Druženje sa Valerijom Skrinjar Tvrz

BOSNA MI JE BILA SUĐENA

Tek treći moj susret sa Valerijom Skrinjar Tvrz polučio je ovo što bih želio kazati o jednoj od najneobičnijih žena koje sam sretao u životu, a riječ je o Valeriji Skrinjar Tvrz, najstarijoj članici Društva pisaca Bosne i Hercegovine

Valerijina neobičnost ogleda se u tome, što je kao rijetko koja žena, svjesna svega onoga lijepog što je činila u svom životu, ali i da nema potrebu da od toga pravi predstavu, da traži zahvalu, da zahtijeva snishodljivost drugih prema njoj. Sve je kod nje normalno i uobičajno. To što je sa 16 godina stupila u redove partizanske vojske, to što je sa tom vojskom prokrstarila od Slovenije do Zrenjanina i nebrojeno puta iz blizine smrti gledala u oči, to što je kao vrstan novinar prošla Tanjugovu školu i službu, a zatim se obrela u ozbiljnoj redakcji ondašnjeg velikog Oslobođenja, a kasnije i kultnog lista za djecu i mlade Malih novina, to što je ispisala 31 knjigu – to joj ništa ne znači da ostane ona obična, vrlo komunikativna, druželjubiva Valerija kakvu sam upoznao prije devet godina na prijemu što ga je organizirala Izdavačka kuća Planjax za članove Društva pisaca BiH.

Valeriju sam kasnije imao priliku ugostiti u svom Tešnju, gdje se našla sa svojim prijateljima – članovima Društva antifašista Slovenije. Naš posljednji susret zbio se nedavno prilikom naše posjete prijateljima antifašistima Slovenije, i moram to istaći da će mi ostati duboko u sjećanju. Za četiri dana, koliko smo zajedno proveli ne odvajajući se gotovo nijednog trenutka, osjetio sam se priveligovanim što sam bio član škvadre kojoj i Valerija pripada.

Četvorodnevno putovanje kroz Sloveniju i Austriju, bilo je i lijepo i naporno.Visoki predjeli Julijskih Alpa su teški i surovi, čak, i za zdrave mlađe ljude. Neki od nas su zato to veranje po Alpama teško podnijeli. Valerija Skrinjar Tvrz nikad nije odustala i nikad nije bila pošteđena napora. A razlika najstarijeg u našoj grupi i same Valerije je “samo” 18 godina. Takvu vitalnost, svježinu,volju i upornost kod žene koja će u novembru 2016. napuniti punih 88 godina još nisam vidio.

Za naš list zbog svega toga, i mase drgoga, naravno, želio sam da napišem koju riječ više.

Rođena sam 8. novembra 1928. godine u Zagorju ob Savi, u Sloveniji. U mladosti sam, kao šesnaestogodišnja djevojka, stupila u partizane i radila kao šifrantkinja. Kroz život susretala sam mnogo dobrih ljudi, ali prijateljstvo koje je vladalo među nama partizanima je ono najbolje što mi se moglo dogoditi.

Poslije oslobođenja radila sam kao Tanjugov dopisnik u Sloveniji u Zoni B, pa u Ljubljani, Beogradu, Karlovcu i Novom Sadu. U Bosnu sam došla 1954. godine i u njoj provela najljepši dio svoga života, sve do kraja 1992.godine, kada sam je, kao i hiljade drugih, morala napustiti. Inače, Bosna mi je još kao djetetu bila vrlo interesantna. Čuvajući stoku sanjala sam Bosnu. I kad sam u nju kročila vrlo brzo sam saznala sve o Bosni. Naučila sam bosanski jezik, običaje, zavoljela ljude. Očito Bosna mi je bila suđena – kaže Valerija.

Čime ste se bavili u Bosni po dolasku?

“1954. godine došla sam u Sarajevo u dopisništvo Tanjuga. Potom sam radila u tjedniku SEDAM DANA. Vrlo brzo ušla sam u Redakciju Oslobođenja, a onda sam počela da radim u Malim novinama. Rad u Malim novinama mi je donio puno radosti. Zavoljela sam Sarajevo i ljude u njemu. Nikad taj period mog života neću zaboraviti, jer sam u tom gradu, kao žena, doživjela jednu od najvećih ljubavnih romansi, a kasnije sa drugim čovjekom, mojim Pepijem, imala sam savršen brak pun ljubavi i razumijevanja.

Josp Tvrz – Pepi je Bosanac, zapravo sarajevski Čeh koji je imao puno razumijevanje za mene i moje djevojčice, koje sebe smatraju Sarajkama, iako u Sarajevu nisu rođene. Pepi i ja smo se vjenčali 1964.godine u Ljubljani i zajedno smo ostali sve do njegove smrti 2015.godine.

Josip i ja smo imali vikendicu u Skender Vakufu. Bili smo okruženi ljudima koji su nas voljeli, ai mi njih.Tamo mi je sve odgovaralo:ljudi, priroda, susretljivost…Tamo sam se osjećala kao kod kuće”, priča Valerija.

Ispisali ste puno knjiga. Kad je to sve počelo?

“Novinarstvo mi je pomoglo da počnem objavljivati, prvo kratke priče i pjesme, a potom su došle i druge stvari.

Ispisala sam 31 knjigu, i još pišem.Tokom rata u BiH psala sam pjesme kao odgovor na laži koje su iznošene o Bosni i njenoj borbi protiv okupatora. Od djela kjoje sam napisala sjećam se romana NA SVOJOJ, NA PLEMENITOJ, koji govori o Bosni i počinje sa 1392.godinom, za završava se 1992.godinom. Književnik Ismet Bekrić je za ovo djelo kazao da je to ispovijest o bosanskoj obitelji i bosanskom čovjeku, bosanskom podneblju gdje je pitanje suživota bilo uvijek i pitanje opstanka. Ovaj roman je uz romane JUTRO U BOSNI i BOSNA I SOČA – Bosanci na Soškom frontu 1915 – 1917. sastavni dio trilogije o Bosni.

Napisala sam i trilogiju o rudarima u mom rodnom mjestu Zagorje ob Savi za šta sam dobila Grunovu plaketu. Od ostalih djela mogu pomenuti: PARTIZANKA VALJA, I SUNCE IMA PJEGE, MELEM DIVLJIH TRAVA, DOBRI DUŠKO I MI, ČARNA PLANINA, KAMENČIĆ SKITNICA, ZLATNA JABUKA, ORAO NE LETI U KRLETKI,BUKET SNOVA, zbirka riča PRIZNAN JE, TRAŽENJE BLISKOSTI (Iskanje bližine, na slovenačkom). I druga djea.”

Je li bilo priznanja za taj Vaš plodonosan posao?

“Jeste.Nisam se baš nešto trudila da ih skupljam. Najdraže priznanje došlo je nedavno. Na 24.sajmu knjiga u Sarajevu Udruženje izdavača i štampara BiH dodijelilo mi je nagradu za životno djelo. Nosilac sam i Ordena bratstva i jedinstva, Ordena rada sa srebrnim vijencem.”

Bosnu ste napustili poslije skoro 40 godina provedenih u njoj. Šest- sedam mjeseci bili ste i u opkoljenom Sarajevu. Je li Vam nešto ostalo nažao što Vam je Bosna učinila?

“U meni nema mržnje. Nikada nisam mrzila ljude, a bilo je i nepravde prema meni. Ali sve ja to primam kao život, kao nešto što se jednostavno moralo dogoditi. I u Bosni ima loših ljudi, ali to je njihov život. I šta ja tu, uostalom, mogu?”,reći će Valerija.

Primjećujem da ste još dobrog zdravlja. Energični ste. Stvarate li još?

” Pišem još, dakako. Uskoro mi izlazi nova knjiga u izdanju Bosanske riječi iz Tuzle. Eto me, akobogda, i na susrete sa dječijim piscima u Tuzli na Malom princu.

A vrijeme provodim evo ovako družeći se sa antifašistima iz Slovenije. Idem i na kurs engleskog jezika. Nedavno sam završila istoriju, pohađam i časove likovnog. Kući upražnjavam jogu”, kaže nam naša sagovornica.

Volio bih Vas upitati i šta trenutno čitate, a interesuje me i šta od bosanskih jela volite jesti. Mislim da i to itekako utiče na vašu vitalnost.

“Čitam sjajnu, nevjerovatnu knjigu TIŠINA POKORENOG GRADA ,autora Dragana Markovine. Odlična knjiga. Čitajući je dobila sam potpunu sliku o fašizmu na desnoj obali Mostara. Fašisti su uništili Partizansko groblje kojeg je projektovao Bogdan Bogdanović. Ta knjiga otvoreno govori o stanju politika u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Molim Vas pročitajte je.

A što se bosanskih jela tiče, na prvom mjestu su pite. Volim kao i svaka prava Bosanka, a ja se takvom osjećam, i krompirušu. Volio je i moj muž. I moj zet. I tikvenjaču volim. Znam tijesto i sama razvući. Pravim počesto i zeljanicu. Od slatkoga- baklava je bez premca”, priča Valerija Skrinjar Tvrz.

Moja novinarska bilježnica ostala je puna još za niz stvari. Vremena će, valjda, biti da se i to objavi. Valerija gura tek 88. Srećne joj ove i sve naredne godine !


U malom mjestu Logo pod Mangartom Valerija i ja ispred spomenika palim austrugarskim vojnicima na Soškom frontu. Ovaj spomenik je na naslovnoj stranici Valerijinog romana “Bosna i Soča”


Vremena za druženje Valeriji nikad dosta.Na ovoj fotografiji je u društvu sa Ramizom Brkićem i Rahimom Mešićem iz Tešnja


Naš saradnik i Valerija Skrinjar Tvrz na Ljubljanskom gradu

Tekst i foto: Ramiz Brkić

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com