Amir Brka / KLASIČNA VOJNA HUNTA

HVO i ustavni poredak Republike Bosne i Hercegovine:

KLASIČNA VOJNA HUNTA

_____________________________________________________

Tekst koji slijedi objavio sam u tešanjskom listu »Gradina« u januaru 1995. godine (br. 7, 8. str.). Ponavljam ga ovdje – uz trajuće proslave 25-te obljetnice osnivanja HVO i uz proces protiv tzv. hercegbosanske šestorke pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu

_____________________________________________________


Objavljen je povelik broj napisa i sa jedne i sa druge strane, koji su imali namjeru objasniti da je za rat Armije RBiH i HVO-a kriva Armija ili da je kriv HVO. Kao po pravilu, takvi su tekstovi argumentaciju za zastupanu tezu tražili u tome što se HVO na nekom području ponašao ovako ili Armija na drugom onako. Uz to, stvar je pogrešno predstavljana i time što je taj rat označavan kao rat Bošnjaka i Hrvata, a pregrijana atmosfera pojednostavljeno je jednu vojsku kroz medije prezentirala kao ustašku, a drugu kao balijsku, itd. (što je danak propagandi). Time se, međutim, ostaje na površini, i ne ulazi u suštinu problema koja nedvosmisleno ukazuje da je do tog rata moralo doći, bez obzira na to kako se koja vojska prije početka sukoba ponašala na kojem području, i da je za rat kriva politika koja je proizvela HVO takav kakav jest. A u čemu je suština?

Do rata HVO i Armije RBiH moralo je doći

Stvaranje HVO-a kao vojske koja, prema obrazloženju hrvatske politike, ima za cilj organizirati hrvatski narod za odbranu od Srba moglo bi se i prihvatiti, bez obzira na pitanje koje se logično nameće: zašto posebna hrvatska naciononalna vojska u nenacionalnoj državi. Predsjedništvo RBiH je HVO kao vojsku priznalo legalnim dijelom Oružanih snaga naše zemlje. Međutim, HVO nije stvaran samo kao vojska. Uz vojni, HVO je kao institucija sadržao i politički segment. Šta je bio cilj stvaranja takvog HVO? Odgovor je već odavno više nego poznat: gdje god je, naime, HVO imao vojnu kontrolu nad teritorijem Republike Bosne i Hercegovine – srušeni su poredak i sistem zasnovani na Ustavu RBiH i instalirana je vlast HVO-a. Svako ko je stajao na putu realizacije rušenja ustavnog poretka bio je za HVO neprijatelj, i valjalo ga je eliminirati. S obzirom na to da je Armija RBiH jedina vojska koja je imala istinsku ulogu u tome da, uz sve ostalo, na teritorijima koji su pod njenom kontrolom obezbijedi funkcioniranje sistema utemeljenog na Ustavu RBiH – do rata je moralo doći.

Suština, dakle, nije niti je mogla biti u ovakvom ili onakvom ponašanju ove ili one vojske na nekom području, jer da jest – ne bi se desio globalni rat nego bi se događali lokalni sukobi koji, sigurno, ne bi imali većega značaja, sukobi koje bi bilo lahko izolirati i zaustaviti. Suština je u sukobu političkih koncepata i državno-pravnih sistema na kojima počivaju, na kojima su zasnovani i za koje se bore Armija RBiH i HVO.

Armija RBiH je vojska koja je ustanovljena od najviših organa države RBiH, dok je HVO vojska osnovana na političkom konceptu rušenja sistema i institucija RBiH, te, na koncu, i same RBiH. Nema te ustavne ili zakonske odredbe na kojoj bi se u RBiH osnivala institucija takvoga profila kakav je HVO. Zapravo, HVO je konstituiran po principu klasične vojne hunte, a za takve slučajeve nigdje na svijetu, naravno, ne postoji unaprijed predviđen zakonski okvir. Šta je drugo nego vojna hunta to kada vojska osniva i vlast nad teritorijem nad kojim ima oružanu kontrolu, vlast kakvu ne predviđa ustav zemlje čiji je sastavni dio taj teritorij?

Kad bi se ovo moglo demantirati barem jednim primjerom, ali ni na jednom dijelu RBiH nad kojim HVO ima vojnu kontrolu nije moguće sresti niti simbole države RBiH, a kamoli organe vlasti ili institucije RBiH!

“herceg-bosna” – etapa na putu ka cilju

Spomenuli smo državno-prave sisteme. Državno-pravni sistem RBiH kao svoju oružanu silu stvorio je Armiju RBiH sa ulogom koja proizlazi iz Ustava. A na kojem je državno-pravom sistemu zasnovan HVO? Taj koncept, naravno, nigdje nije objelodanjen u svojoj istinskoj verziji, jer bi to značilo corpus delicti agresije na ustavni poredak RBiH, ali je on ipak poznat. Cilj je bio na određenom dijelu teritorija RBiH srušiti sistem Države, taj teritorij podvesti pod hrvatski nacionalni teritorij (Ustav RBiH ne poznaje ovakve kategorije), i odatle se, sasvim logično i očekivano, ostvarila suradnja sa srpskim agresorom koji je imao slične namjere, te, potom, izvršiti podjelu RBiH na “hrvatski” i na “srpski” dio, pa te dijelove pripojiti Hrvatskoj, odnosno Srbiji. Nije se, ni u snu, računalo na to da će Armija RBiH izrasti u silu koja će moći spriječiti realizaciju ovih koncepata, tj. da će zadržati kontrolu nad ijednim, ma i najmanjim dijelom RBiH.

U tom smislu, “herceg-bosna” nije bila cilj. Ona je trebala predstavljati etapu na putu ka realizaciji cilja. Međutim, ni ta paradržava, kao ni “republika srpska”, nije uspjela ostvariti ono što joj je bila (privremena) uloga, tj. HVO nije mogao obezbijediti kontrolu nad svim teritorijima koji su u RBiH, po planu, trebali postati hrvatski. Ispriječila se Armija RBiH, i koncept je sa teritorijalnom morao doživjeti i neke metodološke redukcije i transformacije, ali se od cilja, to pokazuje svakodnevnica, nije odustalo.

Da su HVO s jedne i Srbi s druge strane ostvarili vlast nad svim teritorijima koje su planirali okupirati – ne bi ostalo ništa nad čime bi državni organi RBiH vršili vlast, te bi i sami, kao i Ustav RBiH, postali izlišni. Riječju, nestalo bi RBiH. Ovako, međutim, rukovodstvo Države pod svojom legalnom vlašću drži znatan dio teritorija, i niko u svijetu ne može mu nijekati legalitet, niti se može ukinuti međunarodno priznanje RBiH koje će se, bez sumnje, održati. Nema, dakle, ništa od pripajanja teritorija RBiH Hrvatskoj ili Srbiji. No, i paradržave drže veliki dio teritorija RBiH pod svojim “jurisdikcijama”, te je stoga teško očekivati da se ustavni poredak naše zemlje u cijelosti očuva, prije svega u pogledu unutarnjega uređenja. Sile mraka, nažalost, bile su izuzetno snažne.

Bilo kako bilo, ovo su povijesni fakti, i niko ih nikada, bez obzira na budući razvoj događaja, neće moći izbrisati, ma kakvim se opsjenama i lažima služio. Naprotiv. Preživjeli su oni koji će podrobnim analizama i otkrivanjem uzročno-posljedičnih veza u kronologiji zbivanja – pokazati i u historijske spise pretočiti suštinu namjera, ciljeva, postupaka, kao i imena protagonista.

O Amir Brka

Amir Brka rođen je u Tešnju 1963. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987.). U Tešnju vodi Centar za kulturu i obrazovanje, glavni je urednik časopisa za kulturu Diwan (Gradačac), bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine 2010-2014. godine.

Pjesničke i prozne knjige: Prirodni redoslijed (poezija), 1996; Bjelina paspartua (poezija), 1997; Zavičajni muzej (poezija), 1998; Antikrist u jeziku (poezija), 1999; Monografija grada (roman) 2001. i 2004; Na pergameni lica: 100 pjesama (1990-2000) (izbor), Sarajevo, 2001; Antikristul în limba (poezija, izbor), Bukurešt, 2001; Izložba sitnih životinja (poezija) 2003; Jedan u tome skupu (poezija, izbor), Priboj, 2003; Uređujemo staru kuću (poezija), 2005; Vrijeme sretnih gradova (poezija), 2006. i 2007; Đavo na Dunavu (poezija), 2008; Dovoljno za radost (poezija, izbor; edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK "Preporod" Sarajevo), 2010; Turistički vodič (poezija), 2010. i 2011; Ruševine se podupiru (poezija, izbor), 2012; Crna sveska (proza), 2014; Tačka (poema), 2015; Čuvar groblja. Pjesme sa Ćatićem (poezija), 2015; Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju (poema), 2016; Sa palube. Epitafi iz »Adele« (poezija), 2017; Nebeski nomad (poezija), 2019; San o gradu (poema, sa slikama Miralema Srkalovića Lale), 2020; Sa pjesnikova odra (poema), 2020; Dijalektika tmine (poezija), 2020; Dan državnosti (poema), 2020; Poeme, 2021; San mizantropa (poezija).

Kulturna i opća historija, publicistika: Rudolf Zaplata - bibliografija, 2000; Svjetlosti kasabe. Iz kulturne povijesti tešanjskoga kraja, 2002; Teatar u tešanjskom teatru (ogled), 2003; Negativna geografija (eseji, kolumne, intervjui), 2005; Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju (studija), 2016; O dr. Ademu Handžiću. Uz stogodišnjicu rođenja (memorat), 2017; Nisim Albahari, tragični revolucionar (studija), 2018; Kenotaf za ubijene tešanjske Rome (studija), 2022.

Proučavajući kulturnu povijest, prvenstveno tešanjsku, objavio je još 10 knjiga.

Stvaralaštvo Amira Brke prevođeno je na brojne strane jezike, a uvrštavano je i u sve značajnije bosanskohercegovačke antologije. O njegovoj književnosti objavljen je veliki broj književnokritičkih tekstova, eseja i studija, kao i šest knjiga: Vojislav Vujanović: Kozmologija riječi, poliptih o pjesniku Amiru Brki (2007.), Enver Kazaz: Jezik negativne ontologije, poetički okviri književnog opusa Amira Brke (2016.), Almir Zalihić: Poetika razdešenih detalja Amira Brke (2016. i 2018.), U svijetu bez središta (zbornik sa naučnog skupa, 2017.), Milan Garić: Zapis o Knjizi ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke (2019.), Kritičari o Amiru Brki (priredio dr. Muhidin Džanko, 2020.).

Nagrade i priznanja: Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (2001. i 2006.); Nagrada Planjax za najbolju knjigu poezije u Bosni i Hercegovini (2003.); Nagrada "Edhem Mulabdić" za najbolju bosanskohercegovačku novelu (2004.); Nagrada "Zeničko proljeće" za najbolju knjigu u Zeničko-dobojskom kantonu (2001, 2003, 2005, 2006. i 2011.); Nagrada Fondacije za izdavaštvo (2010.); Nagrada "Skender Kulenović" za najbolju knjigu u Bosni i Hercegovini (2022.); Plaketa Općine Tešanj (2005.) i Plaketa Zeničko-dobojskog kantona (2019.).

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *