Amir Brka / EPITAFI IZ ADELE – 6.

 

EMIR LUCI

Bješe pjevač glasa čudesnoga, jednostavno: anđeoskog,
a ko pamti – potvrdit će da je bio baš i stasa apolonskog

Ali on je odistinski Tešnjak, tipičnijeg nećeš lako naći:
letargičan i pomirljiv, ko god želi – neka vedri i oblači

Dok nadiru sa svih strana netalenti, vrlo često imbecili,
Luci šuti, a to znači: dobro, ljudi, sretno vam, i živi bili

U muzici, u upravi i u društvu haotično sad sve trešti,
to je trijumf posvemašnji ruku beskrupulnih i nevještih

Glas mu s neba u klubu čujemo: takva vam je provincija,
ali i njih usisat će, il zauvijek odbaciti, gradska tradicija

SLAĐAN ČILE

U vremenu šovenskome od grada se neki odvajaju ljudi,
i to traje baš predugo, pa drukčiji slučaj i hrabri i čudi

Istina je: i grad teško kleca – ni to tkivo nije kao prije,
no u klubu, kao na otoku, još vrijeme po bosanski bije

Iz predgrađa svako veče na motoru Čile u “Adelu” dođe,
to je gesta koja kaže: i ovo će da potraje, ali i da prođe

Jest, svakako, al dok ovo jednom mine i nas će nestati,
malo-malo, pa anđeo tmine po nekoga neumoljiv svrati

Ni u čemu, ipak, ne bijaše Čile malodušni pesimista –
neka ide život, lijep je i drag samo kad je mimo autista

AHMO VUČKO

Kuća mu je na sunčanoj strani, u begovskim čardacima,
stoljeće se srozavala, spašena je u predsmrtnim znacima

Za “Adelom” je bolnica, odmah gore, na prvome brijegu,
u njoj on je manualac, a uveče Vučko je u hitrom bijegu

Glas mu ipak brže ide, pred njime je uvijek na vratima:
ona prošlost, ova današnjica, šta smo u narednim satima?

U klubu je Ahmo bio ponekada apsolutno najglasniji,
no, svejedno – počesto nam u iskazu ne bijaše najjasniji

To, međutim, neće reći da se nismo savršeno razumjeli,
pa i onda kad smo, tužni, dugo vrijeme za njim odšutjeli

PJESNIK STRIKAN

Pjesnik sa pjesnikom, pa i Strikan u klub ponekada svrati,
kad je slobodan u gradu – ovdje vrijeme do poslova skrati

Angažiran i previše: mikrofon je svakodnevni na radiju,
plaća tu je mala, al dovoljna sasvim za ishranit familiju,

jer kući su sami godinama – ostali su on i supruga Ruža,
po svijetu bijelom, ili crnom, rasula se njina obitelj je uža

Čeljad živi dobro, i na svoje oni misle, šalju im i novca,
ali Strikan i gazdinstvo drži što mu osta od pokojnog oca

Poet on je bio jesenjinskog kova, tê idile koju svijet ruši,
versi su mu puni bola – ne bijaše lako ovoj krasnoj duši

HUSEIN KAPETAN

Smatrasmo ga kapetanom, zmajem od gornje čaršije,
živio je u gradskom dijelu čije biće ubrzano mrije

U njem je, međutim, eruptivno raslo vrelo energije –
sa toga kontrasta bijaše nam mio još više neg prije

I znadosmo: ljubav to je prema gradu, skoro izumrlā;
nahrlila odavno je emocija što bi rado čaršiju zatrla

Neumorno slavio je sve što njeno drevno lice brani,
opiruć se otvorenost da se vitoperi, il da se sahrani

Bez njegovog, zavičaju odanoga, vrlog angažmana,
čaršija će bit stanište sile što je sasvim jednostrana

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com