Sa puta po Sloveniji i Austriji

NEZABORAVNA DRUŽENJA KOJA ĆEMO DUGO PAMTITI

Vjerujem da ima još podosta Bosanaca i Hercegovaca kojima se nije dalo, iz ko zna kakvih razloga, da posjete Sloveniju, jugoslovensku najzapadniju republiku, u kojoj danas, kao samostalnoj državi, živi nešto više od dva miliona Slovenaca. Razdruživanje sa bivšom zajednicom ovu zemlju je mnogima od nas i udaljilo po mnogo osnova. Učinilo mi se, stoga, potrebnim da ovu bivšu jugoslovensku zemlju, koja je prva stekla samostalnost, približim čitaocima našeg lista, naravno iz svog ugla i na svoj način.

Slovenija je podalpska, a manjim dijelom sredozemna i panonska država sa 20.273 km2. Na zapadu graniči se sa Italijom, na sjeveru sa Austrijom, na sjeverozapadu sa Mađarskom i na jugu, najvećim dijelom sa Hrvatskom.

O Sloveniji i Slovencima, dok nisam to iskusio na vlastitoj koži, imao sam niz predrasuda: hladni, škrti, samo svoji, samozatajni , nekomunikativni… i da ne nabrajam dalje. Međutim, moje narukovanje (moji vojnički dani) što sam ga proveo u slovenačkim mjestima Črna na Koroškem, Mežice i Dravograd, moj odlazak mnogo godina kasnije na 70. godišnjicu proslave završetka Drugog svjetskog rata, i konačno moja posjeta slovenskim prijateljima antifašistima iz cijele Republike Slovenije, potpuno me razuvjerilo u suprotno. “Krivci” za sve to su sami Slovenci koji su prvo došli u moj Tešanj i BiH, a potom nam priuštili nekoliko nezaboravnih dana u Sloveniji i austrijskoj pokrajini Koruška.

Franc Janković i njegova supruga Aleksandra, koja je čitav radni vijek provela kao profesor jezika u jednoj ljubljanskoj gimnaziji i koja danas radi kao lektor slovenačke radiotelevizije ,potpomognuti aktivistima/antifašistima iz Ljubljane, Tolmina, Idrije, Laškog, Bevca i drugih mjesta u Sloveniji i Austriji, bili su domaćini devetočlanoj delegaciji Društva antifašista “Josip Broz Tito” iz Tešnja prilikom posjete ovim prelijepim zemljama.

Četiri puna dana i tri noći, koliko smo se u ove dvije zemlje zadržali, od nas se nisu odvajali nijednog trenutka. Bdjeli su nad nama kao što to čine ptice nad svojom nejači. Program posjete što su ga sačinili sa ciljem da nam što bolje predstave svoje zemlje i sebe u ptpunosti je realizovan. I nakoin što je taj program zadnjim danom naše posjete bio zaokružen, tvrdim da su u tome uspjeli.

A sve je počelo u petak, 24.juna 2016. godine u četiri sata ujutro vožnjom kombijem Vatrogasnog društva Tešanj, kojim smo se uputili u posjetu prijateljima u Sloveniju i Austriju. Razvidnilo se, a dan prelijep za putovanje, pa jasno prepoznajemo lijepa bosanska mjesta koja se bude. Idemo pravcem Tešanj, Teslić, Kotor Varoš, Čelinac, Banjaluka, a potom ,nakon kahve u Gradišci, prelazimo u Republiku Hrvatsku. U pjesmi, šali i zadirkivanju i ne primjećujemo kako smo se primakli slovenačkoj granici u Brežicama. Uobičajne carinske formalnosti obavljamo brzo i nastavljamo put prema Ljubljani. U mjesto Barje, blizu Ljubljane, sačekuju nas Aleksandra i Franc Janković. U njihovoj pratnji primjećujem staru poznanicu, sarajevsku Slovenku ili slovensku Bosanku, našu poznatu spisateljicu Valeriju Skrinjar Tvrz. Osamdeset osma joj je godina, ali joj još to ništa ne smeta da nas sačeka, pozdravi i provede svo vrijeme posjete sa nama.I gdje god smo se našli:u muzeju,planinskom domu,veranju po alpskim vrletima, sjedeljkama – Valerija je bila tu. Naš drugar Nurija Hasanić, bivši direktor Poreske uprave Tešanj, kome Valerija “bježi” punih 19 godina, priznao mi je kako ga je bilo sram da se požali na bilo što, a posebno na svoju lijevu bolesnu nogu,kad je ispred sebe vidio gospođu Skrinjar. Nuriji sam prilikom posjete Ratnoj bolnici “Franja”, koja se nalazi u kamenitim gudurama visokih alpskih usjeka, ponudio da ostane na pola puta i sačeka naš povratak, ali mi s puno uvažavanja rekao kako ga je sram da odustane kad je vidio Valeriju kako uspješno savladava stepenicu po stepenicu, usjek po usjek.I izdržao je.

Iz Barja idemo ka slovenačkom rudarskom gradiću Idrija, koji svoje postojanje duguje rudnicima žive, nekad najbogatijem nalazištu na svijetu, koje je danas pred zatvaranjem zbog finansijske neisplativosti. Zapravo, rudnik je zatvoren što se proizvodnje tiče, ali izvjestan broj radnika još radi na održavanju postojećeg mašinskog parka.

Idrija je malo, ali prelijepo mjesto, sa oko 6.000 stanovnika, površine od 13,1 km2.

Prvi domaćini su nam gasilci (vatrogasci) iz Idrije. Srdačno nas dočekuju i nutkaju hranom i pićem. Slovenci pojma nemaju da je u BiH sveti mjesec Ramazan pa nude, čak, i ono što u ovakvim okolnostima i ne priliči. Zashvaljujemo se, ali hranu, sokove i vodu ne odbijamo.

Ljubazni domaćini, među kojima je i zamjenik župana Idrije, vode nas u Muzej grada Idrije ( Mestni muzej Idrija).

Grad Gewerkenegg – Mestni muzej Idrija je građen od 1522 – 1533. godine za potrebe Rudnika živinog srebra. Muzej ima svoje prostore u gradu Geverekunggu koji dominira nad idrijom. U njemu smo doznali sve pojedinosti o petstoljetnom rastu i djelovanju rudnika živinog srebra, simbola grada Idrije. U prostoru muzeja, koji iznosi 1.3oo m2 i ima 26 prostorija, predstavljeni su tehnološki postupci obrade i dobivanja žive. Odslikani su fotografijama i dokumentima istorijski događaji vezani za rudnik i mjesto, a tu su i originalni predmeti, replike i kopije, rudničke karte, zemljovidi, makete, brojne fotografije.

Muzej je 1997. godine dobio nagradu Fondacije Luigi Micheletti kao najbolji evropski tehnički muzej.

Muzej posjeduje i spomen sobu pisca Franca Bevka i bogatu i preglednu postavku idrijske čipke. U jednom od odijela zapele su mi za oko i zastave. Kustosica mi objasnila da su to zastave zemalja i vladara pod čijom je upravom bio Rudnik žive. To su zastave: Habzburgovaca,Francuske, Italije, Njemačke, Jugoslavije i sada Slovenije.

Nakon obilaska Mestnog muzeja Idrija domaćini nas vode u posjetu Partizanskoj bolnici “Franja”. “Franja” je tajna partizanska bolnica koja se tokom NOB-e nalazila u brdima iznad sela Novaka, u okolini mjesta Cerkno u zapadnoj Sloveniji.


Članovi Društva antifašista “Josip Broz Tito” iz Tešnja pred polazak na put u Sloveniju i Austriju


U rudarskoj Idriji naš predsjednik i zamjenik općinskog župana razmjenjuju poklone


U dvorištu Mestnog muzeja Idrija


Kustosica Muzeja u Idriji,Aleksandra Janković i književnica Valerija Skrinjar Tvrz sa grupom iz Tešnja nakon obilaska Muzeja

II NASTAVAK

Partizanska bolnica “Franja”, koja se nalazi u selu Novaka, općina Cerkno, osnovana je u novembru 1943. godine kada je 31. Slovenska divizija morala evakuisati svoje ranjenike. Mjesto za bolnicu je odabrao doktor Viktor Volčjak, koji je podigao prvu, od 14 i danas postojećih baraka, u koje su primljeni ranjeni borci.

Bolnica je bila među najbolje opremljenim tajnim partizanskim bolnicama.Posjedovala je: operacijsku salu, rentgenski uređaj, prostorije za njegu bolesnika i svoju malu elektraniu. Bolnica je imala 120 ležećih mjesta i uslove za brigu 522 ranjena borca. U Bolnici je od novembra 1943. do maja 1945. godine liječeno 598 ranjenih vojnika. Pored Slovenaca tu su liječeni i građani iz Italije, Francuske, Rusije, Poljske, Amerike. Jedan od pacijenata bio je i Nijemac.

Tokom rada u Bolnici “Franja” umrlo je 68-oro ljudi. Sahranjivani su u jednu razvalinu sa staklenim bocama u kojima su se nalazili podaci o umrlom.Svi umrli nakon završetka rata su ekshumirani. Bolnica je svoje ime “Franja” dobila po doktorici Franji Bojc Bidovec, koja je tu radila.

Bolnica “Franja” smještena je u kanjonu Pasice, kroz kojeg protiče potok Ćerlinščica, na teško, teško pristupačnom mjestu do kojeg Nijemci nikad nisu uspjeli doći, mada su pokušavali.

Partizanska bolnica “Franja” je 2007. godine gotovo potpuno uništena za vrijeme velike poplave. Od 14 postojećih, razjareni potog Ćerlinščica odnio 13 baraka. Bolnica je naknadno ponovo obnovljena i opremljena uređajima i stvarima kakvi su bili dok je radila.

Nakon razgledanja Bolnice “Franja” put nas vodi u Cerkno gdje umorni, poslije punih 17 sati provedenih ” na nogama” konačimo. Pred planinarskim domom

dočekuje nas aktivista Zveze slovenskih antifašista drug Joža Jerem sa suprugom. Od tada po do kraja putovanja kroz Sloveniju i Austriju Joža je stalni član ekspedicije antifašista iz Tešnja i Slovenije i Austrije.

Nakon ugodno provedene noći, okrijepljenja i objedovanja krećemo prema našem drugom mjesto za konačenje – Muzeju Peršman u Austriji. Planirali smo proći Tolmin, Kobarid, Bevec, Planicu, selo Logo pod Mangartom, crkvu Javorovicu, Turistički centar na hladnoj, do mila Boga hladnoj, rijeci Soči. Želja nam je upoznati mjesta gdje su ratovali hrabri Bošnjaci tokom Prvog svjetskog rata.

U Tolminu, malom gradiću sa oko 4.000 stanovnika, koji se nalazi između rijeka Soče i Tolminke, ispod južnih padina Julijanskih Alpi, sačekuje nas Maksimilijan Kvaranja, predsjednik Društva “General Borojević”, iz Tolmina, društva koje njeguje i čuva tradicije borbi i događaja iz Prvog svjetskog rata. Maks, tako smo odmah prozvali Maksimilijana, želi prvo da pokaže crkvu Javorovica u kojoj se toga dana, tradicionalno okupljaju protestanti toga kraja. Javorovicu su izgradili vojnici 91. puka austrougarske vojske koji su bili tui na odmoru. Građena je s namjerom da bi postala simbol mira. Do crkve je sagrađen prometni put dug 9 kilometara. Većinu puta smo po suncu prepješačili i zatekli tamo dosta naših ljudi iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. Fotografišem dvije prelijepe djevojke koje ponosno paradiraju u nošnji ljudi sa Kosova.

Put nas dalje vodi u Bovec, mjesto sa 1.700 stanovnika, koje se nalazi u blizini granice sa Italijom u pokrajini Primorska. Razgledamo visoke padine Julijskih Alpa i skijališta do kojih vode putevi kojima ne bih nikad poželio ići. Nama Bosancima, čiji su planinski masivi manji, to izgleda strahobatno. Ispod teče prelijepa rijeka Soča, u koju ulazim, ali još brže se i vraćam. Prestudena je. Nekima koji tu kampuju izgleda i nije, ali to je već njihov problem.

Na kafi u obližnjem restoranu predstavljaju nam nove voditelje: Marka Komca iz Boveca, specijalistu za povijest Prvog svjetskog rata, i Sandru Punjtar iz Korintnice pri Grahovcu, aktivistkinju Društva antifašista Slovenije. Oni će nam pokazati mjesto Log pod Mangartom u koje su 1915. godine , kad se otvorio Soški front između Austrugarske i Italije, došle brojne bosanskohercegovačke jedinice u sastasvu austrougarske voske, koje su važile za elitne jedinice.

U selo Log pod Mangartom 1916.došao je Četvrti bošnjački regiment, koji je iste godine sagradio tu džamiju.

Vojnici iz Bosne i Hercegovine raspoređivani su u osam regimenti, nekoliko borilačkih bataljona ili jedinica brdske artiljerije, u rezervne pješadijske bataljone i vodove. Krajem 1917.godine u sastavu austrougarske vojske nalazilo se preko 290.ooo Bosanaca i Hercegovaca. Mobilizacija je neprekidno obnavljana kako bi se popunjavao potreban broj vojnika, jer su na frontovima bili svakodnevni gubici.

Za pokazanu hrabrost preko 27.000 vojnika iz I,II, III i IV regimenta odlikovano je raznim medaljama. Svojevrsni je paradoks da su Bošnjaci u najtežim, presudnim bitkama pokazivali neviđenu odvažnost i neustašivost u austrijskoj vojsci protiv koje su ratovali u godini okupacije Bosne i Hercegovine.

O hrabrosti vojnika koji su nosili fes kustos iz Muzeja Kobarid je izjavio:”Talijanima je bilo dovoljno da pred sobom ugledaju vojnike sa fesovima i da se okrenu u bijeg”. Citiraću ovdje i dio iz knjige “Bošnjaci na svjetskim ratištima” u kojoj se na jednom mjestu kaže:”Kad bi Bošnjaci kojim slučajem bili upućeni na drugi sektor bojišta, ostavljani su mujezini da bi učenjem ezana stavljali Italijanima na znanje da su Bošnjaci tu žnegdje” (negdje). Preživjeli ratnici su kazivali da su za vrijeme jake zime leševe poginulih slagali kako bi imali zaklone ili grudobrane.

Bošnjaci su bili hrabri ratnici. Teritorij koji su branili Talijani nikad nisu zauzeli. Stanovnici Kranjske Gore su proširili priču kako Talijane na Vršiču čekaju Bošnjaci pa Talijani nikad nisu prišli Vršiču da bi došli do Ljublanje.

Džamija u selu Logo pod Mangartom poslije završetka rata je srušena. Pretpostavlja se da su to uradili Talijani kako bi se Bošnjacima osvetili za brojne poraze na tom ratištu.

U blizini džamije danas se nalazi lijepo uređeno mezarje u četiri nivoa.Na groblju je sahranjeno oko 800 austrougarskih vojnika, među kojima su ukopana i 102 Bošnjaka. Prvo su na mezare stavljali nišane da bi ih neko poslije rata zamijenio križevima. Međutim,18. avgusta 2007. godine križeve su ponovo zamijenili nišani.

Pale vojnike su sahranjivali od najniže terase prema vrhu, zavisno od godine sahranjivanja. U sredini groblja nalazi se spomenik braniocima Rambona – to su dva lika koja predstavljaju bosanskog vojnika sa fesom i pripadnika austrougarske gorske vojske, pogleda uprtih prema vrhu gore, gdje je u ljutim bitkama pala većina ovdje ukopanih. Autor spomenika je Ladislav Kofrinek iz Praga.

Koristim se prilikom da se ispred spomenika fotografišem sa knjževnicom Valerijom Skrinjar Tvrz, čiju naslovnu stranicu njenog romana BOSNA I SOČA – Bosanci na Soškom frontu 1915 – 1917, krasi ovaj spomenik. Knjigu je objavilo Oslobođenje, Sarajevo, 2001.godine.

Puni dojmova, a i ponosa, napuštamo Log pod Mangartom. Rastajemo se teška srca sa Maksom, Markom i Sandrom. Jedan dan proveden sa ovim ljudima teško da ću ikada zaboraviti. Stečeno prijateljstvo, nadam se, znat ćemo njegovati.


U jednom od dvorišta Bolnice “Franja”


Samir i Diba – odmor pred jednom od baraka Bolnice “Franja”


Crkva Javorovica koju su gradili vojnici 91.puka austrougarske vojske


Pred crkvom susreo sam ove dvije prelijepe djevojke u narodnoj nošnji Kosova


Okrepljenje u hladnoj Soči


Groblje u selu Logo pod Mangartom gdje su ukopana i 102 Bošnjaka koji su pali u borbi sa Italijanima kao vojnici austrougarske vojske


Ispred spomenika palim vojnicima iz Prvog svjetskog rata.Naš novinar i književnica Valerija Skrinjar Tvrz


Valerija Skrinjar Tvrz i naš domaćin Franc Janković, idejni tvorac našeg druženja

III NASTAVAK

Ljubazni domaćini : Valerija, Saša, Joža i Frenk, naši stalni pratioci, žele nam nakratko pokazati Planicu, najveću svjetsku skakaonicu izgrađenu još daleke 1930. godine na padini planine Ponca.!969. godine izgrađena je nova letaonica K- 185, a 2015. je proširena i sada je zajedno sa skakaonicom Vikersundbakken, jedna od dvije najvećih na svijetu. Krizna tačka je 200, a rekord skakaonice drži Slovenac Peter Prevc postignut 2015. godine. Ovdje su održane najveće svjetske letačke manifestacije i nekoliko svjetskih prvenstava. Naredno svjetsko prvenstvo bit će održano 2020.godine.

Uz ovu najveću izgrađeno je i nekoliko manjih skakaonica. Zapravo izgrađen je novi moderni centar za nordijsko skijanje čija je gradnja stajala 100 miliona eura i završen je prošle 2015. godine.

Napuštamo kompleks na Planici i žurimo da još zavidna stignemo u Peršman gdje ćemo konačiti i prisustvovati proslavi koju Zveza slovenskih boraca organizuje svake godine u znak sjećanja na žrtve poginule u Drugom svjetskom ratu, a i u znak sjećanja na događaj koji se desio 25. aprila 1945. godine kada su SS trupe i 13. Policijski regiment ubili 11 nevinih ljudi, uglavnom članova porodice Sodovnik.

Čitavim putem od Cerknog do Peršmana vozim se u autu prijatelja Frenka Jankovića. Frenk je prava mala enciklopedija, uz to i poliglota. Čovjek tečno govori engleski, francuski, njemački, slovenački i bosanski. S obzirom da smo prijatelji put prekraćujemo propitivanjima o ljudima iz BiH. Franc dobro zna BiH, njenu historiju, gradove, običaje…Jedino što mi nije znao odgovoriti jeste šta je to koka živičarka. Smijemo se na moje objašnjenje da je to koka koja slobodno hoda po prirodi.

Eto, uz tako “mudra pitanja”, ali i ona sasvim smislena i ozbiljna, dugo se, dugo vozimo kroz Austriju, kroz predjele naseljene Koruškim Slovencima i Hrvatima. Razgledam okoliš uz puteve kojima prolazimo i vidim jednu neviđenu urednost seoskih gazdinstava, i čistoću. Raduje me činjenica da i moj Tešanj puno u tom smislu ne zaostaje. Ali brinu me druga BiH mjesta u kojima još ima svega i svačega suvišnog i nepotrebnog. Pomislim onda na protekli rat, ali dokle ćemo u BiH i na to misliti? Valjalo bi se okretati sebi i brže i bolje raditi. Franc me podsjeti na tužnu priču o Partizanskom groblju u Mostaru u kojeg danas teško ko i da zalazi. A dobro se sjećam, kao da je bilo juče, kako sam ovdje prije 45 godina dovodio mlade Mostarke u šetnju i …

U Peršmanu noćivamo. Nalazimo se u Muzeju i Spomen obilježju Peršman. Domaćini su nam Mojca Koletnik iz Pliberga /Blajburga, koji je od našeg konačišta udaljen na par kilometara. Uz Mojcu je Koruška Slovenka Zorka, čiji su muževi u dva navrata bili iz Bosne : Hrvat iz Brestovskog kod Kiseljaka i Bošnjak iz Bihaća. O obojici nema nikakvo lijepo mišljenje. Zorka je bliža rođakinja narodnog heroja Franca Pasterka Lenarta. Franc je, naime, Zorkinom ocu stric. Služio je u Vermahtu a onda prebjegao u partizane. Poginuo je u Mežicama, u Sloveniji.

Uz Zorku je i Austrijanka Marica Gerhild Primik, aktivistica “Zveze koroškev partizanov”. I Marica se vezala uz našeg Bošnju. Za sada im je dobro. Vole se i planiraju svašta.

Čitavom situacijom dominira Mojca. Ona na sve stiže i ona sve može, i ništa joj nije teško.Na njeno insistiranje nakon prvog noćenja i završenih aktivnosti predviđenih za 26. juni ostajemo još jedno noć u Peršmanu. Neki su tu noć produžili do četiri sata ujutro pa su veći dio puta u povratku kući prespavali.


Planica, najveća svjetska skakaonica


Mojca Koletnik i Salih Brkić – mali dar za sjećanje


Jedna opuštajuća uz Mojcu i njenu sestru, a tu su i naši Diba, Ramiz,Nurija i Salih


Na Gosposvetskom polju u Celovcu. Ovdje su polagali zakletvu koruški knezovi    


Ljepotica u narodnoj nošnji Slovenaca iz Koruške


Spomenik u dvorištu kuće, sada muzeja, u kojoj je ubijeno 11 članova porodice Sodovnik

IV NASTAVAK

Nakon prvog noćenja ustajem rano i razgledam krajolik. Sa mnom je i Rahim Mešić, bivši direktor Privredne banke Doboj i Vakufske banke Tešanj. Komentarišemo sinoćnji prijem i brinemo hoćemo li i mi znati njih ovako lijepo ugostiti u našoj BiH. Ali, ne brinemo, jer ni mi Tešnjaci nismo mačiji kašalj. Kad smo znali svoju privrednu i kulturnu stvarnost, svojim radom i odnosom, dovesti u vrh BiH života i stvarnosti, znat ćemo i ovo.

Današnji pretposljednji dan u Austriji rezervisan je za dva značajna događaja: posjet Klagenfurtu i proslavi u Peršmanu.

U Klagenfurt ili kako ga ovdje Slovenci i Hrvati zovu Celovec, vodi nas Sonja, Slovenka iz Koruške. Celovec je glavni grad austrijske savezne pokrajine Koruška. Sa oko 95,5 hiljada stanovnika najveći je koruški grad. Privredno je, kulturno i političko središte Slovenaca u Koruškoj.

U Klagenfurtu posjećujemo Gosposvetsko polje gdje se nalazi kameno prijestolje gdje su se u ranom srednjem vijeku krunisali koruški knezovi.

Iz Celovca vraćamo se u Peršman na proslavu dana “Zveze slovenskih partizanov”.Veliku proslavu kvari kiša, ali to nimalo nije smetalo da ovdje dođu mnogi Slovenci iz Slovenije i Austrije. Među govornicima je dr. Eva Bliminger, rektor Univerziteta Beču. Gospođa Bliminger je prisutne podsjetija da su baš u ovoj kući, sada muzeju, 25.aprila 1945.godine stradali članovi porodice Sodovnik, njih jedanaestero.

Stradali su: Ana (35), Luka (38), njihova djeca Gottfrida (8 mjeseci),Viktorija (4) i Franciska (13). Istog trena pripadnici SS divizije i policijski regiment 13 ubili su staricu Sodovnik (77), Anine nećakinje Adelgund (3), Stanka Kogoja (9), sestru Katarinu Dobrovec (44), Albina (7) i Filipa (4). Troje maloljetne djece uspjelo se spasiti bježeći planinskim bespućima. Austrijske vlasti protiv zločinaca nisu nikada pokrenule postupak pred sudom.

Godine 1965. na kuću porodice Sodovnik, danas Muzej spomen, postavljena je ploča sjećanja na taj strašni zločin. 1980. godine Savez slovenskih partizana je uredio kuću kao muzej, a postavljen je i spomenik koji simbolizira borbu koruških partizana i partizanki u trenutku vladanja nacista.

Proslavi i spomen sjećanju prisustvovali su i članovi našeg udrženja, a na najavu da smo i mi tu prolomio se u gledalištu frenetičan aplauz.

Posljednju noć u Peršmanu 26/27. jun, već sam o tome pisao, neki gotovo i nisu spavali. Željeli su da još koji trenutak uživaju sa ljubaznim domaćinima.

Ujutro nakon obilnog doručka, grljenja, fotografisanja ,grupno i pojedinačno, krenuli smo put Ljubljane. Frenk, Saša i Valerija odlučuju i vode nas na Ljubljanski grad – Ljubljanski dvorac, najistaknutije mjesto u Ljubljani. Moćna tvrđava, simbol grada, najposjećenija je turistička tačka u Ljubljani, oaza zelenila i mjesto raznovrsnih kulturnih doživljaja i nezaboravnih susreta.

Na najvišoj tački Ljubljanskog dvorca doznajemo i vidimo poznata mjesta: Prešernov trg, Ljubljanski univerzitet, zgradu Parlamenta i Vlade Slovenije, Stadion Olimpije, Klinički centar, Željezničku stanicu, put za Aerodrom Brnik, zgradu novinske kuće Delo i druge znamenitosti.

Nakon oproštajne kafe koja staje “samo” 4,5 eura ostavljamo neumorni trojac. Franc i ja još ponešto dogovaramo, Saša sa našim predsjednikom Salihom Brkićem, Sejdom, Dibom, Šabanom, Samirom i Sakibom dogovra detalje uzvratne posjete, a spisateljica Valerija Skrinjar Tvrz svakom pojedinačno potpisuje i poklanja svoju zbirku pjesama “Traženje bliskosti”. Ja ne čekam na potpis, jer me Valerija u svom ljubljanskom domu već snabdjela sa pet njenih djela među kojima su i Valerijini romani o Bosni i Bosancima:Jutro u Bosni, Bosna i Soča i roman Na svojoj, na plemenitoj, objavljen tokom rata u BiH.

Teški su trenuci rastanka sa dragim ljudima. Olakšava ih činjenica da ovo nije zbogom, već da je to jedno normalno DO VIĐENJA, ovaj put kod nas u Bosni i Hercegovini.

I dok u sred Ljubljane naš spretni vozač Samir zvukom sirene označava rastanak, mi se satrasmo mašući rukama prema dragim ljudima koji nam se brzo gube iz vida.


Ljubljanski grad dominira slovenačkom prijestolnicom


Sejdo Kadušić i Frenk Janković na najvišem platou Ljubljanskog grada


Još jedan zajednički snimak pred povratak kući.Slijeva na desno: Salih Brkić,Samir Hatibović,Nurija Hasanić,naše prijateljice Aleksandra Janković i Valerija Skrinjat Tvrz, Diba Mandžukić (sjede).Šaban Hasanić, Banjalučanin Sakib i Frenk Janković (stoje)

Tekst i foto
Ramiz Brkić


Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com