Amir Brka / DIJALEKTIKA TMINE; TODESFUGE

blank                                                       Nisimu Albahariju

blank

I, kao da sanjah, već ne znam jesam li, ili nisam,
oslovio me, iz ovoga grada, ili s onog svijeta,
davni ratni heroj, i kaže mi: gledam na šta tî se
sada spremaš; šta, zapravo, već i činiš. Ali, pusti,
i, naprosto, nemoj. Uzaman i mi ginuli smo; gradi
se, mudrije to je, naivan da si, po vas dan kao da
drijemaš, jer kuraž nije lice pretpostavljene vrline.

Pa vidi, on veli: Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Jevreji –
evo, pojmovno, identično se, navlas isto, zbiva
i u Koreji, gdje nema ni jednih ni drugih, četvrtih
ni trećih, ostavi prošlost: i danas zlopate, uvijek
stradaju manji od većih, otkad Gea je u vrtnji.

Ab ovo ratuju, sile opskurne – protivne hordama
tmine, za tô ne moraš putem davnine. Efežaninova
reda, na mjestu svakom, u svako vrijeme, znake ćeš
naći: prikriveni, tajni – argument oni su, neminovnī,
trajni, usque ad mala, zlehude ljudske sudbine.

Razborit si, i shvati: u čovjekovu svijetu, nikada,
neće biti vedrine. Ako zaiskri, ona, načas, pa ako
za čas i bljesne – to nije istinsko bíće: u ponor,
turobni, natrag se, žurno, strmoglavo, sunovrati.
I sve se, iznova, jednim poretkom spliće, apriornim,
vo vjeki smrtodajnim, u krajnji stremeći pomor.

I sjene mojih, umorenih – u nizu martirskom, neka
se duhovi kreću. Pa, hajde, zaboravi ih, na njih ne
misli ni ti: osamljene, prostorom, koji jest, ili nije,
neka lelujaju, blude, u šarenoj povorci, nesmirene,
kao u stvarnom životu, što su imali, ili nisu, parkom
zelenim, utvare pusti, predjelom sivim, da šeću.

U tome gradu, ti smatraš, dužan si, o zlu, da zboriš,
u njemu skrivenom, danas da govoriš…? No istinē,
druge, niti bolje, ni od ove gorē, što ti sada dadoh,
zaludnu zatomi nadu, konačno spoznaj – da nema.
Merkuš i Rahela, Mikica i Mordo, Rena i njen
Čučo, te Isak i Blanka, i ostali, svi su, ònō u iskonu
što bjehu: rođenjem određeni, tek ništavila atomi.

Znam, evo, to je što tebe vrijeđa: gdje stanište je
bilo i mojih drevnih pređa – dječije nema cike, ni
Rikice ni Jolike, Bukijeva i Bracina nestao je eho
smijeha… Ni njihova nije, ni o njima glasa; ni traga,
ni spomen ma jedan, ni zgarište, od svega što bješe –
ništa od tog nema, niti ploča skamenjena, na njoj
Albahari, čak ni to ne stoji…

Ali sve je tako i moralo biti, jer svjetlost je tračak,
naličje je suštastvene tmine – i onda kad kresne u
svojstvenoj bíti. Znanje tô prihvati, kao prosvjetljenje.
Drugō tek su pusta, redom prazna slova; riječi su
izlišne, sve su beslovesne, stog ih zanemari.

Jesu, svi su, i odatle nestali su, ali to je, i takva je,
opća ljudska povijest. U magli su, njenoj, iščeznuli
i tî što su, strast ištući u njihovu novcu, zlato snujuć,
ili barem srebro, odveli ih, te ih maljem tukli, klali,
i strijeljali – uznesenje čistō, u vrtlog nigdine, grob
u zraku, gdje im nije tijesno, njima podarivši, na
jednom oblaku, baš u Jasenovcu…

Ovdje što iskazah, jeste, ili nije, šapnuo mi blago,
imenom već čudan, od stoljeća Nisim… I sad ne znam
da li, o tome, da šutim – sve da držim nesuvislim…
Ili, zanijemivši, i kao opijen, mistični kovitlac, i sebe
u njemu, koji jesam, ili nisam, da obrćem in cerebro,
beznadežno da preturam – doraslim budem li,
o čemu god bilo, bilo šta da mislim.

blank

                                             (novembar 2016. godine)

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com