Kako je opasno ulizica biti

Psihologija kao nauka počela se razvijati veoma rano, kao i svaka druga nauka bazira se na procesu asimptotičnosti – beskonačne spoznaje. Otuda ne čudi što je kroz vrijeme usvojeno jako mnogo definicija i drugih spoznaja. Kada smo kod definicija onda jedna od najjednostavnijih i prvotnih definicija je: Psihologija je nauka o duši! Kroz vrijeme u psihologiji se došlo i do velikog broja tipologija ličnosti. Tako do danas imamo raznovrsne podjele ljudi s obzirom na temperament, karakter, mišljenje…

Među silnim podjelama ličnosti, možda je ponajvažnija ona podjela ako ne i glavna na: čovjeka i nečovjeka. Ova vrsta podjele danas je najznačajnija, najvažnija, najzastupljenija i najviše se tiče života svih ljudi! Upravo u svakodnevnom životu u svakodnevnoj komunikaciji, gleda se koliko je ko čovjek odnosno nečovjek? Svima nam je bitno ovo pitanje i nema niko a da se prilikom raznovrsnih susreta, upoznavanja ne dotakne ovog pitanja, i nema niko od nas a da sebi ovo pitanje nije postavljao mnogo puta.

Biti čovjek znači okititi se: pozitivnim osobinama, lijepim odgojem, dobrim vrlinama, dobroćudnošću, dobronamjernošću, iskrenošću, poštenjem. Dok biti nečovjek znači imati pregršt negativnih osobina i pojava u svom habitusu: loš odgoj, loša ćud, loše navike. Sklonost ka širenju mržnje, nedobronamjernosti, zlobe, neiskrenosti, ulizivanja.

U daljnjem tekstu fokus pažnje će biti na bavljenju nečovjekom i jednom od najprepoznatljivijih negativnih  odlika nečovjeka, a to je sklonost  ulizivanju- biti ulizica!

Ko su ulizice?

Nema dana a da ne čujemo o nekim ljudima kako su ulizice; pa bilo da je riječ o poslovnim ulizicama – onim na poslu; bilo da je riječ o partijskim ulizicama- onima u partijama; bilo da je riječ o onim u školi- školskim ulizicama…

Biti ulizica znači biti veoma štetna osoba po sebe, okolinu i životni prostor. Biti ulizica znači spustiti se na najgori nivo čojstva, biti ulizica znači biti virus  od kojeg ljudi obolijevaju, a kud ćeš gore da neko ima zdravstvenih problema zbog tebe? Ulizice zato jesu rak rane svakog društva. Oni nikada nisu  predstavljali avangardu u društvu! To su redovito beskičmenjaci, osobe koje se jeftino prodaju. Kako ih opisa francuski pisac Nikola Šamfor: Ulizice – to su siromasi, obogaćeni prosjačenjem!

Ljudi se zbog ulizica hvataju za glavu, žive u hroničnom stresu, obolijevaju od visokog pritiska, dobivaju šećer, piju tablete i Bog Uzvišeni zna šta sve ne i koje vrste zdravstvenih problema nemaju! To su posljedice ulizivanja po zdravlje i one su svakako najopasniji i najteži dio za svakog čovjeka. Međutim, to nisu jedini problemi! Treba reći da postoje i drugi problemi, oni sociološke  prirode koje ulizice proizvode. Pa tako djelovanje ulizica  truje međuljudske odnose, ljudi se zbog njih mrze, zavađaju, napadaju, plaše. Ulizice kontaminiraju zrak, prostor, vrijeme, okolinu a ne samo ljude. Gdje su oni tu je nepovjerenje! Gdje su oni  tu je svađa! Gdje su oni tu je licemjerstvo! Gdje su oni tu je bijeda! Gdje su oni tu je nazadak! Gdje su oni tu je zlo!

Kako se postaje ulizica?

Postavlja se  pitanje: zašto su ljudi ulizice? Odgovor je veoma jednostavan-da bi se dodvorili nekome: ministru, direktoru, predsjedniku i bilo kome ko im za nešto treba! Često puta u kolektivu, organizaciji, udruženju ulizice su vrsta špijuna   koji sve vrijeme prenose šefu informacije  koje traži i koje ne traži. Zbog toga, niko ih ne voli, omraženi su i ljudi ih izbjegaju. U mnogo prilika ulizice nemaju profesionalnih referensi pa onda šefu se na taj način dokazuju. Ulizivanje je njihov zaštitini znak i viza za budućnost. Što više dodvoravanja (ogovaranja, prenošenja informacija, potvore) to više “napredovanja“. To koliko će ulizice nanijeti nekom čovjeku štetu to njih ne zanima, to koliko nanose štete zajednici i to ih ne zanima! Ulizice zanima samo da je njima lijepo, a nisu ni svjesni da su prodane duše, bez dostojanstva i karaktera. Sve ulizice su iste i počevši od političkih ulizica, kojih se danas namnožilo najviše, zato zbog njih mnoga društva i zajednice stagniraju! Oni su od svih drugih najgori jer nanose najviše štete, svojim licemjerstvom, lažima, spletkama! Nešto manje su štetni ulizice u organizacijama, udruženjima jer njihovo štetno djelovanje je ograničenijeg karaktera.

Ulizice u očima intelektualaca, pisaca

Dakle, nakon ove deskripcije koja je dovoljna da dočara stanje i prilike oko ulizice, razumijemo da  nisu uzalud na ovu opaku vrstu ukazivali brojni: intelektualci, učenjaci, književnici i mnogi drugi.

Prisjetimo se šta je o ulizicama rekao naš bosaskohercegovački pisac Meša Selimović: Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na ovom svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

Osim Meše Selimovića ulizicama se bavio i Musa Ćazim Ćatić u pjesmi Moja ispovijest u kojoj je na sebi svojstven način opjevao ovaj šljam od ljudi:

-Kako je gadno ulizica biti I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, proseć suze liti, Da tuđi skutovi u njima se tope –
Kako je gadno ulizica biti!…
-Kako je nisko nemat’ samosvijesti I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti Kraj snažnih ruku i umnoga dara –

Kako je nisko nemat’ samosvijesti!…
-Ja mrzim one, što pred drugim puze I mrzim liske, što ništa ne rade
I svakog, ko se okiva u uze Od predrasuda i ko laskat znade
I sve alčake, što pred drugim puze…

Vidimo da ulizice nisu samo pošast našeg vremena, uvijek ih je bilo i do Kijametskog dana će ih biti, samo što su se danas namnožili, barem se nama tako čini, a pamtimo vrijeme, u zadnjih desetak godina, kada ih je bilo mnogo manje. Tada su zrak, voda, vazduh bili čišći, ljudi su bili zdraviji, odnosi među ljudima su bili normalniji.

Može li se pomoći ulizicama?

Ulizice su nema nikave dvojbe bolesni ljudi, koji su izgubili obraz čast, ponos.    Dolazimo do logičkog pitanja: Može li im se pomoći? Svi mi znamo neke kojima se može  pomoći, dok znamo mnoge kojima  pomoći nema, jer su ogrezli u toj i drugim bolestima! Mišljenja sam da kao ljudi, bez obzira koliki je ko ulizica, ukoliko vidimo da se neko  popravio, treba mu dati šansu. Mada, kada sve jednog dana prođe, ostaje da je taj i taj bio ulizica i ljudi će ga po tome pamtiti! Posebno oni kojima je nanio duševnu bol!

Ulizice bi trebale znati, da nam svima treba jednom pred dragog Boga stati i račun polagati! Eh, kada onda dođu fakture; Muju potvorio! Ramu ogovorio! Na Džemala slagao! Senada izdao! Dževada ponizio! Esadu se rugao! Ševalu u život nos „tur'o“! I tako dalje i tako redom sa svima se bavio, a sebe zaboravio!

Zato ulizice svijeta znajte da je ulizivanje prljava rabota, zbog koje vas kroz život prati sramota! „Uvlačiti“ se nekome je prava tuga, zato u životu nemate pravog druga! Pokajte se i oprosta tražite ako iole do morala u životu držite! A ako u tome istrajete na padinama ljudskog smetljišta ćete da završite!

Pa ti ulizica i beskičmenjak budi i nemoj se okaniti insana, ljudi?

 

Mr. Sc. Esmir Bašić