Talenti

Nisu svi rođeni s istim sklonostima.

Ezop

Svako je rođen s određenim sklonostima, s određenim talentom. Vjerujem da je to Božiji dar. A kako se te sklonosti razvijaju ovisi prvenstveno o svakoj osobi pojedinačno kao i okolnostima u kojima živi. Svako bi trebao da razmisli o svojim sklonostima, o svom talentu i potrudi se. Iza mnogih genija stoje svakodenvni sati i sati, godine i godine disciplinovanog rada. Ne treba se žaliti na okolnosti. Svako bi trebao u okviru postojećih okolnosti da razmisli o sebi, da se preispita, da se disciplinuje. Lakše se opustiti, prepustiti medijima, društvenim mrežama, beskorisnim stanjima ali nije bolje. Disciplinovati sebe i ustati rano, obaviti jutarnje rutine i raditi na razvoju talenta je mnogo bolje, svrsishodnije i korisnije.

Ne mogu svi ljudi biti istih postignuća. Ne treba to od ljudi ni tražiti. Zamislite na što bi svijet ličio ako bi svi bili univerzitetski profesori? Ili da su svi ljudi farmeri, bravari, ljekari,…? To ne bi funcionisalo. Albert Ajnštajn je rekao: Svako je genijalac. Međutim, ako prosuđuješ ribu na osnovu njene sposobnosti da se penje uz drvo, ona će cijeli život provesti u shvaćanju da je glupa. Okolnosti imaju veliki uticaj. Tragedija Bosne i Hercegovine početkom 90-tih godina prošlog vijeka, pored svih negativnih posljedica, odvela veliki broj djece u neke uređene društvene sisteme i mnogi od njih su realizirali svoje talente. Društvene institucije su u značajnoj mjeri odgovorne za okolnosti. One trebaju da prepoznaju talente i omoguće najbolji razvoj u interesu društva. Ne znam u kojoj dobi je najbolje otkrivati sklonosti i talente, ali znam da nikada nije kasno.

Nekako je školsko doba prepoznatljiv period kada se sklonosti učenika uočavaju. I to uglavnom ostaje unutar škola, unutar raznih sekcija, nekih takmičenja u kojima se ističu pojedinci. Čini se da manje/više tu i završava. Na žalost. Poznata je priča o Gillian Lynne, balerini svjetskog glasa koja je bila veoma nemirna već u prvom razredu osnovne škole. Majka ju je morala odvesti ljekaru plašeći se da je riječ o nekoj bolesti. Nakon dužeg razgovora, ljekar je zamolio Gillian da ostane u ordinaciji, a on je s njenom majkom izašao da nasamo porazgovara. Izlazeći iz ordinacije upalio je radio. Gillian je odmah ustala i počela pratiti ritam muzike. Ljekar i majka su posmatrali Gillian kroz staklo. Onda joj je ljekar rekao: Gillian nije bolesna. Gillian je plesačica. Kako kaže Ken Robinson, možda bi joj neki ljekar propisao lijekove i rekao da se smiri.

Talente treba razumno razvijati. Bez obzira u kojoj životnoj dobi se neko nalazio. Trebalo bi napustiti primarnu formulu po kojoj linearni razvoj dominira. Čak i linearno ponašanje. Nije bilo davno kada su korporacije zahtjevale strogu uniformnost. Posljednjih godina se preferira više slobodan individualan stil. Ali taj stil je isto tako linearni. Godinama se nije moglo vidjeti javne funkcionere bez kravate, a onda je počelo komotnije odijevanje u raznim prilikama. Sve to pripada nekom trendu, da se liči na drugog a ne da se bude autentičan. Ugledanje na drugog je linearnost. Ljudi su tako dizajnirani da imaju generički razvoj. Ne bi trebali sebi oduzimati to svojstvo posebnosti. Svaki čovjek je poseban. Svako ima nešto vrijedno u sebi što treba nagasiti. Ne treba to prigušivati da bi ličio na druge. Bez posebnosti, bez različitosti nema krativnosti. Prigušiti treba ljutnju, zlobu, pristrasnost, nepoželjne aktivnosti i slično.