TESANJ.NET stranica grada
Ovaj pjesnik, što dolazi stotinu godina poslije,
on tvrdi da svoj Teubei-nesuh nikada neće napisati,
jer samo grešnik može izricati pokajanje, a on
to nikada nije bio, jer nikada nije bio dijelom
nikakvoga ideologijskog sistema.
Grešnikom se može postati samo ukoliko se
čovjekova svijest spliće oko vrijednosne osi
koju sistem ustanovljuje, propisujući sadržaj
i opseg, ocrtavajući prostor izvan kojeg kretanje
nije dopušteno, i regule kojih se, pri tom,
obavezno pridržavati, te, tako, u stvari,
svodeći sadržaj same individue sve do pukoga
privida njezina postojanja. Iskorak preko
zatvorene linije – to je, zapravo, mea culpa što će,
potom, postati razlogom za pokajanje.
A on, dakle, nije unutar te kružnice. Štaviše,
sa posve ozbiljnim argumentima ustvrdit će
da je ta moja pjesma najpogubnija u povijesti
našega jezika, jer ona je, reći će, za stoljeće
unaprijed, i ko zna za koliko još budućega
vremena, na banalnoj melodramskoj matrici
suzā sina razmetnoga, jedan apsurdni krik protiv
slobode, upućen iz nje same, vapaj za obnovom
jadnoga servilnog statusa – sirenski zov
izvjesnosti što mir daruje duši, toj nježnoj ptici,
od svakodnevnih klonuća umornoj, prešućujući
da je upravo ljudsko takvome miru cijena.
Moja pjesma, naime, sazdana je na mogućnosti
da se pitanje Ropstvo ili Sloboda lažno predstavi
kao vječni boj Dobra i Zla, birajući bijedu
Ropstva kao uzvišenost Dobra, i to upravo
u poeziji, koja ili jest sloboda ili nije poezija.
Pa zašto je, onda, jedna takva pjesma napisana,
i kako je, uopće, bila moguća? Zato što ju je
pisao svećenik, taj službenik ništavila, koji bijah
jedan davni ja. A on je samo pjesnik koji ni u
šta ne vjeruje, jer, naprosto, zna da Bog
apsolutno jest, i da ga voli, živoga, i cijelog,
koliko i on Njega, imajući, pri tom, na umu
da za dušu istinski otvorenu spram božanske
bîti ništa ne može predstavljati grijeh, i da je
u tome sva njezina zbiljska pokornost: u
prihvaćanju, a ne u odbijanju, ne u nijekanju
života, ne u htijenju da se neživljenjem
nevinost očuva. Jer život je dat kako bi
potrošen bio, a ne da bi se Tvorcu netaknut
vratio.
Samo na taj način religioznost može doseći
slobodu kakvu poezija ima. U suprotnom –
i poeziju ruši ona religioznost koja gubi moć
da u nebeskoj plaveti raširi krila, i počinje
da vonja po ustajalosti, kao duga, neprozirna
magla nad močvarama.
Tako je to, uistinu. Ali on bi, ipak, uprkos
svemu, trebao voljeti ovu moju nesretnu
pjesmu, ili ju, barem, štovati, jer ona, i njemu,
nedvosmisleno kazuje o dramatičnome,
o strašnom dvojstvu: o sapetoj genijalnosti,
o toj lomači čiji je plamen bez premca,
bez prilike za usporedbu u općoj povijesti
ljudske patnje. A ona, ta genijalnost, nije bila
mojom privilegijom, jer svakom je čovjeku
data; mene je samo, možda, malo snažnije
povukla za rukav. To sve sada pouzdano
znam, i, evo, sada o tome svjedočim, sada
kad s tom mudrošću ništa drugo i ne mogu.
I upravo stoga što sam Teubei-nesuh napisao ja,
on nešto slično nikada neće ni htjeti, jer uspio je
otrgnuti se, odoljeti (ili mu se, zasad, tako čini).
A sloboda – to polje beskrajnih mogućnosti,
jedino na njoj se, odavde, živima zavidjeti može,
na tom daru božanskom, kojeg oni nisu svjesni,
kao ni mi što ne bijasmo.
______________________________________
Na današnji dan prije stotinu godina (6.4.1915.)
umro je pjesnik Musa Ćazim Ćatić…
