Poruka

” Zadovoljan sam što sam proživio životni vijek a nisam nikom naškodio.

Ono što je meni štete naneseno , davno sam zaboravio; gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.”

Meša Selimović

Poruka u najopćenitijem smislu je predmet komunikacije. Služi za pružanje informacija. Njeno značenje ovisi o kontekstu u kojem se koristi, pojam se može primijeniti i na informaciju, kao i na oblik komunikacije. To je jedna od enciklopedijskih definicija poruke.

Ljudi svakodnevno primaju i šalju poruku, u ovom vremenu mnogo više i mnogo češće nego nekad prije. Ne znam da li bi i oni prije to isto radili da su imali elektronske medije i razne uređaje, ili su oni prije bili bolji ljudi? Da li je do okolnosti, ili je do ljudi? Kako god, niti je dobro slati previše poruka, niti je dobro primati previše poruka. Odakle god dolazile, i ko god da ih prima. Naći mjeru, slati i primati prave poruke, u pravo vrijeme, pravim putem i na pravo mjesto bilo bi sjajno. Ali ko će misliti o tome, nema se kad’, svako je u žurbi praveći još veću žurbu. Od gužve se pravi još veća gužva. Ljudi rade ono što ne mogu podnijeti.

To se dešava u javnom i privatnom životu, na poslu, na ulici i kod kuće. Ne znam šta kaže statistika, ali mobilne SMS poruke, pa poruke putem društvenih mreža, pa e-mail poruke, pa poruke putem medija dominiraju životima ovovremenih ljudi. I nije samo da ljudi primaju poruke, oni te poruke traže u pisanim i elektronskim medijima, čitajući i gledajući razne sadržaje. Ono što bi moglo biti korisno u svemu tome za primaoce je razumijevanje poruke. Za one koji šalju poruku važno bi bilo da poruka ima ispravan cilj, usmjerenje, da je utemeljenja na činjenicama i istini, i da ne sadrži podvalu, prijetnju, uznemiravanje, zabludu i slične negativnosti. I sve je to, ma kako bilo, još donekle razumljivo dok se oni koji šalju poruke identificiraju i predstavljaju. Ali kada pokušavaju ostati anonimni, kada šalju poruke (elektronske ili pisane) a ne žele da se zna ko su oni, pri tome poruke sadrže ružan govor ili prijetnje, to samo po sebi postaje pitanje sigurnosti i nereda u društvu i zajednici. Onaj ko sebi dopusti takav nedostatak hrabrosti, takvu manjkavost nepoštivanja samog sebe, takvu licemjernost trebao bi u najmanju ruku dobro razmisliti, napraviti obračun sam sa sobom, i smoći snage priznati sebi da je to loše, da to od jednog problema pravi dva, da je to nešto čega se treba osloboditi. Čim prije, to bolje.

S druge strane, sloboda mišljenja, nešto što je Gospodar svih svjetova ostavio ljudima kao milost i kao odgovornost, kao čast i obavezu, treba koristiti u najboljem interesu. Čovjek treba da je slobodan izraziti svoje mišljenje, i ne treba uvoditi samocenzuru. Niti to bilo ko od ljudi treba tražiti. Ali uvijek je važno kako se mišljenje o nečemu ili nekome iznosi, na koji način se to radi, s koliko osobnog dostojanstva i s koliko poštivanja prema drugom se to čini makar se sa drugim u mišljenju uopće ne slagali. Kao što je jedne prilike Winston Čerčil kazao: Potrebna je hrabrost da se ustane i govori, ali je hrabrost isto tako potrebna da se sjedne i sluša.

Pitam se šta su ljudi izgubili: hrabrost i dostojanstvo ili slobodu? Čini se da su ljudi izgubili slobodu, dostojanstvo i hrabrost. To je paket koji ide zajedno. Ako čovjek nije svjestan slobode koji mu je Stvoritelj podario, ako tu slobodu utemeljenu na pokornosti prema Njemu reducira na ovisnost o drugima, neminovno gubi hrabrost i dostojanstvo. Radeći tako, čovjek stavlja teret na svoju dušu i svoju pamet, zarobljavajući ih u tami mraka umjesto da ostanu slobodni u sjaju svjetlosti. A odnose ljudi u organizaciji, bez obzira o kakvoj organizaciji se radilo, treba gajiti. Oni se trebaju temeljiti otvorenog uma i srca, bez obzira radilo se o prvom ili posljednjem radnom mjestu u organizaciji. A kada se ti odnosi svedu na taktičku ravan upravljanja (manipulisanja) ljudima onda su to bolesni odnosi. Ljudi nisu bolji jedni od drugih zbog svoje pozicije, oni imaju manju ili veću odgovornost zbog toga.

Fuad Hadžimehić