KAZIVANJA KOJA MOGU POBUDITI  PAŽNJU

(Muslimani u Bosni prije dolaska Turaka)

U današnje vrijeme opšteg napretka u nauci i tehnologiji i civilizacijskog razvoja u cjelini,  bilo bi logično zaključiti da obrazovani i manje obrazovani ljudi više čitaju nego ranije. Mnogi upućeniji ljudi u ovu problematiku tvrde da se danas malo čita i da ne postoji „sklad“ sa već pomenutim razvojem nauke i tehnologije.U tom smislu, postoji i mišljenje da se manje čitaju knjige i zbog velikih i neograničenih mogućnosti koje pruža internet.

Kad sam u prilici da pročitam neku knjigu (mada nisam od onih koji bi se mogli pohvaliti da mnogo čitaju), osjetim potrebu da njen sadržaj prokomentiram sa nekim od sagovornika.Veću potrebu imam ako neko od potencijalnih sagovornika ima veće spoznaje o određenoj tematici ili kontraverznost.

Ovaj tekst sam odabrao s ciljem da se, iz jednog posebnog ugla gledanja,   inteketualaca i uvaženih ličnosti koji nisu muslimani iznese njihovo mišljenje i stav na temu, da li su muslimani boravili pa i živjeli u Bosni i Hercegovini i prije dolaska Turaka. Postoje o tome različita mišljenja i među historičarima.

Moju pažnju privukla je knjiga fra Mirka Šestića „Zapisi iz prve ruke“(Povijesne crtice , bilješke narodnog blaga i zapažanja fra Martina Nedića) tekstove sabrao, opremio i uvodnu studiju napisao fra Anto Zrakić).

Osjetio sam potrebu da bar neke dijelove ove knjige zabilježim i evo prenesem, tako da suštinu pomenutih kazivanja iskažem,večim dijelom, citatima iz ove knjige pomenutog autora .

Autor se, pored ostalog pita, kako ono mjesto na kome se danas ponosno kiti šeher Sarajevo, posta prestonicom Bosne ponosne premda mu u vrijeme bosanske samostalnosti imena nema, a valjda ondje ništa nije ni bilo, pa ni žive glave čije bi uho slušalo šum bistre Miljacke, pa kaže: „Ja mislim da je to bilo ovako:

Već od godine 1398. tj. za doba protukralja, kad su Bošnjaci vodili krvave prijestolne borbe izmedju sebe ,više su puta bile pozivane u Bosnu  osmanlijske čete u pomoć,  sad od jedne sad od druge ratujuće stranke. Osmanlije su se tim pozivima odazivale, ali ne iz ljubavi prema nekoj stranci, nego za svoju korist.Tako oni pozvani 1416. godine zauzeše Vrhbosnu i njezinu župu i u nju postaviše za sandžaka svog vojskovođu Isaka. Kad je Isak godine 1420. provalio u Ugarsku, ali to nije dugo trajalo, opet osmanlijske horde haraju po Bosni na poziv vojvode Radosava Pavlovića.Kralj Tvrtko II , ne mogavši im se oduprijeti, ustupi im nekoliko gradova pa po svoj prilici i Vrhbosne“.

Autor takođe kaže, parafraziram, da još nešto možemo uzeti u obzir. Nije nevjerovatno da i oni osmanlijski namjesnici koji su imali prava sjediti u Vrhbosni, ipak u njoj, iz mnogih osobito vjerskih obzira, nisu htjeli sjediti, nego da su stanovali u njezinoj blizini, a to se računalo kao da i u samoj Vrhbosni stanuju i da su tu sebi podigli dvor – saraj, džamiju i druga zdanja, te tako još prije godine 1463. udarili temelj Sarajevu. To potvrđuju i oni turski spomenici koji su nađeni u Sarajevu, a datiraju prije pada Bosne, to se prvenstveno potvrđuje činjenicom da se kao službeni osnitak Sarajeva uzima 1461.godina zbog vakufa Isa – bega Isakovića.

Autor zatim navodi slijedeće :

„Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo od 1889., knj. I str.17 sadrži lijep članak gospodina Mustafe Hilmija koji opisuje da je kraj Haseći – hatun džamije našao turbe neke Haseći  Have, koja je umrla godine 848 po islamskom kalendaru, tj.1446 g. poslije krista, Iz tog se natpisa ZNA DA JE HASEĆI HAVA  NAČINILA DŽAMIJU DEVETNAEST GODINA  PRIJE  ULASKA TURAKA  U  BOSNU. Ta džamija leži u ulici što vodi iz Ćemaluše u Čemerlinu ulicu“.

U jednom od dokumenata Bošnjačkog instituta–Vakuf Adil – bega Zulfikarpašića u Sarajevu, gore pomenute navode iz knjige se detaljnije elaboriraju pa se kaže:

„U ulici Čemerlina postojala je jedna od najstarijih džamija u Sarajevu, džamija Haseći Hatuni… Uz džamiju je postojalo groblje i sačuvan je prijepis sa davno nestalog nišana koji glasi :Umrla je od Boga pomilovana dobrotvorka Haseći Hava. Za njenu dušu prouči fatihu, godine 1436/37.“ Po ovom dokumentu u Sarajevu su, pored ove, postojale još dvije džamije prije dolaska Turaka 1463. godine i to Careva i Nesuh begova“.

Gore navedeno može se prihvatiti kao pouzdano jer postoje i potvrđeni arheološki nalazi, koji su proučeni i evo objavljeni u naučnim časopisima. Može se zaključiti da su zaista na prostoru Bosne i prije boravili muslimani,iz različitih pubuda, vjerovatno kao trgovci.

Ako se neke stvari logiciraju, kad se već gradi džamija, saraj i drugi objekti različite namjene, predpostaviti je da je bilo i više vjernika a ne samo mala grupa.

Postoje i još neki izvori kao dokaz da su muslimani boravili u Bosni i prije dolaska Turaka. Jedan od takvih dokumenta je „Hysmaelite Vel Bissem“ iz 1196.godine u kojem se spominju muslimanski trgovci u Bosni. Po nekima i nazivi pojedinih naselja asociraju na njihov nastanak prema prvobitnim stanovnicima koji su ih naseljavali ali to nije dokazano.

Pa i pored već navedenih i drugih dokumenta postoje različita tumačenja  među historičarima o prisustvu muslimana na Balkanu pa i u Bosni i Hercegovini prije dolaska Turaka.. Kad je riječ o dolascima, najčešče se spominje dolazak trgovaca preko Mađarske i Jadranskog mora.

Pomenuti autor ove knjige piše i slijedeće „ Pored ovih pisanih tragova, dođe mi na pamet, članak dr.Ljudevita Talocia o značaju imena Bosna. Po njemu je riječ Bosna nastala od staro – ilirskog korijena Bos Bocca što u današnjem sjeverno–albanskom narečju znači saliera (soljanica). Po tom bi Bosna imala značenje solna zemlja Kad je prema slanim vrelima u Tuzli i okolini cijeli prostor nazivan Soli koji se sterao između rijeka Drine i Bosne, a dolazeći Turci Tuzlom , od tuz – sol, onda su to mogli isto uraditi i stari Iliri te područje Bosne prozvati svojim imenom Bos(solana ili sil), odakle je kasnije nastao naziv Bosna.

A da slanih vrela ima dosta u ovoj zemlji dokaz se nalazi i u „Glasniku zemaljskog muzeja“ iz 1889.  godine “.

Mnoge knjige nisu iz više razloga dostupne velikom broju potencijalnih čitalaca, zbog čega mislim da ih i na ovakav inproviziran i nepotpun način nije suvišno  djelimično predstaviti ako svojim sadržajem , mogu pobuditi pažnju.

 

Alija Galijašević