(Ne) slažem se

Slabić nikada ne može oprostiti.
Opraštanje je vrlina jakih..”

Mahatma Ghandi

Bilo je to prije 30 godina. Prisustvovao sam jednom zboru radnikai. Jedan od prisutnih se javio za riječ i kazao: Ja se slažem sa direktorom. Na to mu je neko od prisutnih dobacio: ali direktor još nije ništa rekao. Međutim, prvi se nije dao zbuniti. Nastavio je samouvjereno govoreći: nema veze, direktor će svakako govoriti i ja se slažem sa onim što će on reći. U stvari, hoću reći nas dvojica mislimo isto i ja podržavam direktora.

Prethodno se uistinu dogodilo. Ali u to vrijeme je kružila sljedeća šala. Javio se jedan radnik na zboru radnika i rekao: „Druže direktore, ovo nije u redu. Vi imate dva stana, a ja živim u baraki“. Na to mu je direktor odgovoro:“Druže, to nije tačno. Ispravno je: u baraci.

Rukovodioci vole da čuju riječi: slažem se s Vama. Još bolje ako neko glasnije kaže: tako je. Jer samo slaganje nekada nije dovoljno. Potrebno je da drugi čuju, da to dobije jednu snažniju podršku kako bi obeshrabrilo sve koji možda drugačije misle. Uvijek ima onih koji su skloni davati nekritičku podršku iz različitih pobuda ali uvijek ima onih koji stimulišu takvu podršku samo iz jedne pobude. I tako će valjda biti dok je svijeta i vijeka. Ali to ne znači da je to nešto za šta se treba boriti, naprotiv, protiv toga treba naći pravi način i boriti se. Onaj ko je na čelu, ko je u hijerarhiji iznad, treba stimulisati kritiku kao dijalog. Ne na svakom koraku, ali na mjestima gdje se donose odluke, gdje se podnose izvještaji, gdje se utvrđuju ciljevi. Prvi korak ka tome je da sam pronađe „plus“ i „minus“ i ponudi mogućnost disusije. Mogućnost da se izvuku naučene lekcije i iz onoga što je bilo „plus“ i iz onoga što je bilo „minus“.

Na žalost, dominantna praksa ovih godina u našim okolnostima je isticanje samo onog što je „plus“ i očekivanje aplauza, očekivanje onog „slažem se“ ili još bolje „tako je“. Čovjek pomisli da padaju u sopstvenu zamku i komuniciraju kao da su bezgriješni. No, svakako se ne radi o tome. Nije riječ da se otkriva nečija krivnja, nečiji grijeh ako nešto nije urađeno ili ako nije ispalo kako treba. Odavno su kazali da je ljudski griješiti, a strateški je prebaciti krivnju na drugog. Šalu na stranu, zaista bi to pitanje krivnje trebalo ostaviti po strani u situaciji kada se nalazite na putu, na putovanju koje predstavlja period trajanja mandata, koji predstavlja dostizanje ciljeva, koji uči iz pređenog puta i traže najbolja rješenja za nastavak. Sasvim je to logično, potrebno i rekao bih sasvim korisno.

Ali ako se neko ko je hijerarhijski iznad baš tako ponaša kako nije logično, kako nije potrebno i kako nije opće korisno onda bi trebali oni drugi, oni koji su hijerahijski niže, ili su u nekom kolegijanom tijelu da naprave iskorak. Oni bi trebali da nađu način u kojem će kazati: „Slažem se da je na dostizanj nekoliko ciljeva pokazana istrajnost i posvećenost, da je napravljen mjerljiv pomak i na tome čestitam. Isto tako treba kazati da nije bilo napretka u razvoju ljudskih resursa, da smo pokazali organizacijske slabosti i nismo iskoristili energiju svih sudionika. Postoji prostor da u periodu pred nama uradimo u tim područjima znatno više. Stoga predlažem…“.

Jasno je sasvim da nam nedostaje konstruktivan dijalog, dvosmjeran i interaktivan po vertikali i horizontali. Mnogi se ne osjećaju slobodno da iskažu svoje mišljenje, ne nađu pravi način i dožive neugodnost. Drugi odustaju od bilo kakvih pokušaja. Treći pak pokušavaju sačuvati „mir u kući“ kao da je svaki drugi pokušaj gori. Većina stekne utisak da je najbolje slagati se. Vjerovatno neće biti povišenih tonova „tako je“, ali sada to nije važno. Važno je da nema više zborova. Više se pitanja ne mogu ni postaviti.

 

i Zbor radnika je bio jedan organ u organizacijama udruženog rada u samoupravnom socijalističkom društvu koji je na svojevrstan način imao ulogu današnje skupštine preduzeća

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com