O jednoj Knjizi i o nama

Prikaz knjige: Tešanj i lokalna uprava u Tešnju 1878-1941

                                            (Tešanjski gradonačelnici) Jasmina Mandžukića

 

U izdavačkoj pomami koja je zahvatila poslijeratno društvo u Bosni i Hercegovini pa i u Tešnju, gotovo svakodnevno, pojavljuju se knjige sa različitim, pokatkada, i sa vrlo sumnjivim namjerama i kvalitetima. Možda je to i dobro jer je potvrđena istina da iz kvantiteta proizilazi i kvalitet, a dobro je i da se stvara polemička atmosfera pa da se i na taj način traga za novim saznanjima i za, što približnijom, istinom. Kako je nekada govorio poštovani Smail Galijašević:“Ma nema problema, neka se ide knjigom na knjigu“.

Dakle, ništa ne bi bilo problem što neko piše i objavljuje ako to radi svojim trudom i o svome trošku i ako za svoj ćeif – hir i za svoju afirmaciju ne harči, nekontrolisano, javna sredstva i druge javne resurse. Takvih primjera ima mnoštvo i neko, ko je za to odgovoran i zadužen, imao bi razloga o tome razmisliti i tražiti kakvo povoljno rješenje s ciljem obuzdavanja preambicioznih skribomana.

Želja za iznošenjem „svoje“ istine i pretjerana ambicija da se samog sebe istakne i učini važnim, vrlo često, rezultira štetnim i opasnim posljedicama, a naročito kada se piše o našoj nedavnoj istoriji. Tako jedan napisa knjigu o tome kako je on sa svojim komšijama prije svih naoružao svoje selo i nabavio silno oružje i „napravio svoju vojsku“ pa sve to objavio u knjizi koju su haški optuženici koristili kao dokaz svoje nevinosti. Eto, šta jedna budala može napraviti stotinu pametnih ne može popraviti, kaže narod.

Ovih dana mi u ruke dopade lijepo uređena knjiga neobičnog formata i tvrdog poveza, a opet lagana za ruku i čitanje.

Riječ je o knjizi koja ima naslov: Lokalna uprava u Tešnju 1878-1941. i podnaslov: (Tešanjski gradonačelnici), autor: Jasmin Mandžukić, strana 189.

Izdavač: Jasmin Mandžukić (sic!).

Naslov baš intrigantan za sve nas koji volimo štošta pročitati, a i autor mi lično poznat, a izdavač mi zagonetan.

Po običaju, prethodno pregledam sadržaj i bibliografiju – korištenu literaturu, pročitam uvod i svaka skepsa nestade, oprema obećava, a sadržaj zadovoljava.

Imao sam namjeru Knjigu pročitati za noć-dvije, kako to obično činim, ali ispriječiše se objektivne okolnosti pa se čitanje oduži na nekoliko noćnih besanica i dnevnodokoličarskih sati. I ne lezi vraže, čitajući osjetih potrebu da ponešto provjerim pa posegni za drugim knjigama i izvorima s kojima raspolažem i iz kojih sam o sadržaju knjige već ranije štošta pročitao i saznao. Pa onda potreba da se ponešto podvuče, istakne, ponovo pročita pa o pročitanom misli i promisli te se čitanje odulji na 4-5 dana. I ne žalim.

Tema i način obrade teme ponuka me i na drugo čitanje i utvrdi u namjeri da o pročitanom štošta zabilježim, objavim i da dostupnim podacima i izvorima potvrdim ono o čemu Mandžukić već piše.

Pišući Knjigu autor je pokazao da je uporan, ali nije naporan, istrajan je u traganju za podacima koje vješto koristi i komponuje u kontekst cijele Knjige. Nekoliko fotografija i fotokopija dokumenata prikladno ilustruju ono o čemu se piše i što se navodi kao događaj ili citira kao dokumenat.

 

Mandžukić je Knjigu, vrlo smisleno, podijelio u četiri poglavlja:

 Uvod

I – Organizacija uprave u Bosni i Hercegovini u doba Austrougarske (1878-1918.);

II – Lokalna uprava u Tešnju u doba Austrougarske (1878-1018.);

III- Organizacija uprave u Bosni i Hercegovini u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije (1918 – 1941.);

IV- Lokalna uprava u Tešnju (1918 – 1941.);

       Rezime, Prilozi i Izvori i literatura.

 

U Uvodu autor nas uvodi u temu i, s pravom, naglašava značaj i potrebu daljeg istraživanja ove oblasti. U Uvodu i Rezimeu, autor sa sociološkim „nervom“, uočava potrebu komparacija istorijskih događaja i fakata iz prethodnih perioda sa sadašnjim društvenim i državnim stanjem. Tako potvrđuje izjavu poštovanog Smaila Galijaševića kada je kao profesor sociologije prvoj generaciji tešanjskih gimnazijalaca, jednom učeniku, koji je slovio u razredu kao dobar istoričar, rekao da on ne zna istoriju već da samo pamti datume i podatke, a da se istorija ne može znati i izučavati bez razumijevanja socioloških kategorija.

Ovo uspoređivanje daje smisao cijeloj Knjizi koja i nije samo važna zbog onog što u njoj piše već je daleko važnija zbog onoga na šta ukazuje – na potrebu daljeg razumijevanja i građenja civilizacijskog mentaliteta.

Iz ovako shvaćenih razloga i motiva pridružujem se žaljenju što ovu temu nije radila grupa autora (istoričari, istoričari prava, sociolozi i drugi) i što ovako veliki projekat (po značaju teme) nije pratila adekvatna i institucionalna finansijska i druga logistička podrška i što iza Knjige, kao izdavač, nije stala neka od javnih ustanova, a ne da se u javnosti pojavljuje kao samizdat.

 

Poglavlje I

 

U prvom poglavlju Organizacija uprave u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske (1878-1918) autor nam otkriva, uz pomoću brojnih fusnota da je i nova, austrougarska vlast, bila zbunjena (kao i sve dotadašnje i odtadašnje) mentalitetom bosanskohercegovačkog stanovništva i specifičnostima pa tako dugo nije moga da uvede novi – moderniji sistem uprave i upravljanja.

Interesantna je i zakonska odredba iz citiranog Zakona o kotarskim vijećima iz 1910. koja biraju samo muškarci i to oni koji plaćaju porez, a da se u selima bira jedan vijećnik na 1.500 pripadnika jedne konfesije. Dakle, ni u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini se ne pominje „nacija“ jer nije ni bilo nacionalnog diferenciranja i ono nije bilo relevantno.

Kako je funkcionisala upravna vlast, pored podataka koje navodi Mandžukić, ilustruje i jedan dokumenat iz 1891. godine pisan rukom na istrgnutom listu iz Grundbu¨er-a.

Naime, Brkić Zejna rođena Bejtić supruga Sulejmana iz Tešnja traži da joj se odobri u katastarskoj čestici broj:1901 šuma Jazbine u Raduši, 7 duluma, gruntovnički uložak 1469 kat. Opština Tešanj ….. (dalje nečitko).

Na poleđiti tog zahtjeva lijepim rukopisom napisano je:

„Može u toj šumi usjeći jedan hrast i jednu bukvu, Tešanj 16/3 1891“.

Potpis nečitak, šumski upravitelj. Dokument nema pečata i oznake upravnog organa niti broja protokola.

Dakle, uz već navedene i citirane dokumente i iz ovoga se vidi da je funkcionisala kakva takva uprava i da je tadašnja vlast već imala nadzor nad korišćenjem i privatnih šuma, a da li ima danas teško je tvrditi pored ovolikog broja šumskih krađa i uništavanja javnih i privatnih šuma i šumskih nasada.

 

Upravni akt – dozvola za gradnju kuće Omera Husibegovića, iz 1901. godine (str. 15. Knjige) već ima: Oznaku upravnog organa-zaglavlje, broj protokola, pečat i potpis ovlašćenog lica, ali za razliku od savremenih upravnih akata nema obrazloženje. Interesantno je zapaziti i da je dozvola izdata u roku od 15 dana za razliku od današnje prakse kada se na ovakvu dozvolu čeka „malo“ duže.

 

Poglavlje II: Lokalna uprava u Tešnju u doba austro-ugarske (1878-1918)

 

Ovo poglavlje obiluje konkretnim podacima o događajima i imenima pa je posebno interesantno i korisno za razumijevanje tog perioda tešanjske prošlosti. Ukazuje se na početke političke diferencijacije među muslimanima, njihovog političkog nesnalaženja i lutanja između pravoslavnih i katoličkih težnji i pretenzija, naročito iz Beograda, da se opredijele za diktiranu političku opciju. Na osnovu citiranih i navedenih izvora, da se zaključiti da je cjelokupna politička aktivnost muslimanskih prvaka i uticajnijih ljudi bila svedena na brigu o očuvanju i zaštitu „beglučkih zemljišnih posjeda, zatim na borbu za vakufsko-mearifsku autonomiju i političku autonomiju Bosne i Hercegovine, formalno-pravno pod suverenitetom sultana“.

U kakvim sociološkim uslovima je živjelo tadašnje bosansko-hercegovačko društvo pa i tešanjsko dovoljno ilustruju podaci: na teritoriji Tešnja, kao kotarskog sjedišta, površine od 1533m2 u 1885. godini djeluje: “29 sveštenika; 19 činovnika; 2 učitelja; 1 zdravstveni radnik, 45 zemljoradnika; 751 slobodni seljak; 213 kmetova; 40 rentijera; 249 fabrikanata, trgovaca i zanatlija, 288 radnika i 51 osoba ostalih zanimanja“.

 

Mandžukić u Knjizi obrađuje podatke da period od 1878. do 1914. godine, pored ostalog, karakteriše: početak “administrativnog uređenja zemljišno-vlasničkih odnosa s namjerom otvaranja  katastarskog ureda i uvođenja gruntovnih knjiga“, 1887. godine gradnja prvog modernog hotela, 1889. godine uređenje savremenog parka i sadnja drveća kakvog do tada u Tešnju nije bilo, 1892. otvara se prva multikonfesionalna Narodna osnovna škola koja se već 1895. godine proširuje kako bi mogla primiti sve zainteresovane učenike, nastojanje da se Tešanj poveže sa željezničkom prugom Tešanjka-Jelah-Vrela, izgradnja ili rekonstrukcija kanalizacije, počinje ordinirati prvi ljekar, osnovana je prva apoteka, postavljena je prva metereološka stanica. Dakle, tešanjski kotar i sam grad se ubrzano razvijaju i modernizuju, ali će izbijanjem Prvog svjetskog rata taj proces biti zaustavljen.

 

Odjeljak „Tešanj u Prvom svjetskom ratu“ ilustrovan je podacima i fotografijama, ali mu nedostaje podataka o upravnom postupanju tadašnje bosasnkohercegovačke i lokalne vlasti u vezi sa ratom (mobilizacija, rekvizicija, itd.)

U ovom odjeljku su navedeni podaci pa saznajemo da je iz tešanjskog kotara u Ratu učestvovalo 10.790 ljudi, da je od toga u vojnim jedinicama bilo 8.197, u „radnoj obavezi“ 2.593, da je poginulo 930 Tešnjaka, da ih se 252 iz Rata vratilo kao ratni invalidi,  od toga 92 muslimana, 120 pravoslavnih, 32 katolika i 6 ostalih.

Iz drugih izvora sam saznao da je znatan broj vojnika sa područja tešanjskog kotara odlikovan raznim odlikovanjima za ratne zasluge što potvrđuje i dokument iz 1943. godine koji donosim u skeniranoj kopiji.

Poziv na proširenu sjednicu Upravnog odbora Društva odlikovanih ratnika Hrvata iz god. 1914-1918.

U jednom časopisu sam našao i fotografije nekih od odlikovanih među kojima su iz Tešnja i: Muhamed Smajlhodžić, Salko Mešić sa Osoja kod Tešnja i Hamid Muminović iz Medakova kod Tešnja, a Abid Ostrvica iz Džemilić Planja mi je pričao kako je on „zaradio“ neku kolajnu.

U ovom odjeljku Mandžukić iznosi i podatke o teškoj gladi i o racioniranom snabdijevanju koje je uvedeno u cijelom Carstvu pa su interesantni podaci o zakonu kojim je regulisan promet žitom i brašnom. Utvrđena je količina po glavi stanovnika u Bosni i Hercegovini i to 7,2 kg brašna ili 9 kg žita, što predstavlja dnevnu potrošnju od 250 grama brašna ili 300 grama žita. Mjesečni limit u Ugarskoj iznosio je 18 kg, a u Austriji 10 kg po stanovniku.

Ovi podaci me neodoljivo podsjetiše na podatke iz Izvještaja Federalnog zavoda za statistiku od juna 2017. o visini isplaćene prosječne mjesečne plate za 2016. godinu, po kojem Tešanj zauzima neslavno 3. mjesto po „nizini“ plate.

Kao svoj doprinos ilustraciji prilika u Tešnju  u vrijeme Velikog rata navodim i tekst pisma –  pjesme koje je dana 05/4 918. uputio Džemal Aličehajić, urlauber iz Tešnja Abdulahu Brkiću, zuksfireru u BH 3 6 feld kompani, Feldpost 648:

 

Abdulahu Brate, kući sam došao i žive donekle kod kuće našao. Al* živit čekaju ove ljetne dane ko moj brate dragi zgrabio sam se hrane. Dok je Allah dragi nafake izdavo za glad i patnju nije nitko znao jer u ono vreme kila bila nije dok čojk sit nebude. Dotle jesti smije al nafake drugi preuzeo je sada pa da vidiš brate od dječice jada. Bolhaznu su smjestili u kuću pekara i otalen daju al ko ima para po četiri kile – na mjesec se deli od sitina narod i dan i noć cveli. Osvetljenja nejma i duhana malo – al do toga puno – nije opet stalo. To se ćeif računa da je drage hrane ne bi insan znao za oskudne dane. Al došlo je vreme da čovjek i krava zajedno poznadu samo šta je trava jednog će lijepog dana bog i vjera čobanin na pašu i ljude da tjera četiri želudca dobićemo tada počećemo blekat što nismo do sada premda nam se trava sada još ne ..či jednog ćemo dana postat preživači.

Primi puno selama i svi Tešnjaci Vaš Džemal, piši mi. M.selam od Galijašević Mehmeda, M selam Deljkić O, M. Selam Vehab Ibro.

Dakle, ovo pismo koriguje Mandžukićev izvor (što bi danas rekli „ispravka krivog navoda) ili je i to tešanjski usud pa Tešnjake sleduje samo „po četiri kile – na mjesec“, a ne bosanskoherce- govački prosjek od „7,2 kg brašna ili 9 kg žita“.

Ilustracija opisanom stanju je još jedno pismo-pjesma koje je poslano Abdulahu (Brkiću) u vremenu od 1914 do 1918, a glasi:

Dragi moj Abdulahu,

            Ovo nekoliko dana sam veseo jer sam se dokopao svojih dragi Tešnjaka istina svi su mi lično nepoznati jer je sve to mlado. Ja svoj dragi Tešanj kad sam ostavio – imaju koji ni rođeni nisu bili al* smo se lako upoznali ima ji u mome stanu (jedinici, op.a.) preko 12 a ostalo je pobacano po bunkerima vrlo su fini dječaci i kako sam ja oferčijo dobri su borci sad podpuno rahat spavam u obući sjedim do neko doba noći sa njima nije jim kako vidim drago piće ali ujme zalogaja malo više pa koja ako da se lakše spava. Vilaš i Bukvić teško se natjeraju na to, H. Smajlović i Hatibović, Mulabećirović, Festić i drugi a ja se još uzdržavam – a rekao sam kad se rat dokonča da ću ja od radosti ako to dočekamo nešto popiti, opet sam se povratio na davnašnje vreme te počeo ko brljak pred proljeće cvrkutat ali se poslovima već najvišem – eto i Tebi šaljem na poleđini moj  arzuhal

Potpis – paraf nečitak.

 

 

                     I                                                                                           VII

O Bože dragi gospodaru sveta,                                             Popravit bi mogo Ti kada bi stijo                                         

Dokle će nas pratit vaka sudba kleta?                                  Jer ……….. Tvoj ……. Ne bi smijo

Svega još ima što čojku treba                                               i životne potrebe kada bi tražijo

Al za niži stalež nejma ni hljeba                                           kuglu u čelo za to bi dobijo.

                        II                                                                                         VIII

Gospoda se kreće u svili i laku                                              Gospoda more nabaviti svega

A siromah i radnik sjede u mraku                                          niko napasti neće na njega

Ne sme u društvo vidi mu se telo                                           kilu masla dobije za kilu soli

Jer na sebi ima troljavo odelo !                                              i opet potrošač zato ga moli

                                                                                                                    IX

                      III                                                                      i masla i soli……. treba

Obuće i nejma zašto da kupi                                                  da ne jede suhog i neslanog hljeba

Iz dana u dan svemu cena skupi                                             znam da smo grešni i u grehu pali

Samo nadnice u kararu stoje                                                  najviše ovi staleži mali.

Zle budućnosti i za njih se kroje.

                     IV                                                                                            X

Jednog lepog dana gospoda će reći                                       Od milosti Tvoje……..  ………..

Nejma više posla kuda znaš kreći                                         pa nam ove nove opomeni ljude???

Mladost ti je prošla snagu si nam dao                                   ako ova moja molba   ………..

Crkni na putu  nije nam te žao.                                             Odma …….. da nam raspoloži

                      VI                                                                     ____________________________

Vojska nas čuva od napasti brani                                                              nečitak potpis

I ove godine isto ko lani

A gospoda u gradu zguli nam kože

Šta se od nas radi o vidiš li Bože.

 

U periodu od 1882. do 1918. u Tešnju su funkciju gradonačelnika obavljali Hamdibeg Ajanović (1882-1909.), a zatim Zija – beg Đonlagić (mandat  oktobar 1910–1918.).

 

Šteta je što Mandžukić nije imao mogućnosti da podrobnije istraži dokumenta i građu za ovaj period te da nam prikaže formiranje i djelovanje uprave i upravnih organa, a uporedo sa time i djelovanje dvije muslimanske političke stranke koje su se cijelo vrijeme međusobno defamirale i bile suprostavljene na liniji srpstvo-hrvatstvo. Ostaje nerazjašnjen i navod da je Hamdibeg Ajanović demonstrativno vratio orden viteza kojim ga je odlikovao Car Franjo Josip.

 

Poglavlje III: Organizacija uprave u Bosni i Hercegovini u doba Kraljevine Srba, Hrvata i slovenaca/Kraljevine Jugoslavije

 

Ovo poglavlje sadrži kratak opis tranzicije iz austrougraskog u „jugoslovenski“ upravno-politički sistem i pokazuje da se taj proces, (kao i tranzicija iz osmanskog u austro-ugarski upravno-pravni politički sistem), u cijeloj Bosni i Hercegovini odvijao usporeno i da je nosio sve nevolje i bijedu za stanovništvo.

 

Poglavlje IV: Lokalna uprava u Tešnju (1918 – 1941.)

 

Kako je u prethodnom poglavlju utvrdio za tranziciju vlasti u Bosni i Hercegovini, Mandžukić u četvrtom poglavlju naglasak stavlja na tranzicijske prilike u Tešnju u kojem je 1918. godine bilo 3.076 stanovnika, sjedište kotarskog ureda, i kotarske žandarmerije. Pa saznajemo da je Tešanj imao: „telefonsku i telegrafsku centralu, jednu osnovnu školu, mekteb-iptidaje, muslimansku djevojačku školu (!), 8 džamija, srpsko-pravoslavnu crkvu, rimo-katoličku crkvu, čitaonicu, činovničku kasinu, pododbor Napretka“. Kao i u svakom poraću, u Tešnju je vladala bijeda, haos, nemiri i pljačke, a dodatno opterećenje  donosi dvovlašće, politička trvenja i bujanje prosrbijanskih težnji i aspiracija. Mandžukić piše da je: “Čin zvanične primopredaje vlasti između predstavnika bivše austrougarske i nove vlasti Kraljevine SHS  izvršen je 9. jula 1919“ te citira vrlo zanimljive podatke iz Zapisnika o primopredaji.

Kao ilustracija već uređene uprave i kontrole životnih tokova od upravnih tijela države može poslužiti i zabilješka na Obrtnoj dozvoli Sulejmana Brkića broj: III.75 od 26……. u kojoj je napisano pisaćom mašinom:

Kotarski ured u Tešnju broj:4510 dne 3/V 920.

„Prenos predstojeće obrtnice u vlastitu kuću u Raduši dozvoljava se“

Pečat Kotarskog ureda, naslov: Kotarski predstojnik, Molnar.

Nisu nam dostupni podrobniji podaci o nadležnosti kotarskih predstojnika, ali treba zapaziti da mu je u nadležnosti bilo odlučivanje i odobravanje upravnih akata kojima se odlučuje čak i o prenosu obrtnica što bi imalo spadati u nadležnost kojeg činovnika nižeg ranga.

Interesantno bi bilo istražiti i pokušaj novouspostavljenih vlasti Kraljevine SHS da se Kotarski ured premjesti iz Tešnja u Teslić, a da se o tome razmišljalo vidi se iz akta Kotarskog predstojnika, broj:12924 od 29/12. 919. upućenog:

„Slavnom Kotarskom odboru J.M.O. u Tešnju

Pozivom na Vaš dopis od 20. decembra 1919. čast mi saopćiti da ovom kotarskom uredu nije poznato, da bi se za sada htio premjestiti kotarski ured iz Tešnja u Teslić.

O eventualnim nakanama u ovom predmetu će kotarski ured Vas u pravo vrieme obavijestiti. Kotarski predstojnik – potpis nečitak – vjerovatno Molnar.

Mandžukić u Knjizi navodi znatan broj podataka o budžetu opštine Tešanj, načinu formiranja i odobravanja te troškovima na teret budžeta pa i ja dodajem jedan podatak uz zanimljiv dokumenat – zatjev:

Akif Džinić lugar dana 1/3 1923. godine piše Sreskom poglavarstvu u Tešnju:
„ Javljam svoju ženidbu radi supružničkog doplatka te ujedno prilažem vjenčani list“

                                                                                 Tešanj 1/3 1923. Akif Džinić lugar

Poslijeratni period i uspostavu „jugoslovenske vlasti“ u cijeloj Bosni i Hercegovini karakterišu međukonfesionalne i međustranačke razmirice, trzavice i podmetanja u čemu su Muslimani bili bez jasne političke orijentacije i cilja, a stalno izvrgnuti represijama koje je, naročito, ispoljavala Radikalna stranka.

Da je u tranzicijskom periodu političko-bezbjednosna situacija u Bosni i Hercegovini bila haotična i da se kontrolisalo kretanje – putovanje građana pokazuje sadržaj Propusnice, broj: 86/B od  7/X 1919. godine valjane do 25. oktobra 1919. a naknadno produljena do 15. decembra 1919. godine izdate na ime Abdulaha Brkića nadlugara iz Tešnja, da putuje u Sarajevo-Vareš i natrag, a sa njim putuje i Akif Džinić, lugar 20 godina star. Propusnica je dvolisna knjižica pisana latinicom i ćirilicom uporedo a izdata je od Kotarskog ureda Tešanj S.X.S.

Interesantno je zapaziti da je Propusnicu dana 7/X 1919. potpisao ćirilicom jedan Kotarski predstojnik (Milan R. Popović) a njeno „produljenje“ 14. XI 1919. godine drugi Kotarski predstojnik latinicom. (U to vrijeme kotarski predstojnik je Dr. Eugen Molnar, ali nije lično potpisao „produljenje“ već neko čiji je  potpis nečitak)

Oba potpisa su nečitka, a nisu navedena imena ni jednog kotarskog predstojnika, a rekonstrukciju sam izvršio na osnovu podataka iz Knjige.

 

Drugi dokumenat, koji posjedujem, takođe, potvrđuje već opisano stanje, a odnosi se na: „Legitimaciju, kojom se potvrđuje od strane potpisanog kotarskog ureda da Abdulah Brkić, nadlugar putuje u Doboj na doček Njegovog Kraljevskog Visočanstva Prestolonasljednika, Tešanj 19. septembra 1920.  Kotraski predstojnik Molnar.“

 

Da je priprema, pisanje i obrada ove teme povjerena grupi autora ili da je Mandžukić imao institucionalnu podršku relevantnih i odgovornih subjekata u Tešnju onda bi Knjiga mogla biti mnogo obimnija i sadržajnija.

 

U potpoglavlju: Gradonačelnici Tešnja i društveno-politička zbivanja u (1918-1941.) Mandžukić navodi imena Gradonačelnika i trajanje njihovog mandata te društveno-politčke prilike u Tešnju, a i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Tako saznajemo da je Zija-beg Đonlagić, (mandat:1918-1924.) i u tranzicijskom periodu nastavio obavljati tu dužnost, da službeni jezik i pismo i terminologija nisu mijenjani, ali da je promijenjen sistem uprave tako da su gradsko poglavarstvo, kotarski ured i kotarski predstojnik radilo u sporazumu sa kotarskim uredom i kotarskim predstojnikom bili potčinjeni okružnoj vlasti sa sjedištem u Banjoj Luci. U Knjizi se navodi i podatak da je dužnost donačelnika do 1921. godine obavljao Sami ef. Ajanović, a našao sam podatak da je on dana 9. srpnja 1920. godine potpisao Svjedodžbu „Kojom se od strane Gradskog poglavarstva u Tešnju potvrđuje da je g. Ibrahim Ahmetagić iz Tešnja 16 mjeseci kao poslovođa Gradske aprovizacije zaposlen bio. Isti je svoju službu uvijek savjesno i na potpuno zadovoljstvo obavljao, te vrijedi kao vrlo pouzdana osoba“.

 

Interesantni su i dragocijeni podaci o školstvu koje Mandžukić navodi u Knjizi pa kada se ima u vidu da je u Bosni i Hercegovini 1910. godine ćirilicu i latinicu znalo pisati samo 177.168 lica ili 11,95% od  ukupnog broja stanovnika, da je samo znalo čitati 3.082 i da je nepismenih bilo 87,84% i da je te godine bilo u sve vrste škola upisano ukupno 42.578 đaka onda raduje podatak da je već školske 1922/23 godine samo u osnovnoj školi u Miljanovcima bilo upisano 53 đaka. Bilo bi korisno za posmatrani period izraditi cjelovitiju monografiju o obrazovanju i školstvu kao temelju daljeg sveukupnog razvoja tešanjskog kraja.

 

Konfuzne društveno-političke prilike u Kraljevini SHS neminovno su se odražavale i na tešanjski kraj. Pašićeva Radikalna stranka i Pribićevićeva Samostalna demokratska stranka su otvoreno i permanentno, uz neskrivenu podršku kralja, radile na „srbizaciji“ Bosne i Hercegovine pa su grubo i smišljeno unosile razdor u muslimansku narodnu masu koja se teško snalazila u novonastalim prilikama i nije imala jasnog političkog cilja. Radikali su provodili otvorenu diskriminaciju i iz državne službe su otpuštali svakoga onog ko nije iskazao lojalnost režimu.

S tim ciljem režim je raspustio gradsku upravu sa Zija-begom Đonlagićem, uveo tzv. komeserijat kao organizacioni oblik lokalne uprave, a za komesara režim je postavio Rifat-bega Ferizbegovića (mandat:1925-1927.) eksponenta Napredne Muslimanske organizacije koji je na toj dužnosti ostao do Oblasnih izbora januara 1927. godine.

Političke prilike u Bosni i Hercegovini pa i u Tešnju su se mijenjale i usložavale ubrzano i dramatično što je ostavljalo traga na svakodnevnom životu na cijelom tešanjskom srezu. Kao rezultat koaliranja političkih stranaka postavljen je novi komesarijat i za komesara u Tešnju imenovan je Bećir-beg Đonlagić (mandat:1927-1928.) i postavljen novi komesarijat. Ovaj mandatni period obrađen je u Knjizi, uglavnom, sa stanovišta budžetskih pitanja i borbom da se obezbijedi dovoljno novca za funkcionisanje uprave.

Šteta što o tom periodu nema više građe, podataka i dokumenata, a naročito što nema više saznanja o funkcionisanju i ulizi seoskih stariješina: muhtara jer je ta institucija u Bosni i Hercegovini vrlo malo ili, gotovo, nikako izučavana, jer se kroz funkciju i ulogu muhtara odvijao „sitni“ svakodnevni život naročito na selu i u seoskim opštinama koje su uspostavljene Zakonom o seoskim općinama iz 1907. godine kojim je u cijelosti preuzeta organizacija, nadležnost i upravljanje seoskim opštinama.

Ovisno o političkim konstelacijama u Državi pa i u Bosni i Hercegovini mijenjali su se i odnosi u Tešnju. Mijenjani su nazivi funkcija i nadležnosti gradonačelnika, kotarskih predstojnika, načelnika, komesara, predsjednika opština pa bi bilo važno sačiniti jedan šematski prikaz najviših funkcija, njihovih nosilaca i nadležnosti sa opisom najvažnijih rezultata i promašaja čime bi se argumentovano onemogućile razne manipulacije biografijama pojedinih ličnosti iz tešanjske istorije.

Pred izbore u oktobru 1928. godine sa pozicije komesara smijenjen je Bećir beg Đonlagić, a na izborima za gradonačelnika Tešnja održanim 28.10.1928. godine kao nezavisni kandidat izabran je Smail-aga Galijašević (mandat:1928-1933.) koji je na toj poziciji ostao do 14. juna 1933. godine kada je smijenjen. Donačelnik mu je bio Sami ef. Ajanović.

Period od 1928. do 1933. za Tešanj, naročito, karakterišu međusobne političke defamacije među muslimanima koji pod uticajem srpskih i hrvatskih stranaka lutaju i gube politički i ekonomski značaj pa je rezultat toga i konačno ukidanje tešanjskog sreza te smanjivanje teritorije gradske opštine, premještanje sjedišta sreskog šerijatskog suda iz Tešnja u Teslić.

Koliko je Tešanj trpio pritisaka i političkih spekulacija Radikalne stranke ilustruje i podatak da je tešanjski srez ukinut 5. novembra 1932. godine te da je Sreski šeriatski sud iz Tešnja premješten u Teslić o čemu svjedoči jedan prepis vjenčanog lista, a čiju vjerodostojnost prepisa ovjerava Opština tešanjska srez dobojski, a u potpisu Pretsjednik Đonlagić.

Ilustracija navedenom je i podatak da je Predsjednik opštine Đonlagić potpisao još nekoliko ovjera kopija koje imam u posjedu, dakle, obavljao je i nižerangirane upravne poslove što dovoljno govori o degradaciji predsjedničke funkcije.

 

Kako je režim Kraljevine Jugoslavije sužavao kompetencije lokalne uprave ilustruje i podatak da je ban smjenivao i postavljao načelnike opština pa je tako 14. juna rješenjem bana smijenjen Galijašević, a na dužnost načelnika opštine Tešanj postavljen je Mehmed ef. Lalić (mandat 1933-1936.), a na izborima održanim 10. oktobra 1936. godine izabran je Reuf-beg Đonlagić (mandat 1936.-1941.)

Ovaj mandatni period karakterišu značajni događaji za Tešanj, a naročito:

– ponovna uspostava sreza tešanjskog i imenovanje sreskog načelnika u osobi Hasiba Hadžića o čijoj životnoj i radnoj biografiji u Knjizi nema podataka,

– priključivanje mnogih naselja u srez tešanjski,

– reorganizacija i konstituisanje seoskih opština kao i izbori za seoske opštine održani 1938. godine i političke borbe i trvenja kako po konfesionalnoj osnovi tako i porodičnim rivalstvima i animozitetima što je imalo negativnog odraza na dalji razvoj sreza i napredak, naročito, muslimanskog življa,

– osnivanje Tehničkog odjela Građeevinskog odjeljenja banske uprave što je pomoglo izgradnju i održavanje putne infrastrukture te početak gradnje novih školskih objekata,

– osnivanje Niže poljoprivredne škole, Zanatske škole i Doborovoljne vatrogasne čete

 

Dakle, u Knjizi nam Mandžukić daje, ne svojom krivnjom,  jedan nepotpun prikaz upravno-pravnog stanja u Bosni i Hercegovini s težištem na tešanjski kotar, odnosno srez i tešanjsku opštinu, ali dovoljno poticajan rezultat napornog rada i odricanja, da se instutucionalno nastave prikupljanja i obrada istorijskih i arhivskih dokumenata radi sveobuhvatnijeg izučavanja ovog perioda i ove oblasti.

Knjiga nas podsjeća da istorija nije samo učiteljica života već i da je neumoljivi bilježničar naših mentaliteta, slabosti i nemara da sačuvamo, pohranimo i naučno obradimo arhivsku građu kao nepristrasnog svjedoka jednog vremena. Izgleda, da se iz dosadašnjih pregleda i iskustava može utvrditi da smo slabi učenici i da se na prethodnim greškama ne učimo i ne postajemo značajnije bolji nego što smo bili poodavno – u posmatranom vremenskom periodu. Naime, svjedoci smo da se i danas arhivskoj građi i dokumentima ne poklanja dužna pažnja pa o važnim događajima koji su se desili i u najnovijoj istoriji nemamo sačuvane i obrađene dokumente pa se i sada pojavljuju „istorijske“ knjige u kojima se neki događaji opisuju na osnovu ličnih i pojedinačnih sjećanja aktera, a ne materijalnih činjenica.

Mandžukić nam kazuje i pokazuje kako se istorija ponavlja na grub i žalostan način i, s pravom, poziva na potrebu daljeg izučavanja prošlosti, a s ciljem polaganja popravnih ispita iz istorije kako bi se današnja lokalna samouprava bolje organizovala te se izborila za šire kompetencije nego što ih ima u ovakvoj organizaciji državne i federalne uprave.

 

Na kraju još jednom da napomenem da je Jasmin Mandžukić učinio ogroman napor, da je pred nama korisna i važna Knjiga koju, svakako, treba pročitati i izučavati te se potruditi da se pregledaju kućne arhive i sanduci i da se arhivska građa sačuva i povjeri na čuvanje i obradu zvaničnim institucijama koje će moći i znati urediti prošireno i dopunjeno izdanje Knjige sa registrom imena, geografskim kartama tešanjskog kotara, sreza, opštine i grada, biografijama kotarskih predstojnika odnosno sreskih poglavara, načelnika gradskih vijeća, predsjednika opštine  i šemama organizacije i nadležnosti vlasti u Tešnju.

 

Tešanj 28.11. 2017.                                                                               Selim Brkić

 

 

 

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com