BOSNA JE OD 1337. GODINE U SASTAVU ISLAMSKOG KOMONVELTA

Bošnjaci su od 4.avgusta 1737. godine vodili, povijesno, najznačajniju bitku za Bosnu, predvođeni Gazijom Ali-pašom Hećimovićem, ne računajući ovu koja se dešavala od 1992-95. godine. Bili su hrabri i znali su da ako izgube ovu bitku, od kršćana-katolika, izgubili su sve, a ako dobiju odbranili su Bosnu . I Allah dž.h., dao im je svoju milost i učinio ih je pobjednicima.

U svom radu- ”Bitka pod Banjalukom 4.VIII. 1737. uz dvjestagodišnjicu”  nakon detaljnog opisa bitke H. Kreševljaković piše:

”lz Bosne su poslana sultanu tri mahzara skoro istog sadržaja, u kojima se čitaju jadi i nevolje ove zemlje i traži hitna pomoć, a najviše u hrani. U Bosni je preovladalo mišljenje da će Austrija napadati ovu zemlju i u slijedećoj 1738. godini. Jedan su mahzar opremili Sarajlije, drugi prvaci zemlje, a treći sam Bošnjački narod.”

I dalje, Hamdija piše:

Da bi se mogla dobiti što jasnija slika onog vremena, ovdje donosim točan prijevod drugog mahzara. Autor mu je kadija Mustafa ef. Muhlisija. Taj mahzar, u prijevodu  glasi:

„Njegovu Veličanstvu sultanu.  Ovo je istiniti vapijući mahzar podanika, prisutnih u glavnom gradu Bosne Sarajevu: miri mirana, kadija, šejhova, uleme, sandžačkih alajbega, ehli divana, gradskih kapetana, aga serden.gečdija i ostalih redova vojske u bosanskom ajaletu, koji je čvrsti bedem islamskih krajina.

Ove sretne godino minulog ljeta potajno lukavi i prevejani austrijski nevjernici s namjerom da prekrše ugovor i zaposjednu našu pokrjinu, iznenada su navalili s nebrojenim ratnim oružjem i nebrojenom prokletom vojskom na našu pokrajnu te opsjeli gradove. Na to smo mi, držeći se uzvišenih Božjih riječi:

“Ubijajte mušrike kako ih nađete” i “borite se s mušricima svima izreda”, pošli protiv njih, pa smo, postupajući po uzvišenom ajetu „lzdržali su kao da su čvrsti bedemi”, osaburili i čvrsto izdržali, te nam je Svemogući Bog , prema Svojim nagovještavajućim ajetima „Nema pomoći osim od Boga” i „Bog če te pomoći dragocjenom pomoći,” pomogao pa smo s pravednom milošću i pravom srećom Nj.V. našega padišaha, a po uputi našeg sadašnjeg valije, junačkog vezira Ali paše, lično s njegovom junačkom sabljom pobijedili i pokorili nevjernike.To je sve po radosnom značenju one „Naša je vojska ostala pobjednikom nad njima,”čulo Vaše Veličanstvo i čitav Svijet.

Sada smo, kao sigurno, doznali iz istinitih izvještaja naših uhoda i zarobljenika, koji su muslimani i pouzdani, da je spomenuti prokletnik uložio svu svoju silu pa u svojoj zemlji popisuje

i oprema silnu vojsku i pribavlja nebrojeni ratni materijal, da navali na našu zemlju, kako bi se osvetio, da lukavi-ružni Franci postavljaju na granici peksimet i ratni materijal,te da su u namjeri, da prekrše ugovor.

Od pet hiljada i dvije stotine ratnika i junaka, koji su tu prije popisani i poslani na vojnu u Perziju i od deset hiljada spahija i nefera što su poslani pod Oziju nije se vratilo no svega pet stotina nefera, a osim toga je Božjom odredbom otišlo pod zemlju pred pet godina, od kuge, oko 20.000 junaka pa je ovaj put i od redova vojske i od drugih naš kader (mevdžud) suviše malen. Naša je zemlja krševita i planinska pa je neplodna, a ovo nas što je ostalo gola je fukara (fukarai sabirin). Ne obzirući se na to što nam je Božjom odredbom, ima četiri pet godina, ljetina donosila samo sjeme, ove je godine upravo u vrijeme žetve( avgust, 1737.) navalio din-dušmanin, pa je ljetinu na Krajini posve uništio, a kako smo bili u ratu sve do zime nije nam ni na um padalo da sredimo ljetinu ni na mjestima izvan Krajine, pa je i ona još na zemlji propala. Tako se hrana ne može ni po kakvu cijenu naći, te je našom zemljom zavladala glad i oskudica. Ako V. V. ne podari iz rumjaletaeliskog a toliko zahire koliko je kroz šest mjeseci potrebno za deset hiljada vojnika, koji se popisuju u našoj pokrajini i još za deset hiljada vojnika iz vana i za trideset hiljada vojnika, mi nismo ni na kakav način u stanju da se odupremo din-dušmaninu, i da čuvamo carske gradove.

Ne daj Bože, ako nas pobijedi neprijatelj, pripojit će se neprijateljskim zemljama devedeset i pet gradova i palanaka, koje su četiri stotine godina tvrđava i granični bedem ehli islama, a u zarobljeništvo neprijatelja zapašće i propasti toliko nedužna sibjana i pod perdom nevinosti čuvanih žena.

Prije na neko smo vrijeme ovaj vapaj Krajišnika napisali i uputili V. V., pa premda se vrijeme približilo i premda se još otsada zapaža sakupljanje nevjernika na granici, još nam nije duhnuo radosni vjetar milosti V. V., niti je podanička molba svijetlog šeriata dobila carsko odobrenje. Zato je ovdašnje

stanovništvo izgubilo nadu u carsku pomoč i zapalo u te ško očajanje, te ogrezla u strahu naša se Krajina uzbudila.

Stoga ponovo ovim istinitim mahzarom izvještavamo (ilam) V. V. o našem stanju, punom nevolje, pa kad to vaša carska Milost vidi i za to vaša carska Pravednost sazna, molimo, da učinite po Božijoj knjizi carsku naklonost prema prošnjama nevoljnika, koje su sadržane u mahzaru, te da ukažete brigu

prema pejgamberovoj prijetnji: „Svaki ste pastir i svaki ste odgovoran za svoje stado”, pa da poklonite svoju carsku milost prema užasnom stanju ove nevoljne raje, koja je opkoljena sa sve četiri strane od neprijajelja, a koja je od Boga dana u amanet Vašem halifskom Veličanstvu.

S tom molbom podnosimo V. V. ovaj istiniti mahzar i ilam.

Dne 7. šabana 1150.”

I dalje Hamdija ističe:

”U prvom se mahzaru izričito traži povišenje posade u gradovima: Novi Pazar, Zvornik, Banja Luka, Bihač, Novi, Ostrovica, Bužim, Cetin i Tešanj.

Kao odgovor na ove mahzare stigao je carski ferman, izdan početkom ševala 1150. (konac siječnja 1738.), a naslovljen je na: Ali-pašu Hekim-oglija, sve kadije, janjičarskom zapovjedniku, ajanima, kapetanima, dilaverima i ostalim znamenitim učesnicima  koji su učestvovali u odbrani Bosne, kojim se sultan Mahmut I. zahvaljuje na polučenom uspjehu Bošnjaka u odbrani carevine i kao nagradu im poslao 300 kesa  akči, a da ih vezir podijeli prema zaslugama pojedinaca. Na kraju fermana je i preporuka vjerskoj ulemi da na svojim hudbama veličaju ovu pobjedu muslimana nad kršcanima koji su krenuli u osvajanje Bosne, te da narod potiču i poduižu joj svijest o neophodnosti odbrane svog vatana.”

Kompletan tekst je uzet iz knjige: ” Bitka pod Banja Lukom 4.VIII. 1737. uz dvjestogodišnjicu”  Sarajevo, 1936. Hamdija Kreševljaković.

Boldiranje i podvlačenje dijelova –pojedinih tvrdnji iz teksta uradio sam  iz razlga što su ove tvrdnje bitno vezane za Bošnjačku nepatvorenu povijest i što su sa njima potvrđene neke druge tvrdnje o Bosanskoj povijesti koje nisu imale svoju prisutnst u povijesti koja nam se interpretira.

Napominjem, da sam i ja ovo svoje pisanje upriličio za 280.-tu godišnjicu najznačajnije bitke Bošnjaka za Bosnu koja se odvijala od 4. avgusta 1737. godine i nekoliko slijedećih sedmica, a kojom su Bošnjaci ostvarili jedan od najvećih uspjeha u dvijehiljadetristogodišnjoj pvijesti Bosne.

Odbranili su se-pobijedili su daleko nadmočniju kršćansku vojsku koja je krenula u osvajanje njihove Bosne.

Osim što su, ovm bitkom, osigurali svoju dalju egzistenciju u Bosni, na svom islamskom vladanju, oni su povratili poljuljani ugled svoje održivosti kao muslimanske zemlje u Evropi jer su ovom bitkom, povratili i bosanske teritorije koje su kršćani Evrope zauzeli u periodu od 1687.-1717. godine, a to je područje uz sliv rijeke Save-njena desna obala i uz sliv Une-njena desna obala. I ovome treba dodati da su se, ovaj put, Bošnjaci samoorganizovali i nisu mogli imati potporu muslimana ostalih pokrajina Osmanskog carstva, jer su muslimani ovog Carstva bili zauzeti odbranom muslimana na jugu današnje Ukrajine i Krima, jer tada Rusi pravoslavci uz podršku evropskih katolika, zajedno kao ”Sveta alijansa”, ostvaruju Rusiju kao pravoslavnu državu, a na teritorijama koje su bile pod muslimanskom vlašću u Islamskom komonveltu-Osmanskom carstvu.

Opis bitke, značajne učesnike bitke i sa jedne i sa druge strane te sve pojedinosti u periodu dok je bitka trajala, kao i referentne izvore Hamdija je besprijekorno opisao  u ovom svom djelu, a ja naglašavam ovu Bitku  iz razloga njenog značaja za dalju egzistenciju Bosne kao muslimanske zemlje u Evropi i nekih pojedinosti-tvrdnji  koje su istaknute u ovom dopisu-mahzaru, naše bošnjačke uleme, Sultanu, a koje su itekako važne za našu Bošnjačku povijest.

Prva tvrdnja koju sam podvukao: ”…bosanski ejalet , koji je čvrsti bedem islamskih krajina”.

Ugledni muslimani Bosne svih struktura vlasti pišu Sultanu da je Bosna ejalet i čvrst bedem islamskih krajina. Dakle, podrobnom analizom jezičke strukture ove tvrdnje, a dopis je upriličen vrhovnom poglavaru Carstva od bosanskih intelektualaca, zaključujemo da Bosna nije osvojena zemlja od Turaka, da je zasebna država-ejalet i čvrst bedem islamskih krajina, dakle da je krajište  islamskih  zemalja, a ne  kao krajište jedne Osmanlijske države.

U drugoj podvučenoj tvrdnji  imamo iskaz ”…s namjerom da prekrše ugovor.”

Nakon ratova između muslimana i kršćana koji su se odvijali na teritoriji današnje: Južne Austrije, Slovenije, Istre, Slavonije, dijela Dalmacije, Srednje Hrvatske i Mađarske, u periodu od 1683.-1699. godine,  Porta je zaključila mirovni ugovor sa katolicima upriličen u S.Karlovcima 1699. godine kojim je određena-uspostavljena granica  između islamskih država, a ovdje se radi o Bosni i kršćanske novonastale države.

Međutim, kršćani se nisu pridržavali potpisanog ugovora i stalno su kidisali na bosansku teritoriju. Tako su u međuvremenu, nakon Karlovačkog mira, a naročito 1717. godine zaposjeli: Imotsku krajinu, pa onda zauzeli Bihaćku krajinu, oblast desno od rijeke Une i dijelove  od Krupe do Jajca sa Jajcem, a niz Lijevče Polje došli do same Banja Luke. Takođe, zaposjeli su desnu stranu, u širinu do 10 km. duž rijeke Save i zaposjeli  sve gradove na ovom području od Gradiške do Rače-ušća Drine u Savu. Nakon ovih trvenja-ratovanja potpisan je u Požarevcu mir 1718. godine i Bosna je već dobro osakaćena.

Pobjedom nad kršćanima ovom Bitkom kod Banja Luke i vraćanjem svih teritorija izgubljenih 1717. godine Bošnjaci poučeni iskustvom, iz razloga što se kršćani nisu pridžavali ugovora zaključenog u S.Karlovcima, plaše se da kršćani neće ponovo napasti Bosnu , jer je Bosna ovom Bitkom pod Banja Lukom vratila sve ono što su kršćani zauzeli, u međuvremenu, kada su prekršili ugovor, a pošto su Bošnjaci dobro desetkovani i zato se obraćaju sultanu Mahmutu I i apeluju, za pomoć.

Treća podvučena tvrdnja govori o tome koliko su Bošnjaci u ovom periodu brojno desetkovani; što učešćemu  u ovom ratu, što u ratovima u Istočnoj Evropi i Aziji, što od kuge, koja je u ovom periodu, gladi, harala Bosnom.

Gledajući, sa demografskog aspekta na perspektivu Bosne, ovo će Bosnu koštati smanjenja njene populacije, jer kako se radi o mlađim Bošnjacima u periodu zrelosti i formiranja porodica to će ova situacija mnogo uticati na kasniju demografsku sliku Bosne.

U svojoj knjizi ”Od Trebića do Trepča” književnik Kemal Ljevaković pišući o svojim mještanima našao je u Tešanjskom kadijskom sidžilu za 1740./50. godinu. dokumente-Rješenja o sklapanju braka u kojima su mlade-bile žene učesnika rata u Oziji, ostale hudovice i da se, iz tih razloga, preudaju, str.54. knjige; dokumenti:L9s/d4 i L 38/d3, a što potvrđuje tačnost navoda iz ovog mahzara.

I četvrta podvučena tvrdnja je sa povijesnog aspekta veoma značajna, kojom se Bosna temelji kao zemlja Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva 126 ( stotinu dvadeset šest ) godina prije nego što su je kao osvojenom zemljom, od strane Turaka, 1463.godine proglasili naši negatori, a što prihvataju i bošnjački povjesničari.  Bošnjaci, a  intelektualci iz 1737. godine Sultanu pišu-tvrde:

Ne daj Bože, ako nas pobijedi neprijatelj, pripojit će se neprijateljskim zemljama devedeset i pet

gradova i palanaka, koje su četiri stotine godina tvrđava i granični bedem ehli islama, a u zarobljeništvo neprijatelja zapašćei propasti toliko nedužna sibjana i pod perdom nevinosti čuvanih žena.

Tvrdnjom, da je Bosna četiri stotine godina tvrđava i granični bedem ehli islama dolazimo do: 1737-400=1337. I da se zna da ovo nije dokument pisan neznalicom, nego dokument sačinjen od većeg broja najeminentnijih intelektualaca Bosne predstavljenih kadijom  Mustafa ef. Muhlisijom -velikim znalcem i intelektualcem koji zna kome piše i šta piše. Dakle, istinitosti podataka u dokumentu što se tiče, za nas, trebalo bi da je neupitno.

Zaključujemo,na osnovu predočenog: da je Bosna  u Islamskom komonveltu- Osmansko carstvo od konca četvrte decenije XIV.stoljeća,tj. od 1337. godine, a ne  od 1463. godine kada ovi negatori Bosne  utvrdiše  i uspostaviše da je Bosna osvojena od Turaka, a mi na ezber naučismo.

A, da je ovo što tvrdim  tačno prisjetimo se nekih, kao, perifernih činjenica tj.da nam je  kroz povijest napominjano da su Turci kao akindžije prolazili kroz Bosnu mnogo prije 1463. godine, a kako bi to mogli raditi kroz zemlju koja nije i njihova? Da je Istočni dio Bosne mnogo prije 1463. godine bio pod turskom upravom. Da je Ishakbegova vakufnama iz 1462. godine, dakle da u Bosni, godinu prije ”osvajanja”, ima državni dokumenat-vakufnama, dakle da je Bosna prije te famozne 1463. godine država u Islamskom komonveltu. Da su Turci, kao, pomagali Hrvoju Vukčiću, kao i drugim velmožama Bosne, u ostvarivanju nekih privatnih ? ciljeva. Da je Sandalj Hranić nosio orijentalno ime Sandal. Da je Herceg Stephan sarađivao sa sultanom Fatihom, a da je i sina poslao na školovanje na osmansko-islamski dvor prije tog datuma ”osvajanja”, jer je sa Fatihom, te iste godine, došao u Bosnu kao oficir islamske vojske.

I sve nabrojano nije bilo iz razloga što su Turci Bosnu osvajali nego što je Bosna bila Islamska.

Da je slučajno Bosna ove 1737. godine osvojena od strane katolika, to ne bi za ovu povijest, koju uče naša djeca, bilo njeno osvajanje nego njeno oslobađanje od Turaka. Isto kao što se desilo sa: Hrvatskom, Mađarskom, Srbijom, Španijom i svim ostalim zemljama iz kojih su prognani muslimani.

A zašto? Iz razloga što prihvatamo tvrdnju da je Bosna osvojena od Turaka. A to nije tako, jer Bošnjaci su svoju Bosnu stvarali preko dvije milenije i oni kao monotreisti su joj i rodni narod. U davna vremena za Bosnu se govorilo da je zemlja Bessermena= boljih ljudi-Besi-Bosanci, odakle i kasniji njen naziv-Bosna, a kada su kršćani-katolici na nju kidisali govorili su  da je Bosna zemlja heretika.

Da Bošnjake nebi zadesila sudbina muslimana Evrope  onda su se Bošnjaci 1337. godine, a to je broj koji odgovara tvrdnji Bošnjaka iz ovog dopisa, da je Bosna već četiri stotine godina bedem ehli Islama, udružili sa ostalim muslimanskim zemljama Balkana i Turskom, kako bi se lakše oduprli nastojanjima katolika da nas porobe, a što smo i uspjeli. I dalje, osim što je ove godine 1337. Bosna postala bedem ehli Islama, iz strukture rečenice-tvrdnje  zaključujemo da je Bosna i do tada bila islamska, ali da su bili u drugoj šemi organizovanja sa zemljama Evrope i da se tek od ovog perioda organizuju novom organizovanošću u Islamski komonvelt koji se i formirao u ovom periodu.

A šta bi bilo sa nama Bošnjacima, da smo ovaj put poklekli? Neda mi se ni zamišljati. I hvala dragom Allahu dž.h. koji nam je u tom periodu podario svoju milost i učinio da nas predvodi Gazija Ali-paša Hećimoglu. Nek’ mu dragi Allah dž.h. podari lijepi dženet, a zaslužio je. I, evo, ja mu nakon 258 godina, umro je 1758. godine, za sve ono dobro što je uradio za nas Bošnjake, a uradio je najviše što se moglo, predajem rahmet.  Neka je veliki rahmet tebi naš Gazio, o Ali ef. Hećimoviću!  Neka je veliki rahmet i svim onim Bošnjacima koji su uzeli učešća u ovoj najznačajnijoj bitki Bošnjaka za Bosnu-kojom su obezbjedili svoj dalji opstanak, kako sebi i svojim potomcima tako i svima nama-Bošnjacima, u Bosni,  jer da nije bilo njihove odanosti, hrabrosti i volje da brane Bosnu niti bi bilo Bosne niti u njoj Bošnjaka muslimana.

Ovo, kako su kršćani-katolici Evrope imali namjeru uraditi sa Bosnom te 1737. godine, tako su  uradili sa čitave Evrope-osvojili je i pod motom da su oslobađali-tamo gdje je poznato da su živjeli muslimani, a u zemljama Evrope za koje nismo učili da su imale avarskoislamsku vlast, oni su, zapravo, progonili one koji su imali vlast i vjerovali u jednog Boga. Kršćani su ih zvali hereticima, jer nisu imali, sa njima, isti stav o Bogu. ”Heretici” su svojim vjerskim učenjem negirali svetotrojstvo, i dugo, u Evropi, održavali monoteističku vlast, a u cilju uspostave kršćanske vlasti, od strane evropskih kršćana, to je bio povod njihovog ubijanja, progonjenja, svakojakog mučenja i spaljivanja na lomači.

I veoma važna napomena da je stil pisanja dokumenta vjerničkog karaktera gdje se pisac u više navrata poziva na Časni Kur'an što znači da je u vremenu egzistiranja Bosne u Islamskom Komonveltu put ka ostvarivanju bilo kog cilja-namjere morao biti Kur'an časni. Te, dakle, s tog aspekta nije moglo biti ni muslimanskog osvajanja bilo koje zemlje pa ni Bosne i nego samo odbrana i odbrana.

I da se zna: Kroz srednja stoljeća, u kojima su se dešavala ova osvajanja katolika, kršćani katolici su po Evropi rušili avarskoislamsku vlast i nije bilo mogućnosti da Turci muslimani bilo šta osvajaju, ali jesu organizovali one preostale evropske i balkanske islamske države, koje još nisu srušene, u novu zajednicu-Komonvelt Islamskih država kao Osmansko carstvo da bi se udružene mogle jače suprostaviti nakanama katolika da ih osvajaju. Povijest je zabilježila da se to tako i odvijalo, a nama se predočava-podvaljuje krivotvorenim dokumentima da je ovo udruženje muslimanskih država bilo Tursko osvajanje. Razumnima mnogo ne treba da shvate, a preporuka drugima je da se potrude.

Fikret Hafizović

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com