest o nužnosti dostizanja organizacijskih ciljeva ali i nužnosti ljudskih potreba, otvoriće se put novim odnosima.

Nijedna organizacija, pa ni kompanija ne postoji zbog vlasnika kapitala, ona postoji zbog društvene potrebe. Svrha svake kompanije, bilo da su privatna lica vlasnici kapitala ili javne institucije, bilo da ona proizvodi proizvod za tržište ili proizvodi uslugu je učiniti život ljudima lakšim, nekima čak luksuznim (onima koji kupuju skupocjenu odjeću, obuću, nakit, auta, namještaj, …), a većini nužno neophodnim. Bez te svrhe – nema kompanije, nema vlasnika kapitala, nema radnika, šefova, direktora.

Fuad Hadžimehić