Emanet

Ne nasjedajte na viku i galamu ljudi, onaj ko osjeća odgovornost za emanet i
ko ne nasrće na ljudsko dostojanstvo, njega smatrajte i zovite čovjekom.

Omer Ibn Hattab

Čini se beskorisnim reagovati na iskrivljene i zlonamjerne izjave kao i na one koje su neadekvatne i površne iako se tiču veoma važnih pitanja. Ipak, teško je ostati miran kao da nas se to ne tiče. Povod ovom tekstu je pitanje: ko je kome ostavio Bosnu i Hercegovinu u emanet?

Ne mislim da će se nešto novo saznati iz ovog pisanja ali podsjećanje je potrebno. Jasno je svima da prethodne generacije ostavljaju u emanet kasnijim generacijama ono što ostaje iza njih. Jer niko ko je napustio Zemlju nije odnio sa sobom nijedan pedalj države u kojoj je živio, ni manje od toga, ni više od toga. Naprotiv, svakog je Zemlja „progutala“. Tako će biti i sa onim koji misle da nešto nasljeđuju kao svoje vlasništvo. Nije mnogo drugačije ni sa Bosnom i Hercegovinom, ali na neki način ipak jeste. Drugačije je bar toliko što je Bosna i Hercegovina trebala nestati. Ne zato što bi je Zemlja „progutala“, nego zato što su je njeni susjedi planirali „progutati“. To se nije dogodilo. Napravljen je kompromis. Bosna i Hercegovina je bila prinuđena prihvatiti kompromis po kome je ustavno uređenje Bosne i Hercegovine na kraju 1995. godine bitno drugačije od onog koje je bilo 01. marta 1992. godine kada je Bosna i Hercegovina primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. I ne samo to, prijatelji Bosne i Hercegovine i njeni neprijatelji su se usaglasili da budućnost takve Bosne i Hercegovine čuvaju upravo i njeni susjedi: Srbija i Hrvatska. Rekli bi neupućeni: koje li ironije?

Naravno, stvari niti su bile, niti su danas jednostavne. One su veoma kompleksne i napravljeni kompromis o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine je veoma složen. Ipak, kao što je to na javnoj tribini u organizaciji Centra za kulturu i obrazovanje, u Tešnju, 25.11.2012. godine kazao prof. dr. Esad Zgodić: „Dejtonski ustav daje dovoljno mogućnosti za integraciju Bosne i Hercegovine ali je potrebno da se cijelo društvo fokusira na te mogućnosti.“ Mi svjedočimo svih ovih godina da svako interpretira Dejtonski ustav kako hoće, a ovlaštenje za njegovo autentično tumačenje ima jedino ured OHR-a u Sarajevu. Umjesto da se autentična tumačenja institucionaliziraju kroz institucije Bosne i Hercegovine, dobiju snagu i spriječe samovoljne interpretacije sve je otišlo u prostor političke špekulacije i jednostranih interpretacija. Snage koji su trebale voditi integrativne procese upale su u zamku beskrajnih, štetnih, individualnih dnevno-političkih interpretacija naspram snaga dezintergacije.

Stoga nije čudno da je dan nakon godišnjice smrti prvog predsjednika međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, potpisnika Dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine sa predsjednicima susjednih država: Srbije i Hrvatske, glavna tema interpretacija jednog razgovora dvojice prijatelja na samrtničkoj postelji. To je potpuno ista situacija kada je tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić došao na komemoraciju u Srebrenicu (nakon što je mjesec dana intenzivno svim sredstvima lobirao protiv rezolucije o genocidu u Srebrenici u UN-u) i bio napadnut. Tada je Bosna i Hercegovina (bar oni koji je zvanično predstavljaju i nemaju alternativne domovine, u ovom slučaju je to bio Bakir Izetbegović) trebala poručiti Predsjedniku Srbije da dolazak na komemoraciju u Srebrenicu dolazi u obzir samo ako Predsjednik Srbije nedvosmisleno prizna presudu suda u Hagu kojom je dokazano da je Vojska RS-e počinila genocid u Srebrenici. Umjesto toga, umjesto da se dan nakon komemoracije u Srebrenici priča o žrtvama i počinicioma genocida, pričalo se o napadu na premijera Srbije Aleksandra Vučića.

Umjesto da je Bosna i Hercegovina na dan godišnjice smrti Predsjednika Alije Izetbegovića kazivala o borbi za opstanak Bosne i Hercegovine, o novim idejama kako taj put nastaviti, nakaradno se interpretira jedan ljudski razgovor, briga čovjeka na samrtničkoj postelji šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom. Predsjednik Alija Izetbegović je očigledno iskreno i duboko brinuo o Bosni i Hercegovini dok je gledao smrti u oči, mnogo više nego oni koji danas imaju odgovornost da tu brigu realizuju a ponašaju se tako kao da uopće ne misle da će jednog dana umrijeti. Ne može biti ničeg loše u toj ljudskoj brizi da se kaže nekom ko je r. Aliju Izetbegovića veoma poštovao a sticajem okolnosti je postajao lider Turske, članice Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovinu, da se zamoli da pomogne Bosni i Hercegovini. Ima lošeg u nespretnoj i nepotrebnoj interpretaciji tog čina, koji neki ponavljaju kao da tjeraju inat, jer nemaju novih državničkih ideja kako ići naprijed i sa takvim predsjednicima susjednih država kao što su Aleksandar Vučić i Kolinda Kitarević.

Upravo je ovih dana Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uz najviše državničke počasti primio Predsjednika Turske Redžepa Erdogana. Vjerujem da su kod mnogih bili pomiješani osjećaji. Šta su mislili i osjećali dva predsjednika se ne zna, ali čulo se šta su govorili. Saradnja je uvijek bolja od sukobljvanja. Šta god da je bilo valja ići dalje. Ako se može dati neki doprinos da budućnost bude drugačija i bolja – onda to treba podržati. Ako bi se postavilo pitanje međusobnog povjerenja, takvo pitanje bi bilo nepotrebno. Na izgradnji povjerenja treba raditi. Ne gurajući pod tepih ključne stvari. Jedna od njih bi trebala biti da Predsjednik Srbije ne može podržvati nikog ko ruši Bosnu i Hercegovinu. Bio to Milorad Dodik ili bilo ko drugi. To su obaveze Dejtonskog sporazuma. To su emaneti. Ne može se i jedno, i drugo. Ne može se prihvatati govor podrške Bosni i Hercegovini i svakdnevno gledati istovremenu podršku onima koji ruše Bosnu i Hercegovinu. To je licemjerno. To je izgradnja daljeg nepovjerenja. To je hod u živo blato. To bi trebala biti top tema ovih dana a ne jedan ljudski razgovor na samrtničkoj postelji.

A svaki čovjek nosi emanet. Može ga svako i drugačije zvati, kao što neko može zvati svoga babu tata, ili svoga tatu babo. Trebalo bi da ljudski razumijemo razlike bez arogancije i ironije, bez nadmenosti i podsmjeha, smatrajući uvijek da imamo pred sobom prije svega drugog čovjeka pa tek onda ostaviti mjesta za emotivne i druge kriterije.

 

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com