Amir Brka / VOJINA POSMRTNA PJESMA

VOJINA POSMRTNA PJESMA

Slikati, glumiti, režirati, pjevati – tô vam san moj
od iskona bješe. Ali meni dato ne bî nijedno od toga,
već da k sublimnosti, koju daroviti dostizahu,
ja prizivam ljude, u močvaru dnevnog uronjene.
U misiji takvoj, samopostavljenoj, za svrhom sam
svojom ustrajno kročio.

Beskrajne su niske mojih rečenica, i u knjige su se
slile, uz nejasnu, no gorljivu nadu prolazniku da ću,
ma baš i jednome, rukav ja dotaći, užurban i sluđen,
taj ne bi li stao, mene čuvši – sebe zapitao…

Dva i podrug desetljeća zadnja – zažarenost moja
sa danom je svakim snažnija bivala: govorih i pisah,
nisam prestajao… I ni za šta drugo vremena ni glasa
svoga ja ne davah, jer Bosanci postajahu što nikad
i nigdje ljudi bili nisu.

A moment konačni k meni kad je pristupio, u punom
spoznanju zabludjelost moja lucidno se oglasila…
Jer, gle, plodom ne urodi ni višnje poslanje onog što
kroz srca roda Adamova ljubav htjē uzvisit… Pa kako
bi, onda, i ufanje i pregnuće sirotoga mene do čovjeka,
i jednoga barem, dosegnuti moglo…?

U zemljicu, evo, rodnoga Lijevča položen sam sada.
Poje hirotonisani, i nada mnom kade… A u ruci kćerke,
moj lik, osmjehnutī, pred vama je… No, čuste li što
govornik groboslovni kaza…? Da ne bî ni trena
u kojemu, u dnu oka blagopočivšega, tračak tuge
skriven bio nije…

I, sad, što god sa mnom zbivalo se dalje – ja treperim
zbog vas, koji u svoj život opet odlazite… Na obrazu
mome, koji ne vidite, grimasa je jezna nespokoja.

Ali, ali… Čujem li to kako šumi Sava…? Da, da, jeste…
Utjehu mi nosi ona, dok polako teče, kao vrijeme
kraju svome…

(Greda, Bosanska Gradiška, 17.1.2018.)


WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com