NISIM ALBAHARI O CIONIZMU I POLITICI IZRAELA

 

(Pripremio Amir Brka)

__________________________________________________

Narodni heroj Nisim Albahari (Tešanj, 28.1.1916. – Sarajevo, 19.12.1991.) objavio je 1984. godine u »Sveskama«, časopisu sarajevskoga Insituta za proučavanje nacionalnih odnosa, tekst naslovljen »Osobenosti istorijskog razvoja bosanskohercegovačkih Jevreja« (br. 7-8, 19-24. str.). Odlomak iz tog teksta, koji slijedi, pokazuje kako je Albahari mislio o problemima koji su konstantno u fokusu pažnje svjetske javnosti, a danas posebno usljed američkoga priznanja Jerusalima za glavni grad Izraela.

__________________________________________________

“Pojavom cionizma, odnosno cionističkih organizacija, naročito između dva rata, a poslije formiranja države Izrael, odselio se jedan broj Jevreja, ne baš tako veliki, u tu zemlju. Sa stanovišta nacionalnih određenje, cionistički pokret, pored ostalih nacionalističkih i separatističkih uticaja, unio je u svojoj propagandi tezu o državi Izrael kao matičnoj zemlji svih Jevreja u svijetu. S takvom orijentacijom i negativnom političkom tendencijom da izoliraju Jevreje u dijaspori od ostalih radnih ljudi i socijalističkog pokreta, oni unose izvjesnu nestabilnost u shvatanja društvene pripadnosti i kod naši Jevreja. I kod najdobronamjernijih to stvara izvjesnu zbunjenost. Mislim da takva aktivnost cionističkog pokreta nije za potcjenjivanje, jer on vrlo vješto koristi vjerska i druga osjećanja za svoje ciljeve.

Kad govorim o ovom pitanju, onda ne mislim da u sadašnjoj praksi treba da zanemarimo činjenicu o realnosti postojanja izraelske države i potrebi da se njene unutarnje snage usmjere na demokratski razvitak i dobrosusjedske odnose s arapskim narodima i zemljama, ali sve to u okvirima i u granicama odluka Organizacije ujedinjenih nacija. Jevreji – komunisti u našoj zemlji, a i drugi progresivno i demokratski orijentisani pojedinci još i prije osnivanja izraelske države ukazivali su su na agresivnost cionističko-nacionalističke politike, koja seobom i navodnim otkupom zemlje stvara nasilje prema palestinskom narodu, koji je već tada bio prinuđen da napušta zemlju koju obrađuje i odlazi u zbjegove.

SFRJ nema diplomatske odnose s Izraelom zato što Izrael neprestano vrši agresiju i ugrožava svjetski mir. Izrael ne poštuje nikakvu odredbu i odluku Ujedinjenih nacija i već u nekoliko ratova provodi osvajačku politiku, jer je u svojoj koncepciji uzeo kurs na obnavljanje nekadašnje jevrejske države od prije više milenija godina, i u to u razmjerama najvećih granica. Cionisti napadaju nepostojanje diplomatskih odnosa Jugoslavije i Izraela, tumačeći to kao nedemokratski postupak nesvrstane Jugoslavije; oni govore kako ‘valjda ima nešto pozitivino i vrijedno i u Izraelu’, da mi u Jugoslaviji sve ignorišemo, iako je jasno da Jugoslavija nikada nije pokazala ni jednim gestom neku ignorantsku politiku prema Jevrejima, niti je negirala njihovu tešku istorijsku prošlost. Reakcionarne cionističke snage u svojoj propagandi prelaze okvire i najminimalnijeg poštovanja svega onoga što je nova Jugoslavija učinila za svoje narode i narodnosti, uključujući i Jevreje, pa je time dobila priznanje kod demokratske javnosti cijeloga svijeta. Dakle, nije u pitanju odnos prema Jevrejima, nego odnos prema agresivnoj i beskrupuloznoj politici, koja povremeno ispoljava i elemente genocida, od kojeg je sam jevrejski narod najviše pretrpio. Cionisti govore ‘kako su se nekada komunisti i cionisti međusobno svađali, a da sada za to nema potrebe, jer svi mislimo i osjećamo isto’. Ja bih na to odgovorio da cionizam i marksizam ne mogu postojati u istoj vreći, odnosno da je svaki nacionalizam opasan, a mi u Jugoslaviji smo tu istinu vrlo dobro iskusili.”

* * *

Nakon četverogodišnje osnovne škole, koju je završio u rodnom Tešnju (1927.), Nisim Albahari otišao je u Sarajevo, gdje je pohađao Prvu mušku realnu gimnaziju. U gimnaziji je primljen u SKOJ, a 1935. godine, kao 19-godišnjak, i u KPJ. Zanimljiv je podatak da je i Albahari prethodno pripadao cionističkom pokretu – iz kojeg je isključen.


Nisim Albahari kao sekretar Izvršnoga vijeća (vlade) BiH

On je, dakle, kao vrlo mlada osoba donio svoje ključne životne odluke, i bio je među mnogobrojnijim bh. Jevrejima koji su, imajući pred očima i svu težinu položaja višemilionskih jevrejskih masa, naročito u istočnoj Evropi, zatim činjenicu da je Oktobarska revolucija u Rusiji, proklamirajući humane parole i platforme, isticala i već ostvarivala određena rješenja i, napokon, da je proces nadiranja fašističkog uticaja, a time i rasizma i antisemitizma u Evropi, išao neuporedivo bržim tempom nego što se moglo očekivati. I Albahari je odabrao put socijalizma kao općenacionalnoga rješenja, ali ne u smislu jednostrano shvaćene asimilacije nego u jednom budućem nadnacionalnom jedinstvu – koje treba da donese odgovor ne samo na jevrejsko pitanje nego na brojna goruća pitanja suvremenoga društva u njegovom daljem kretanju i razvitku. U svome kozmpolitskom i univerzalno humanističkom opredjeljenju ostao je dosljedan do kraja života.

U navedenome odlomku Albahari govori i o prekidu diplomatskih odnosa Jugoslavije sa Izraelom, pa evo nekoliko osnovnih i pojednostavljenih informacija o inače kompleksnoj povijesti tih odnosa.

Kada su nakon rata vršene posljednje pripreme za podjelu mandantne Palestine na jevrejski i arapski dio, Jugoslavija je, zajedno sa Indijom i Iranom, podnijela Ujedinjenim nacijama nacrt rezolucije koji je predviđao jedinstvenu federalnu višenacionalnu državu. Taj nacrt nije prihvaćen, a prilikom glasanja 29.11.1947. godine o rezoluciji Generalne skupštine o podjeli Palestine – Iran i Indija bile su protiv, dok je FNRJ, zajedno sa Velikom Britanijom, a jedina od socijalističkih zemalja, bila među 10 suzdržanih. Ipak, u skladu sa tadašnjim savezništvom sa SSSR-om, Jugoslavija je ne samo prihvatila odluku UN nego je i dopustila da se transport oružja za izraelske snage kupljenog u Čehoslovačkoj odvija i preko njenih aerodroma (prvenstveno onog u Podgorici). Rat sa arapskim armijama otpočeo je, naime, 15.5.1948. godine, samo dan nakon proglašenja države Izrael. (Kao antipod Albahariju, navodim da se u tom i kasnijim ratovima u izraelskim vojnim formacijama nalazio i David Elazar koji je 1925. rođen u Sarajevu, 1940. odselio je u Palestinu, a 1972. dospio čak i do načelnika generalštaba izraelskih oružanih snaga.)

Tito i rukovodstvo Jugoslavije upućivali su kritike izraelskoj vladi zbog svrstavanja uz zapadnjački imperijalizam, a kada su 1956. Izrael, Velika Britanija i Francuska izvršili agresiju na Egipat – na prijedlog Jugoslavije Generalna skupština UN donijela je rezoluciju kojom se Izrael optužuje za agresiju i poziva na prekid vatre. Oslobodivši se u međuvremenu tutorstva Moskve, Jugoslavija je, dakle, razvijala pravodljubivu međunarodnu politiku zasnovanu na antiimperijalizmu i doktrini aktivne miroljubive koegzistencije. Stoga je, nakon šestodnevnoga rata 1967. godine, po izravnom Titovom nalogu donesena i odluka o konačnom prekidu diplomatskih odnosa sa Izraelom. Izrael je, naime, 5. juna 1967. iznenada napao Egipat i u narednim danima potpuno porazio vojske Egipta, Sirije i Jordana, te okupirao značajne teritorije Egipta, Sirije i ostatke mandatne Palestine. Na poziv Brežnjeva od 8. juna, Tito je otišao u Moskvu – gdje je potom objavljena izjava rukovodilaca socijalističkih zemalja u kojoj se osuđuje agresija Izraela (izjavu nije potpisala jedino Rumunija). Smatra se da je upravo Tito nametnuo termin osude za agresiju Izraela na arapske zemlje. Dopisnik New York Timesa je 12. juna javio iz Beograda: “Jasno je, pa i u razgovoru sa dužnosnicima ovdje, da je Titov žestoki napad na Izrael i njegovo savezništvo s Arapima stvorilo atmosferu neslaganja, čak i među članovima njegove vlade. Postoji opravdana zabrinutost da bi Jugoslavija, koja gleda prema Zapadu po pitanju ekonomskog, društvenog i političkog razvoja, mogla ugroziti svoj položaj ako nastavi s optužbama protiv Izraela, a samim tim i protiv SAD. Ono što najviše zabrinjava je sve glasniji antiamerički stav kojeg zauzima jugoslavenska štampa i radio.”


Doček Tita u Sarajevu 1966. godine: Albahari je treći slijeva

Odluka Josipa Broza Tita bila je i to da se PLO (Palestinska oslobodilačka organizacija) prizna kao isključivi predstavnik Palestinaca, a time je priznat i nacionalni identitet tog naroda, i to prije nego što su to učinile neke arapske zemlje. U simboličkom smislu, ovo je najjasnije izraženo prilikom prve posjete Jasera Arafata Jugoslaviji 1974. godine kada mu je na aerodromu u Beogradu priređen doček kao šefovima država, sa crvenim tepihom i svečanim pozdravom nacionalne garde. Jaser Arafat o Titu je 1977. godine rekao slijedeće: “Borca, predsjednika Tita karakterizira mudrost, oštroumnost i prijateljski odnos prema ljudima. Predsjednik Tito je u svim srcima onih koji se bore za pravdu i slobodu, zbog svojih herojskih dostignuća.”

Tek 1987. desio se u Njujorku zvanični sastanak ministara vanjskih poslova Jugoslavije Raifa Dizdarevića i Izraela Šimona Peresa, ali to nije značilo i obnovu diplomatskih odnosa. Do toga će doći 1991. godine – nakon Titove smrti, ali to već nije bila SFRJ nego srbijansko-crnogorska tzv. krnja Jugoslavija…

Korišteno:

– Moni Finci: Djelovanje KPJ u kulturnim i sportskim društvima i organizacijama u Bosni i Hercegovini između dva rata, u: Naučni skup Radnička klasa i KPJ u borbi za socijalizam u Bosni i Hercegovini. Povodom 50-godišnjice Saveza komunista Jugoslavije 6. i 7. novembra 1969., ANUBiH, Sarajevo, 1970.

– Hajrudin Somun: Jesmo li antisemiti? Veze naroda bivše Jugoslavije sa Jevrejima i Palestincima, Art Rabic, Sarajevo, 2017.

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com