Dileme

“ Što je veće znanje, veće su dileme.”
Johann Wolfgang Goethe

Dileme su svojstvene ljudima a posljedica su postojanja dvije ili više mogućnosti. Svako se susreo sa nizom beznačajnih dilema ali i onih koje su od izuzetne važnosti. Jedna od najpoznatijih dilema je Hamletova dilema između života i smrti, lika iz poznate tragedije Williama  Shakespeara. Više od 400 godina je ovo nkjiževno djelo prisutno među generacijama i generacijama koje interpretiraju njen sadržaj i poruku. Ali, postavljena dilema je apsolutno pogrešna jer ne treba da postoji dilema između života i smrti. Čini mi se da su i teroristi prihvatili upravo tu matricu: biti ili ne biti. A čovjek nije sam sebi dao život, i nema pravo sam sebi oduzimati život. Niti ima pravo oduzimati život drugim ljudima. A smrt je svakako neminovna. Samo je pitanje kada će ona doći. Stoga život ne bi trebao imati  alternativu izbora za onog ko ga živi. Dilema može biti kako će taj život živjeti, a nikako razmišljati o prekidanju života.

Danas, 24.07.2016. godine, pročitao sam vijest kako je u završnoj noći manifestacije „Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje“ utemeljena i „Mostarska povelja mira“ koju su prvi potpisali premijeri Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

“Meni je čast da sa premijerom Đukanovićem prvi potpisujemo “Povelju mira”, za sve ljude koji žele mir u BiH, a onda mir i saradnju u čitavom regonu. Neka ona bude naša večerašnja poruka, poruka mira, saradnje koja će omoguciti prosperitet za cijeli region”, rekao je Predsjedavajući Vijeća ministara BiH.

Čim sam pročitao vijest, pojavila mi se velika dilema u vezi prvih potpisnika, odnosno u vezi jednog od prvih potpisnika, premijera Đukanovića. U periodu 1992-1995 godine, uobičajen novinarski riječnik ali i riječnik zvaničnika Republike Bosne i Hercegovine je bio „srpsko-crnogorski agresor“. Milo Đukanović je uz veliku podršku Miloševića 1991. godine postao najmlađi premijer u Europi. On se sa Miloševićem razišao krajem 1996. godine i početkom 1997. godine. Njegova pragmatična politika i kasnije opredjeljenje za mir i euroatlanski put su u redu. Ali, da li to znači da se i Milošević u to vrijeme opredijelio za mir i euroatlantske integracije, te da je danas još uvijek živ, da bi i on na isti način mogao biti potpisnik ove „Povelje mira“? I da li to znači da bi Predsjedavajućem Vijeća ministara Bosne i Hercegovine to bila čast? Ozbiljne bi to dileme trebale biti za svakog ko se istinski opredijelio za mir i saradnju. Posebno za nekog ko pretstavlja Bosnu i Hercegovinu.

Ja razumijem da su nam susjedi najpreči, ali to ne znači da ako ti susjed opali šamar da mu nakon toga okreneš samo  drugi obraz da to isto uradi još jednom. A radi se o mnogo težem slučaju kada je riječ o susjedima Bosne i Hercegovine.

Čitam onda drugu vijest – Predsjednik Republike Srpske poručio da će organizovati nekoliko referenduma, i da tu ništa više ne mogu učiniti ni Ustavni sud BiH, ni Visoki predstavik u BiH jer ih neće poštovati. Uz to je dodao da treba da prestane “bolesna situacija”, u kojoj Bošnjaci uvijek “jauču” međunarodnoj zajednici kada im je nešto potrebno. Opet dilema: pustiti da pred očima svih branitelja Bosne i Hercegovine njen rušitelj ruši Bosnu i Hercegovinu, ruga se njenim najvišim institucijama, najvišoj instituciji međunarodne zajednice u BiH i Bošnjacima ili konačno ustati na noge? Očigledno je da Miloradu Dodiku odgovara svaka varijanta. Ako branitelji šute, ljudi se navikavaju na nered. Ako ustanu na noge, pa to bi njemu bila podrška pred lokalne izbore kada Srbima u RS-u nema više šta ponuditi.

Ali, nekako su mi ove dvije dileme u jednom danu puno. U Mostaru poruka mira, u Banja Luci poruka nemira. S jedne strane obje poruke djeluju naivno, jednokratno, za dnevno-političke potrebe dok s druge strane zbog toga ne mogu biti miran. Nikako. Nimalo.