Povezivanje

“Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš li biti sretan.”

Epiktet

Razgovaram sa prijateljem o odnosima među ljudima. Moj prijatelj pamti neke druge odnose među ljudima, odnose koji su spajali ljude bez dnevnih interesa, veze koje su bile dugoročne. Danas mu to izgleda sasvim drugačije. Ljudi su povezani na bazi dnevnih interesa, i kada prestanu takvi jednokratni interesi, povezanost kao i da nije postojala. Gotovo da i nema nikakve razlike da li je neko biznismen, javna ličnost, ljekar ili policajac, jer nakon što više to nisu sve se mijenja u odnosima sa drugim ljudima. Njegovi odnosi su drugima, ili odnosi drugih prema njemu, nisu primarno zbog njega kao osobe nego zbog onog čime se ovaj bavi.

Slušam i slažem se. Uz to dodajem da su naši međusobni odnosi još uvijek dominantno ljubazni – što je dobro. Nije dobro što su možda u isto vrijeme i licemjerni. Vezati odnose među ljudima za transakcije, za gole jednokratne interese ne služi čovjeku na ponos. Čovjek je biće koje ima ovosvjetske interese, ali ima i dušu. Čovjek nije samo biznismen, javna ličnost, ljekar ili policajac, čovjek je znatno više od toga. Svesti sebe na opis radnog mjesta, na svoj posao, na ono čime se bavim da bi lakše egzistirao znači u isto vrijeme svesti sebe na gole interese, na kupoprodajne odnose sa drugim, na odnose u kojima samo prodajem i kupujem, bez davanja i uzimanja.

A kada čovjek izgubi dušu, kada ne osjeća da ima dušu, kada je prepusti dnevnim transakcijama on teško može naći sreću. Ili traži sve više i više tih dnevnih transakacija, dnevnih dokazivanja u kojima prodaje i kupuje uspješno, ne osvrčući se na put kojim je došao i ne gledajući da put ispred njega ima svoj pouzdan kraj. Čovjek ne vidi ni sebe, ni druge dok je u tom odnosu nego tek kada iz tog odnosa izađe vidi druge, i čudi se. Bilo bi mnogo bolje ako bi bilo drugačije. Odnosi među ljudima ne mogu biti drugačiji dok se u njihovim glavama ne promijeni pogled na te odnose. Biti svjestan da u odnosu s drugim osobama stoji čovjek. Prije svega. Ta činjenica zaslužuje poštovanje. Kada se grade odnosi sa drugim ljudima onda treba biti svjestan da je čovjek tako stvoren da to stvaranje izaziva mnogo više poštovanja od bilo kakvih dnevnih interesa i transakcija.

“Biti najbogatiji čovjek na groblju nije ono što me zanima. Otići navečer na spavanje misleći da smo napravili nešto prekrasno – to je ono što mi puno znači”, izjavio je za Wall Street Journal 1993. godine jedan od najuspješnijih ljudi krajem prošlog stoljeća – Steve Jobs.

Ljudski mozak je nevjerojatan sklop superzaposlene nakupine moždanih stanica (neurona) čiji se broj pri rođenju može usporediti s brojem zvijezda u Mliječnoj stazi. Svaki neuron može u isto vrijeme komunicirati s 200.000 drugih moždanih stanica uz pomoć kompliciranih električno biokemijskih impulsa na krajevima aksona (vlakana moždanih stanica iz kojih se informacije prenose s jednog neurona na drugi). Ta vlakna mogu biti duljine malo više od jednog metra, naravno nama se ta duljina ne čini ništa posebnom, ali ako zamislite neuron dužine 33 centimetra, njegov bi rep za komunikaciju – akson imao dužinu od nevjerojatnih 21 kilometra. Tako nauka opisuje jedan dio čovjeka. Kako je čovjek kompleksno stvorenje nismo svjesni, kao što nismo svjesni savršenosti stvaranja. Stoga je dobro da čovjek sam ostane ispred profesije i da profesija stoji iza njega, a ne obrnuto. Isto tako, da čovjek vidi drugu osobu prvo kao čovjeka a tek onda profesiju koja stoji iza toga, a ne obrnuto. Ako bi se ljudi gledali tako međusobno, svijet bi mogao postati ugodnije mjesto za život.

 

Fuad Hadžimehić