Obnoviti sebe

Nemojte dozvoliti da vam se srce zadovolji pohvalama ljudi,
niti da budete tužni zbog njihove osude.

Ghazali

Najteže je izaći sam sa sobom na kraj. Drugom se može svašta reći: ono što se misli pa se to i kaže, ili ono što se u ljutnji izgovori. Samo da onaj drugi, bar u trenutku, bude gori od samog sebe. O sebi čovjek ne misli loše, čak ni u ljutnji ne kaže sebi ništa loše. To što i kaže djeluje više kao opravdanje, izgovor a ne ozbiljna kritika. Ispravno je iz godine u godinu biti bolji od samog sebe. To ne znači samo znati više. To znači raditi više onog što je ispravno, a manje onog što je pogrešno. Slušam sinoć jednog govornika koji kaže da je svaki grijeh istovremeno pogrešan put za čovjeka, ali da sve što čovjek učini pogrešno nije grijeh. Ne znam je li to tako, ali iskustveno znanje mi daje za pravo da prvo treba misliti o tome je li nešto ispravno ili pogrešno, a tek nakon toga druge koristi sagledavati.

Očigledno je čovjek dizajniran u fizičkom smislu kao skladno stvorenje, srazmjerno svojoj pojavi na Zemlji. Ali i njegova unutrašnja fizička struktura je fascinantna, hiljade savremenih fabrika su smještene u svakom stvorenju, čudesni procesori, memorije, magistrale podataka, grafičke ploče i stalna interakcija sa okruženjem. Ali tu nije kraj. O tome nauka mnogo kazuje. S vremena na vrijeme nauka mijenja stavove spoznavajući nove dokaze. I tome neće biti kraja. Ali duša, srce, namjera, strah, nada,… Tu je istovremeno i video nadzor nad svakim pojedinačno – 24 sata dnevno. Ful oprema. Ili bolje rečeno – nema fula. To mi djeluje tako da je čovjek dizajniran da stvarno ne može izaći na kraj sa samim sobom. Stoga mi je logično da je Stvoritelj slao upute (Božija riječ) i poslanike (ljude kao primjere dobre prakse života na Zemlji) iz Svoje milosti prema čovjeku. Čovjeku je ukazana posebna čast, i čovjek je tu posebnu čast prhvatio. Ali čovjek je oduvijek pokazivao spremnost da živi samo po svojoj pameti. Koristiti svoju pamet je neophodno, potrebno i korisno ali nije dovoljno. Dovoljno je da se čovjek uzdigne nad drugim čovjekom, da eksploatiše drugog, da ismijava drugog, da prevari drugog, da učini nepravdu drugom ali potrebno je mnogo više od toga. Potrebna je zahvalnost i odgovornost spram ukazane i prihvaćene časti. Potrebna je zahvalnost i odgovornost zbog same pameti kojom se čovjek vodi. Kada je čovjek zahvalan i odgovoran spašava sebe.

Kaže jedan od duhovnih učenjaka, kada bi bilo koji čovjek imao takvu sposobnost da sam sebi odabere sudbinu, životni put, vrijeme u kome će živjeti da bi odabrao upravo ono što i živi. Ma koliko djelovalo čudno iz ljudske perspektive. Svakom je samo potrebno obnoviti sebe. Čovjek može misliti da obale ograničavaju rijeku, ali rijeka dijeli obale. Kao što niko nije zahvatio rukama vodu iz rijeke a da voda nije kapala sa ruku, ili da je mogao reći kako je u rijeci ostalo manje vode tako niko neće moći toliko spoznati da kaže znam. Može tek kazati da je nešto spoznao. Tako je i sa nabrajanjem onog što čovjek uradi. Nije važno šta je sve neko uradio nego koliko je uradio od onog što je zaista trebao i mogao uraditi. Na kraju, ili na početku, stanje srca se ne ogleda u glasnoći tekbira, u stajanju u prvom safu, u prvim redovima nego u dubokoj smirenosti srca i duše uvjerenoj u susret sa svojim Stvoriteljem. Potrebna je fizička manifestacija usklađena sa unutrašnjim stanjem srca i duše. Svaki nesklad bi mogao biti opasan grijeh.