Amir Brka / RUKA IZ GROBA

Ruka, gle – to je ruka! Je li ruka…? Ako jest,
kako znamo da je ruka? Trebalo bi, prije svega,
vidjeti ju, što bi značilo da imamo oko. Ali ako
oko vidi ruku, kako ono može znati da upravo
vidi ruku? I kako oko može znati da je ono oko,
pa da, k tome, još i gledati može?

Da se zove oko – kako zna, i ko ga, uopće,
zove okom? I kako oko vidi: šta je ono kroz što
oko gleda? Ako, ipak, nešto gleda, kako da nešto
kroz što gleda okom zove?

Ali, dakle, već postoji oko. Zvat ćemo ga tako:
oko. Pristat ćemo sad i na to da nešto kroza nj
gleda. Ali ko smo mi – kad tako govorimo da
na nešto tobož pristajemo? Pristajemo i zborimo,
dakle postojimo…?

Evo kraja: nema mogućnosti ništa da shvatimo.

A ruka…? Ona koju na početku opazismo –
šta se zbilo s njome sada kad ne znamo ko smo,
a kamoli čime ju i kroz što ugledasmo? Ta ruka,
ako je ruka, i ako se tako zove, ako ju uopće
uočismo, ako gledamo, ako imamo oko, ako jesmo.
Ako jest ruka, oko, gledati, imenovati, zvati, biti.

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com