Posao

Živite zajedno kao braća, a posao vodite kao stranci.
Arapska poslovica

Ko se nije našao u situaciji da razmišlja o egzistenciji bez zaposlenja vjerovatno neće nikada ni razumjeti one koji se nađu u takvoj situaciji. A mnogi se nađu, i po svoj prilici nalaziće se sve više i više.  Promjene donose neizvjesnost, prilike i rizike brže nego ikad. A čovjek je slab i nezahvalan. U savremenim okolnostima, u globalnom pristupu razvoja i ekonomije, čovjek je postavljen na ključno mjesto. Sve dok je potreban organizaciji. Kada nije potreban, za organizaciju on više ne postoji. U tržišnoj ekonomiji nema minulog rada kao zasluge, on je sa svakim obračunom plate prošlost. Nema nikakvih akumuliranih zasluga  – to tržišna utakmica i konkurencija ne mogu priznati. Još možete biti sretni ako kojim slučajem budete pozvani na svečane protokole. Stoga će čovjek sve više prolaziti razne životne faze kao novu borbu.

Inače postoje prepoznatljive faze prosječnog ljudskog života: dolazak, rano djetinjstvo, škola (jedan broj dodaje i fakultet), posao (jedan broj je poslodavaca), brak i porodica, penzija, odlazak. Ulazimo u nove okolnosti u kojima životna faza: posao – dobiva sasvim novi sadržaj, dinamiku, rizike i izazove. Posao već neko vrijeme ne znači završenu školu i raditi shodno stečenim znanjima. Neprestano učenje je svakodnevnica. Od svakodnevnih životnih potreba, novih aparata i uređaja koje koristimo u domaćinstvu i osobno, do stalnog učenja, sticanja znanja i vještina potrebnih na poslu. Stoga prethodna faza imenovana kao škola ne prestaje. Ona samo mijenja oblik, prelazi iz formalnog u kontinuirano neformalno obrazovanje. Pojavljuju se nova zanimanja koja nisu bila prisutna u vrijeme formalnog obrazovanja a zanimanja koja su bila prisutna nestaju, dok novi alati ulaze neprestano u područje zanimanja koja već postoje.

Na strani biznisa, privrednih aktivnosti, dolazi do brzih i stalnih promjena. Ne samo na strani proizvođača. Ne kupuju samo poznati proizvođački brandovi one manje, nego i u lancu distribucije do potrošača se dešavaju stalne promjene. Veliki „gutaju“ male preko noći. Lanci distribucije postaju mnogo efikasniji, a centralni lageri zauzimaju ključne pozicije gotovo na kontinentalnom nivou. Neke funkcije mijenjaju svoju tradicionalnu ulogu, strukturalno i sadržajno, a neke dobijaju na značaju mnogo više nego prije. Transformacije su stalne. Standardni troškovi proizvodnje su već odavno prepoznati, i uporedivost lokacija (konkurentnost) se može bez većih teškoća utvrditi. Na red su stigli ostali troškovi. Administracija se minimizira, kao i sve funkcije koje ne pripadaju neposrednoj proizvodnji. Kreira se globalna uporediva struktura konkurentnosti. Ostaje samo pitanje efikasnosti za one koji nisu konkurentni (nakon što imaju iste troškove ulaznih materijala). Buduća konkurentnost će se odvijati u području inovacija. Znanja i vještine kao cilj kome stremimo će postati osnov za inovacije. Kao odskočna daska bez koje gotovo nemate nikakvih šansi. Razvijene zemlje su već stekle prednost i za tu fazu, one odavno privlače talente, i upošljavaju radnike znanja.

Šta nama ostaje? Ostaje da mislimo, učimo, radimo i vježbamo. Ono što rade djeca. Misliti o penziji je postalo sasvim pogrešno. Nema više penzije. Penzija će u formalnom smislu stići, ko bude živ. Ali na to ne treba misliti. Treba misliti o tome kako nešto raditi. Ko bude zdrav.

Ispričao mi je prijatelj svoju priču. Veli da je nakon 30 godina posvećenog rada u firmi i zajednici došao u situaciju da razmišlja o traženju posla. Očekuje da će sadašnje mjesto na kome radi jednostavno nestati. Odlučio da podijeli sa prijateljem tu brigu. Prijatelj mu odgovorio: lahko je za tebe. Ti možeš sebi naći mjesto gdje god hoćeš. I nakon tog odgovora prijatelja, moj se prijatelj zamislio. Ako je tako, onda najbolje da i ne tražim posao. Jer, očigledno  je, ako prijatelj tako misli – vjerovatno će tako i drugi misliti. A to znači da nećeš nigdje naći posao. Nego, veli moj prijatelj,  počnem misliti o tome da treba živjeti ne tražeći posao. Treba nešto početi sam raditi. Ne čekati ni na koga. Treba konačno početi raditi za sebe, ne za druge. Možda će biti lakše tako razumjeti druge.

Slušam ga, razmišljam i ne znam šta da mu kažem. Raditi za sebe ili za druge? Pa zar čovjek čitav život upravo to ne radi? Radi za sebe i za druge. Pitanje je koliko to čini za sebe, a koliko za druge? Bio uposlenik ili poslodavac, ili javni funkcioner, ili profesionalni menadžer – zar dileme nisu iste?

Ne usuđujem se odgovoriti. Mislim da sam hrabar, i optimista, ali me opet neki strah prožima. Takav je čovjek, tješim se.