Dobra priča

Riječ priča dolazi od riječi pričuvati. Tako priča znači nešto što je pričuvano.

Zapravo, u priči se čuva nešto, u želji da se sačuva smisao.
Michael Meade

Riječi iz dan u dan dobivaju drugačije značenje. Sve je više stranih riječi koje se usvajaju kao maternje. Malo pomalo ljudi sve manje neposredno kominiciraju. Rekao bih da je logična posljedica da se sve manje i manje razumiju.

Nekada je riječ priča pripadala književnosti i usmenim predajama. Kada se kaže priča onda se nekako očekuje produhovljenost u sadržaju. Danas je izraz dobra priča prisutna u svakodnevnoj komunikaciji u području ekonomije i politike. Dobra priča se komunicira kao dobar posao, prilika, dobijen grant ili pozicija. Iza izraza dobra priča ne očekuje se bilo kakva produhovljenost. Očekuje se materijalna korist. Više posla i novca u kompaniji, ili više pozicija i infrastrukturnih projekata u zajednici.

Kompanije su društveni mehanizmi a imovina kompanija je u privatnom i državnom vlasništvu. Imati vlast nad imovinom, ne znači imati vlast nad kompanijom. Vlasnik imovine ili kapitala u kompaniji ima ovlaštenja koja bi trebao koristiti u skladu sa društvenim normama, zakonima i propisima. Ta ovlaštenja vode ka pravu da donosi mnoge važne odluke. Ali to ne znači da može donijeti bilo kakvu odluku. Onaj ko donosi odluku treba da zna gdje su granice zakona i propisa, i gdje su granice ljudskog dostojanstva i prava drugih. Makar to bilo u okviru kompanije čiji je neko vlasnik. Ako to vlasnik ne zna onda rizikuje da pogriješi, da da prijeđe zakonske okvire, da povrijedi prava drugih, da nanese štetu i samoj kompaniji. Naravno, i svi drugi u kompaniji treba da znaju svoje obaveze i da ih ispunjavaju. Kompanije nisu mjesta za odmor nego za rad.

Političke stranke su društvene organizacije građana putem kojih se sudjeluje u višestranačkom političkom sistemu. Ključni proces je proces demokratskih izbora. Ciljevi tog procesa ne leži u prostom rezultatu da se izaberu javni funkcioneri. Naprotiv, to je polazna tačka, ulaznica. Javni funkcioneri treba da uspostavljaju pravedne zakone i propise kako bi osigurali jednakost pred zakonom i efikasnu javnu upravu koja će biti na usluzi građanima i privredi, a ne teret. Na organima političkih stranaka se diskutuje o mnogo čemu. Najčešće o tome kako rasporediti javne funkcije između različitih stranaka, i kako rasporediti javne funkcije unutar iste stranke. To je godinama centralna tema kod onih koji su pozicija. Opozicija to napada dok ne postane pozicija. Onda se vremenom počinje isto ponašati.

Riječnik komunikacije među ozbiljnim ljudima u organima stranaka i javnih institucija postao je zabrinjavajući. Uobičajeno je postalo da se kaže: „hoćemo da znamo šta to nama pripada“, „to su pozicije koje nemaju na raspolaganju veliki budžet – šta će nam to“, „koštalo me toliko i toliko jer je neko glasao za neki prijedlog“ i slične izjave.

Ljudisu se navikli na potpuno pogrešnu komunikaciju. To je pristup u kome dominira sebičnost: pitanje je samo je li to lokalna sebičnost, stranačka sebičnost, grupna ili individualna. Ne postoji više čak ni formalna komunikacija suštine. To vodi pogrešnom djelovanju, ponašanju, navikama. Vodi izgradnji pogrešnih praksi i pogrešne kulture ponašanja u cijelom društvu. Navikavamo se da ono što je pogrešno postane normalno. I gore od toga, navikavamo se da postaje u percepciji mnogih čak ispravno. Stoga je zaista vrijeme za promjenu. Promjenu u načinu liderstva. Bez obzira o kome se radi i o kakvoj organizaciji je riječ. Etičko liderstvo počinje obraćanjem pažnje na sopstvene vrijednosti, na osobno preispitivanje. Vizija rukovodstva ne može biti samo priča – to je sposobnost kontinuiranog uobličavanja akcija. To je uvjerljiva i autentična komunikacija sa okruženjem: sa kolegama ili sa građanima. Shvatanjem da postajemo ono što praktikujemo. Nikada nije kasno da naše vrline pokrenemo i unaprijedimo ako ih počnemo praktikovati, stremeći da radimo ono što je ispravno i dobro. Nakon toga svaki rezultat će biti bolje prihvaćen nego najbolji rezultat bez etike. Ne mogu se opravdati pogrešna sredstva za ispravne ciljeve. A ako su ciljevi pogrešni onda nikakva sredstva i ne mogu biti prihvatljiva.
Čovjek brže govori nego što piše ili tipka. Skraćuje riječi ili im dodjeljuje drugo značenje kako bi kazao što više. Malo pomalo gubi se izvorno značenje riječi.

Gubi se uobičajeni, normalni međuljudski odnos. Taj odnos postaje sve više transakcija. Kao svojevrsna usluga. Kao šalter sala. A šalter sala je korisniku usluge potrebna kratko. Da što brže završi i da ga što manje košta. A međuljudski odnosi ne bi trebali počivati na tim osnovama. Čovjek bi trebao prolazeći kroz vrijeme malo više misliti, razmišljati, čitati, proučavati. Trebalo bi misliti ono što se piše i govori a ne samo naprosto izgovarati ili pisati ono što misli. A očigledno je da se misli veoma malo.

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com