HERMAN DALMATA – Islamska naučna gromada Mediterana

SchwetzingerSchlossgarten-Moschee

Jedan od ključnih promicatelja evropsko-islamskog kulturnog naslijeđa, prožeto i kroz nauku, u Južnoj Evropi tokom XII. stoljeća, bio je, po rođenju, Istranin, imenom Herman.To islamsko kulturno naslijeđe, ali i naučne stavove, prenosili su oni Evropljani-muslimani, koji su svoje obrazovanje sticali na islamskim školama ili univerzitetima, koje-i su djelovali i u većim Evropskim gradovima, ali i na istoku do Azije. 

Prema poznatim pisanim tragovima, o njemu, ali i svemu onome, kako i gdje je živio i djelovao, a o tome i nema pisanih tragova, zaključuje se da je to, sve skupa, a što je Herman prenosio bilo islamsko-kulturno naslijeđe onoga doba.

Iz radova koji su ostali iza njega neminovno se očituje da je bio veoma obrazovan. Zna se da je bio veliki poznavalac skoro svih ključnih naučnih disciplina koje su u tom vremenu promovisane, počevši od filozofije Platona, preko Aristotelovog učenja o pojavnom i transcedentnom svijetu i organizovanju država u skladu sa ovim pojavama, preko astronomije i astrologije, do matematike i prevodilačkih aktivnosti sa orijentalnih na južnoevropske jezike i obratno.

Bio je prenosilac i poznatih istočnjačkih priča, ali i prevodilac najvećih naučnih dostignuća tog vremena među evropske čitatelje, ali i obratno-evropskih na istok, kako svojim umijećem tako i pomaganjem drugih kolega-naučnika.

Bile su to priče o dogodovštinama učitelja ili drugih javnih ličnosti koje su mogle doći pod kritiku javnosti, ili pak epske pjesme koje su veličale junaštva islamskih boraca, do balade o ljubavi mladih, ili tragedija kojima su obilježene nesuglasice u bračnim zajednicama proizvedenim islamskim kulturnim naslijeđem.

Prije svega, ovdje moram dati jedno objašnjenje: Moja tvrdnja da su u Evropskim državama živjeli muslimani, je nešto što čitaoce stavlja u nedoumicu iz razloga što su kroz obrazovanje dobijali tvrdnje da je Evropa bila isključivo katolička. Prihvatajući činjenicu da su muslimani živjeli u svim  evropskim državama do XII. stoljeća, pa i u Francuskoj, onda tvrdnja da je i u Parizu bio i islamski univerzitet, neće biti nikakvo izmišljeno čudo, jer je poznato je da su muslimani protežirali znanje, a naročito kroz stara stoljeća te iz tog razloga oni su organizovali i obrazovne ustanove.

Da čitaoca potsjetim na jednu poznatu povijesnu činjenicu koja se desila muslimanima Pariza u noći 23. na 24. avgust 1572. godine, ali u istinskoj interpretaciji, a ne povijesnoj konstrukciji koja se prezentuje kroz “zvaničnu”povijest.

Eksponirana “Bartolomejska noć”, je noć, kada su Francuzi katolici u dogovoru sa katolicima, žiteljima Pariza, izvršili grozan pokolj muslimana Pariza. Kako bilježe katolički izvještaji, te noći nije preživio niti jedan muslimanski žitelj Pariza. Nije to bio pokolj nad  nekim  drugim, kao hugenotima, kako nam oni kroz svoju povijest saopštavaju, nego nad pariškim muslimanima. A onda, kada su prognali muslimane onda su zatirali sve tragove muslimana, rušili njihove sakralne objekte, ili ih prepravljali u katoličke. Sadašnja crkva “Notr-Dame”, je prepravljena džmija u crkvu.

  Sada, kada neki povjesničari dolaze do dokumenata tj. rukopisa onih koji su nešto i zapisali o toj noći, onda prema imenima stradalnika, stvaraju zaključak, da su dotični bili neki drugi a ne muslimani, npr. katolički dvovjernici i slično koje su nazivali hugenotima. Imena stradalnika nisu bila orjentalna, nego narodna evropska, a sami su bili duhovno monoteisti i zato su progonjeni. Smatram, da u tome, u imenima stradalnika i jeste velika zabluda, ali i grijeh prema njima jer nisu stradavali zbog kršćanskog dvojnog vjerskog učenja nego zbog svoje monoteističke-islamske duhovnosti i što su od njih katolici na silu preuzimali vlast.

Vrijeme, u kome je živio Herman, je vrijeme, kada se počinju nazirati antagonizmi među žiteljima Evrope. Kada suživot, u kome su u toleranciji i razumijevanju živjeli jedni pored drugih, muslimani i kršćani, počinju nagrizati suprotnosti iz razloga različitosti učenja o Stvoritelju, ali i na tom principu zasnovane muslimanske vlasti.
Tačno se zna, da su tu netolerantnost, prvo, počeli ispoljavati kršćani-katolici, onda kada su se brojno uvećali i kada su im se otvorili apetiti za uspostavu vlasti na katoličanstvu. I to su mogli raditi jedino na fizički način, što se i događalo.

 Duži period, do tada, su muslimani imali vlast koju su prenosili još od vremena Aleksandra Velikog, a kršćani su bili podložni, mada su u međusobnim odnosima primjenjivale svoje kanune, i tamo gdje su bili brojniji nastojali nametnuti svoju vladavinu. Od sredine XII. stoljeća, kršćanski velikodostojnici, počeli su ispoljavati jedan vid veće netrpeljivosti prema muslimanima, kada im se javljaju apetiti o uspostavljanju vlasti u onim dijelovima Evrope gdje su bili brojni.
Koncem XII stoljeća, ta netrpeljivost, biti će prožeta velikom mržnjom katolika prema muslimanima, a koja će eskalirati manjim sukobima, ubijanjima i progonom muslimana u nekim sredinam u Francuskoj. Taj period, početka netrpeljivosti, preživljavao je i Hermana Dalmata te će i sam, ovim odnosima, posvetiti i neke svoje pisane radove. Kako su, u to vrijeme, u Evropskim državama živjeli muslimani i imali vlast, normalno je da su, onii koji su promicali islamsko kulturno naslijeđe, bili muslimani i nikako kršćani i jedan od njih bio je i Herman Dalmata.

Ako predpostavimo da Herman nije musliman, onda se postavlja pitanje: Zbog čega bi to, u tom periodu, kršćani promicali muslimansku naučnu misao i kulturu, kada žele, da sve što ih podsjeća na islam: sasijeku, spaljuju, ruše i progone? Prema mjesnoj identiteskoj odrednici-Dalmata, jasno je da je Herman rođen u nekom od Dalmatinskih gradova. Predpostavlja se da je to Pula. Ali, bez obzira, koji je to grad, za nas je bitno da je jedno naše okruženje iznjedrilo, u to vrijeme, jednu naučnu islamsku gromadu. Kako se radi o XII. stoljeću, ali i o muslimanima, onda taj dio Jadrana svojom vjerskom, a time i kulturološkom određenju, nema razlike od naših područja u Bosni. U poznatoj povijesnoj priči o dva brata Mateju i Aristodiju koji su živjeli krajem XII.i početkom XIII. stoljeća, isto tako, riječ je o njihovoj povezanosti sa Bosnom, i njihovom ispoljavanju monoteizma, jer ih katolici nazivaju hereticima, a i oni su po potomstvu iz Pule.

Prema dokumentaciji, do koje se došlo, Herman je svoje početno obrazovanje sticao u Istri, da bi u ranoj mladosti svoje srednje, ali i univerzitetsko obrazovanje usvajao i oblikovao u islamskoj Španiji. On će na prestižnim islamskim univerzitetima Španije, proširiti svoje spoznaje o najbitnijim elementima ljudske egzistencije i to dovesti do vrlo visokog naučnog nivoa, a onda, na Pariskom islamskom univerzitetu, savladati osnove filozofije, ali i nadgraditi svoje spoznaje o nekim prirodnim disciplinama i matematici. Jedan od njegovih profesora sa pariškog univerziteta je i Tjeri iz Šartra ( 1085-1150 ).

Ispoljavajući veliku ljubav prema učenju i znanosti, nakon završenih studija u Parizu, otisnuo se sa svojim prijateljem Robertom iz Čestera, u Damask, na usavršavanje svog znanja, posebno vjerskih znanosti, gdje će savladati i istočnjačke jezike Arapski i Persijski. Nakon povratka u Evropu, pun teološkog znanja i poznavanja arapskog jezika, odlučio je da Evropske muslimane: Italijane, Špance, Francuze i ostale, one koji poznaju latinski jezik, upozna sa znanstvenim dostignućima istočnjačkih naroda, tako što je počeo prevoditi orginalna, ali i prevođena djela muslimanskih naučnika iz tog perioda na latinski jezik, te je na taj način evropsku nauku, obogatio novim saznanjima i djelima, koja su u kasnijem periodu korišćena od vrsnih evropskih naučnika.

Potaknut razmišljanjem da bi Kur'an, a time i islam, njegov narod lakše razumio kada bi imao prijevod, to je 1142. godine započeo prevođenje Kur'ana na latinski jezik. Nije poznato zašto, započeti prijevod nije i završio, jer se zna; da je prevođenje završio njegov prijatelj sa studija u Damasku, Robert iz Čestera. Original ovog manuskripta pronađen je u Istambulu, a smatra se da je to prvi prijevod Kur'ana na latinski jezik. Prema ovom prijevoda, sa istim riječima, objavljen je i prijevod Theodora Biblijandera u Bazelu ( 1483-1546 ) kao njegovo izdanje, uz koje je štampao i dva Hermanova rada o islamu, kao i Luterov “Uvod”. Svi ovi radovi Hermana nisu bili u promidžbi kršćanstva, niti za neku usporedbu, nego za potrebe muslimana. Već sam napomenuo, da je Herman, sudionik vremena u kome su ispoljeni antagonizmi pristalica učenja o Svetom Trojstvu-katolika i monoteista-muslimana, a sve u cilju uspostave katoličke vlasti. Kako bi, sukobi koji su se mogli nazrijeti, bili lakše prevaziđeni, Herman je, i sam, svojim djelovanjem pokušao smiriti strasti, kod nezadovoljnika, dovodeći smisao života na razinu tolerancije i suživota različitosti. Pisao je mnoge tekstove u kojima je ispoljavao ranije iznijete odnose tolerantnost, suživot u različitosti, te da sukobi, posebno fizički, ne dovode do humanih rezultata. Naročito je isticao, svoj stav, da suprostavljanje islamu ne treba tražiti kroz fizičko razračunavanje, nego kroz dogovore, toleranciju i podnošljive odnose.

U znanstvenim krugovima, ovi njegovi tekstovi su poznati kao Toledski tekstovi, jer su pronađeni u Toledu. Herman je 1140. godine s arapskog jezika, na latinski, preveo Abu-masarov “Uvod u astronomiju”, a kasnije se uočilo, da je veliki dio ovog prijevoda, doslovice prepisao Rodžer od Hereforda u svojoj knjizi “Astronomske procjene”. Herman je svoje pisanje vezivao i za matematčare, španske muslimane. Npr. Meslema ibn Ahmeda (950.-1007.) koji je dao svoj komentar na djelo, iz astronomije, “Veliki sistem astronomije”od Ptolomeja. Nakon prijevoda, ovog djela, sa arapskog na latinski, uočilo se da je to bio najadekvatniji prijevod ovog djela i daleko vrijedniji od ranijih prijevoda.

Na kraju,moram čitaocima napomenuti, da se u kršćanskim krugovima, ali i nekim muslimanskim, Herman ne dovodi u vezu sa islamom,(kao i sve ostalo što je “heretičko”), osim, što je, sve što je napisao islamsko. Razlog bi mogao biti i taj, što mu ime nije, po nekim kriterijima, muslimansko, ali i zbog toga, što niti jedni, a niti drugi, nisu uzeli u razmatranje činjenicu da su, u tom periodu, u evropskim zemljama živjeli muslimani sa kršćanima, a ne neki heretici.  Kao da ime, mora da određuje i vjersku pripadnost? Na kraju, zašto bi se Herman toliko angažovao i žrtvovao, da izuči islamske znanosti, da bi “svojim”katolicima pisao islamske teme, i još im Kur'an prevodio? Doista me čude svi, a nešto više ovi iz kojih sam i sam, kada Hermana svrstavaju među kršćane, a on svojim angažovanjem i duhovnošću odaje sasma drugo biće. Čini se, da su sve tvrdnje o Hermanu kao kršćaninu, prvo, iz nemogućnosti shvatanja da je u to vrijeme, u Evropi, egzistiralo stanovništvo islamske provenijencije, a onda ne razmišljajući, niti o čemu, pa niti o tome, šta je to pisao Herman, prihvatali sve ono što su drugi pisali o njemu. S mog stanovišta, to se čini, kao jedan oblik dodvoravanja i uklapanja u kršćansku formiranu matricu- Evropa je kršćanski kontinent, a ne postavlja se pitanje o povijesnoj istinitosti i grijehu prema dotičnom, ali i svim ljudima koji su čitajući o Hermanu kao kršćaninu na taj način dovedeni u neistinu, a koji onda i sami dalje prenose tu neistinu.
Prema toledskim tekstovima, moglo bi se zaključiti, da je Herman bio hatib-vaiz u nekoj od Toledskih džamija, a to što je proglašen za prevodioca nekih svojih islamskih tekstova, a ne za autora, je iz razloga projektovanog krivotvorenja prošlosti, i pravi razlog da se negira kao islamski mislilac. Bože, milostivi! Oprosti onima koji su iz neznanja svrstali Hermana u idolopoklonike, a one, koji su to iz nekih drugih pobuda uradili, uputi na put istine !

Fikret Hafizović

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com