Sa puta po Švedskoj

OSAM NEZABORAVNIH DANA U ZEMLJI MIRA I BLAGOSTANJA

Švedsku i Bosnu i Hercegovinu dijeli ogromno kopneno i morsko prostranstvo mjereno u hiljadama kilometara. Otuda i činjenica da se rijetki odlučuju za put u ovu daleku evropsku zemlju. Iskreno govoreći nisam ni ja mislio da ću za života kročiti na tlo ove zemlje sa samog sjevera Evrope. Poslovne i rođačke prilike nisu mi išle naruku, a mislio sam da sam se turistčkih destinacija u životu nagledao i previše. Ali jednu priliku niti sam mogao niti htio propustiti – poziv dragih ljudi iz Biblioteke u gradu Kumli da zajedno sa još tri bibliotečka radnika posjetim ovu ustanovu i Švedsku, nije se nikako mogao odbiti. Uostalom ko bi mogao biti takve pameti pa ne otiću zemlju rođenja jednog Alfreda Nobela, jedne Astrid Lindgren, tvorca čuvene Pipi Duga Čarapa, ili Andreasa Celzijusa, Carla Wilhelma…Ko to ne bi volio vidjeti zemlju u kojoj su rođeni i slavu stekli jedan Ingemar Bergman, prelijepa Greta Garbo, pa Liv Ulman, Anita Ekberg. Ko to, uostalom, ne bi volio šetati mjestima kojima se i danas šetaju jedan Ingemar Stenmark, Štefan Edberg, Bjorn Borg, Mats Wilander ili prelijepe djevojke iz sastava ABBA, Agnetha Faltskog i Ani Frid Lyngstad, koje su 1974. godine pjesmom pokorile Evropu i do sada prodale oko 400 miliona ploča.
Ko, uostalom, ne bi poželio vidjeti zemlju sa 90.000 jezera, zemlju mira i blagostanja, zemlju u kojoj su nastala najveća svjetska privredna čuda kakvi su Volvo, Ericsson, Scania, Sandvik, Skansko i druga.
Moja tri dobra drugara: Esmira Bašića, Samira Milunića i Midhata Kasapa, direktore bilioteka u Tešnju, Olovu i Zenici, i mene, poslužila je sreća da upoznamo jednu Dobojku, bibliotekaricu u gradu Kumla, gospođu Indiru Kulenović koja će biti glavni „krivac“ što smo nas četvorica krajem aprila 2016. godine boravli osam prelijepih dana u Kraljevini Švedskoj, zemlji sa oko 9,5 miliona stanovnika i koja je prostorno devet puta veća od naše Bosne i Hercegovine.
Idemo na poziv „Indirine biblioteke“ Kumla u radnu i prijateljsku posjetu kolegama sa željom da vidimo kako Šveđani, kao visoko razvijena civilizacija, rade sa svojim čitaocima:koliko daju sredstava za nabavku knjiga i ostalih bibliotečkih sadržaja sa ciljem udovoljavanja potreba svojih čitalaca
Avionom VIZZ ira, mađarske kompanije, letimo do Skavstve, jednog od tri najveća švedska aerodroma. Najveći je Arland u Štoholmu sa skoro 18 miliona prevezenih putnika godišnje, pa aerodrom u Malmeu, a onda Skavstva.

Na aerodromu nas čeka Indirin suprug Sead Hanumić, specijalista sportske medicine koji u Orebru, gradu sa 150.000 stanovnika ima svoju ljekarsku ordinaciju u kojoj, pored Seada, rade i drugi specijalisti za razne bolesti.
Nemamo vremena da upznamo Štokholm, jednu od najsjevernijih prijestolnica i najveći grad sjeverne Evrope, ali ne brinemo jer u programu naše posjete Švedskoj planiran je i trodnevni boravak u Štokholmu.
Vožnja od Skavstve do Orebra, gdje ćemo konačiti, duga je 150 kilometara. Noć nam ne omogućuje da očima upijamo ljepotu krajolika kroz koje prolazimo. Svu pažnju zato posvećujemo našem domaćinu koji više od 20 godina živi u ovoj zemlji, u koju ga je sa suprugom Indirom doveo minuli bosanski rat, i gdje su njih dvoje stekli dvoje djece i, ono što je najvažnije i što smo tokom boravka u Švedskoj sami vidjeli i osjetili, ugled vrijednih i poštenih ljudi.
A doktor Hanumić je prava mala enciklopedija, koji je Švedsku i Šveđane dobro upoznao. Daje nam informacije o veličini zemlje, stanovništvu,, klimi, državnom urđenju… Ističe da smo došli u visoko razvijenu zemlju koja ima osmi najveći prihod po glavi stanovnika u svijetu, i kao ljekar ne propšta istaći podatak da je to treća zemlja u svijetu sa najnižom stopom smrtnosti.
„Švedska je u svojoj historiji rijetko ulazila u sukobe. Posljednji rat vodila je tačno prije 202 godine (1814), kada je uspjela prisiliti Norvešku da uđe u personalnu uniju. Od tada je stalno neutralna. Bila je to i tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. U Evropsku Uniju ušla je 1.januara 1995.godine „priča Hanumić.
Šutimo. Pomišljam šta je to sa prostorom u kojem mi živimo. Šta smo to mi Bogu skrivili pa svako malo vremena potežemo oružje na svoje komšije i „braću“? Hoće li našim prostorima, koji su od švedskih možda i ljepši, zavladati jednom mir i hoće li naša djeca, poput švedskih, imati sretna djetinjstva?
„Sutra ćete vidjeti da je ovo isključivo ravničarska zemlja.Brda nema ni za lijeka. Oko 91% stanovnika su Šveđani i oni žive, uglavnom, u gradovima.Samo 15% stanovništva je seosko. Švedska je podijeljena na 21 provinciju sa 290 općina“,bilda nas Sead podacima.
Put nam do Hotela „Behrn“ i Orebra protiće u zabavi. Znajući da putujemo u Švedsku gdje se sva prezimena uglavnom završavaju na „sson“ odlučujemo da i mi sebi priuštimo to zadovoljstvo pa Esmira Bašića, s obzirom da je iz tešanjskog sela Bobare, jednostavno zovemo Bobarsson;Samira Milunić, s obzirom da je iz Olova, zovemo Olovsson; Midhat Kasap, direktor Biblioteke Zenica, je Kasapsson, a mene nazvaše Omersson, po ocu Omeru. Ramizsson ili Tešanjsson nikako im se nije uklapalo.
Seju,opet, sve interesuje pa mu i mi serviramo svoju priču. Ne kukamo, a nakon onoga što smo tokom boravka u Švedskoj vidjeli, možda smo i trebali. Razlika je između naše dvije zemlje puno. Švedski nivo nezaposlenosti je oko 7% ; njihova privreda je isključivo bazirana na izvozu ; Šveđani imaju oko 240.000 kilometara puteva pod asfaltom sa tri ili četiri kolovozne trake i stazama za pješake ; svih 260 aerodroma su u funkciji ; gradovi su im prostrani sa nizom trgova, čisti i uredni. Švedi nisu muzeviri, niti namrgođeni ljudi. Tri dana sam šetao po Orebru, Kumli, Helsinbergu, Askersundu, Vesterosu i drugim gradovima a da nisam vidio policajca ili policijsku patrolu. U Bosni sačekuju nas iz zasjede i vrebaju kao da smo lopovi. Ovdje niko nikome ne smeta. Niko ne prati šta drugi radi, jer zna da ništa ružno neće uradti. Možeš komotno satima razgledati robu u prodajnim centrima, a da ti niko ne priđe. Isto se to dešava u restoranima i kafanama. Zoveš li, eto ih ljubazni, nasmijani, željni da ti pomognu. Djecu ovdje paze kao malo vode na dlanu. Imaju besplatne knjige, školovanje, a njihovi roditelji pristojan dječiji dodatak
I još je nešto karakteristično za Švedsku – elitizam ovdje nije politički korektna stvar. Poznati ljudi (ovdje u Bosni svaku šušu prozivaju zvijezdom) ponašaju sasvim prirodno. I najveća švedska ličnost ispričat će kako je jutros bacila smeće i kupovala u marketu, a mnoge naše slušam kako pričaju da ne gledaju TV program i ne kuhaju jelo.
E. sad vi, dragi čitatelji našeg Oslobođenja, prisjetite se naših priča o: 540.000 nezaposlenih, desecima mjeseci ne primljenoj plati, penzionerima koji rove po kontejnerima, našem muzavirluku i zavidluku, bahatosti političara, i ko nam je sve političar, o njihovim navikama kad dođu na vlast da više ne vide nikoga. Sjetite se samo kako znaju vrijeđati i prijetiti onima koji su ih izabrali i od čijeg novca primaju platu 10 ili 15 puta veću od zagarantovane penzije u Federaciji BiH
Veseliji dio švedske priče uočili smo i na primjeru brige za knjigu.
U Kumli, gradu domaćinu naše posjete, postoji Biblioteka sa 180.000 knjiga. Imaju 16 uposlenih, 2.300 m2 prostora za knjigu, a godišnje knjižni fond obnove za 5.700 novih naslova.

U toj Biblioteci stičemo nove prijatelje: Gertrud Astrand, rukovoditeljku Biblioteke, Sofiu, Aniku Persson, Lindu, Kristinu Carlsson, Evu Colbum, gospodina Rolanda Englunda, koji je prije dolaska u ovu Biblioteku radio u zatvorskoj biblioteci Kumla. U ovom najvećem švedskom zatvoru, koji je otvoren 1965. godine, nalaze se najokoreliji zatvorenici, kapaciteta 333 mjesta. Zeničanin Midhat Kasap predlaže u tom smislu bratimljenje Zenice i Kumle. Valjda znamo zašto. Shvata to i Roland pa sve to sa smiješkom prihvata.
Biblioteka u Kumli posjeduje oko 3.000 novina na 60 jezika, a svakog dana čitaoci Biblioteke mogu pregledati i čitati oko 180 dnevnih, sedmičnih ili mjesečnih novina.
U Kumli nas upoznaju sa načinom rada svakog od uposlenih, a i naši za domaćine prikazuju filmove o radu svojih ustanova. Zgražaju se domaći bibliotekari nad činjenicom da je dušmanin tokom rata palio i knjige.
Posljednje trenutke boravka u Kumli koristimo za posjetu Kvarntorpsogenu iliti Vrhu umjetnosti, bivšem odlagalištu rude koja se tu dugo kopala, koje je danas jedno od najposjećenijih mjesta i jedan je od najznačajnijh industrijskih spomenika. Najznačajniji švedski skulptori postavili su svoje skulpture. Na raznim mjestima izloženo je 3o djela umjetnika kakvi su: Marc Broos, Richard Brixels, Clarhall, Lars Vilkis, Peter Johansson, Ulla Viotti, i drugi. Vrh umjetosti otvoren je 1998.godine.
U Općini Kumla prima nas i vijećnik Mats Hellgren, bivši košarkaš zagrebačkog Medvešćaka i predsjednica Općinskog vijeća gospođa Katarina Hansson. U sasvim opuštenoj atmosferi odlazimo do općinskog restorana u kome rade dvije naše žene: kafe kuharica Zumreta iz Gornjeg Lukavca kod Živinica i pomoćna radnica Armida Bečić iz Bosanske Gradiške. Uz FIKU pričamo o svemu , a Mats se prisjeća i jedne djevojke iz Bihaća koju umalo nije privolio da bude švedska snaha. Čitaocima će pojam Fika ostati nepoznat ukoliko ne kažem da je FIKA društvena institucija u Švedskoj, a označava pauzu za kahvu sa kolegama i prijateljima ili članovima porodice. Sastoji se od kahve i kolača, čak i ponekad od sendviča. Osnovni uslov za FIKU je dobro društvo, a mi smo ga u družini iz Općine Kumla zaista imali.
Četvrtak. 21.april rezervisan je za izlet na 150 kilometara dugo jezero Vatern i grad Askerund, a posjećujemo i naše Indiru i Seada u njihovoj vlastitoj kuću u gradu Helsinbergu, gdje bolje upoznajemo i preostale članove porodice Hanumić: Amilu, dvadesetogodišnjakinju i Adija, njenog brata. Amila radi u očevoj ordinaciji i poput Ibrahimovića, koji je ovdje prava ikona i zbog koga Švedi sada tečno izgovaraju glas „ć“, zabija golove za svoj ženski nogometni klub u Helsinbergu. Adi, pak, trenira košarku u KK Orebro. Slijedi ručak i Indirina briga da li će nam se to što je spremila svidjeti. Prazni tanjiri, koje gotovo i da nije za sljedeću upotrebu trebalo prati, kazuju o svemu.
Petak, 22. april je zadnji dan našeg boravka u Orebru. Put nas vodi u Štokholm u općinu Danderyd, gdje Hanumići imaju vlastiti stan.
„Kćerka Amila će od oktobra ove godine na studij u Štokholm a i Adijevi srednjoškolski dani su pri kraju. Neka se djeca ne potucaju po tuđim stanovima“,veli nam Indira.
Na putu za prijestolnicu, dugom 200 kilometara, stajemo u Vesterosu, gradu sa oko 70.000 stanovnika. Petak je i vrijeme je za džumu. Namaz obavljamo u džamiju punoj svijeta iz Libije, Egipta, Sirije i drugih zemala. Bosance ne primjećujemo. Oni su, vjerovatno, u nekoj od bošnjačkih džamija.
Nakon namaza put nas dalje vodi ka dvomilionskom Štokholmu u kojeg stižemo kasno popodne. Da bismo se malo odmorili i protegli noge odlazimo na jednu od plaža na Baltiku, ali nas hladno vrijeme i vjetar brzo tjeraju u kuću.
Subotu, pretposljedni dan koristimo za obilazak Štokholma. Od Danderya do centra glavnog švedskog grada imamo šest kratkih autobuskih stanica i mnogo više onih u metrou, kojeg je Štokholm dobio još 1965. godine. Prolazimo kraj Univerziteta, Gradsg stadiona, Danderi bolnice, Kraljevske visoke tehničke škole na kojoj informatiku predaje Zeničanin Nihad Subašić, sa kojim smo dogovrili viđenje.
U centru Štokholma obilazimo Kraljevsko narodno pozorište, Kraljevsku palaču, Arapsku džamiju, zgradu Švedskog parlamenta. Zadržavamo se i na trgu Gumlastan, gdje se svakog trenutka nalazi dvije do tri hiljade mladih. Pratimo vjenčanje na otvorenom jednog mladog Japanca i Kineskinje.
Štokholm je grad sastavljen od 2o ostva međusobno povezanih mostovima. Osnovan je 1252. godine za vrijeme kralja Valdemara. Sredinom 15. vijeka bio je malo trgovačko mjesto sa 5 – 6.ooo stanovnika. Pun je starih građevina, a neke su, čak, iz 13.vijeka.
Najznačajnije građevine su: crkva Riddarholmen i Nobelov muzej. Zgrade Parlamenta i Kraljeva palača izgrađene su u baroknom stilu. Puno je tu i modernih zgrada kao što su: Hotel Grand, Ericsson arena, Kraljevsko dramsko pozorište u kome nam se na FIKI pridružuje i naš zemljak Nihad Subašić i žali što nam se, zbog obaveza, nije mogao pridružiti i prof.dr. Armin Halilović, koji na Kraljevskom univerzitetu predaje matematiku i koji je tri puta zaredom proglašavan najboljim profesorom Univerziteta Štokholm.
Nihad nas potom vodi na ručak u arapski restoran AMIDA, gdje prepoznavši Nihada, vlasnik restorana pušta Dinu Merlina. Na izlasku iz restorana osvrćem se na dvoranu u kojoj će naši Dalal i Din pokušati pobijediti.
Na insistiranje Nihadove supruge Aide idemo i u dom Subašićevih gdje se u opuštenoj atmosferi prisjećamo nama najdraže Bosne i Hercegovine.
Nedjelja je dan rastanka.
U 14 sati pojavljuje se Nihad kako bi jedan dio naših stvari ,te Samira i Midhata odvezao do Skavstve, odakle bismo trebali poletjeti za Bosnu. U drugim kolima smo Esmir i ja te naši domaćini Sejo i Indira.
Posljednju zajedničku kafu pijemo skupa na aerodromu Skavstva. Opraštamo se sa suzama. Nihad, Indira i Sead odlazeći se okreću i gledaju kad ćemo se izgubiti iz njihovog vidnog polja.
Činimo to i mi sa suzama u očima. Adio Štokholm, adio Švedska, adio dragi prijatelji. I do viđenja u Bosni.

Tekst i foto:

Ramiz Brkić