Amir Brka / PJESNIK, KONAČNO

Neko već vrijeme ima, ne zna da li šest je, ili možda
sedam, ili deset je godina – kako poeziju otežano
iščitava, i ne lošu samo već i tu za koju, sa naporom
dok ju prima, zna bez dvojbe da je dobra. Čak i bolja
što je: što je privlačnija – tim snažnije ga odbija

No, čitanje epski traje, svakog dana ispočetka,
a razlog je trivijalan: urednik je edicije stihotvornih
spisa i jednoga za kulturu časopisa

U uredu – čita na ekranu, također u stanu, pa listine
printa, u park nosi, tegli u kafanu, gdje čita za stolom,
konsterniran bivajući već i kad ga, znani ili neznan,
neki glas oslovi, a za jezu koju stolica privuče riječ
svaka ima manu

Dugo ne razumjev ono što se zbiva, sezao je za
klasikôm, utječuć se pjesnicima radost što mu davnu
pričinjahu – sa njihovim uznesenjem i on da prozbori
Ali knjige ove, što stihovlje njino i naizust većma
znade, sada, žurno, policama hladnim vraća

A u isto vrijeme, zažarena daha, svoje sa lakoćom
ispisuje verse: krcati su kompjuteri, i fascikle i ladice,
ima ih u tašni, iz kaputa svežnji vire, nijeme usne
mrmore ih. Ulicama slijepac kroči, dok gejzire nove,
što u njemu vriju, posuvraćen osluškuje

I ljudi se njega klone, ali iznenadno, jer i sasma rijetko,
na zaboravljeno pozvavši se prijateljstvo, odvâžī se
neki da govori – lomnim glasom da mu kaže kako
on se u nesnosna mizantropa čudovišno obratio

Žena mu je ustuknula, pa je potom zamuknula,
bojažljivo, i sa tugom, djeca na nj poglédaju, a pri
tome, polagano, no jasnije svake noći, spoznanje
se osvješćuje – u pjesnika, sad konačno, on da je
stasao, i da, stoga, opija ga tek životnost smjelā što
bi, u ludilu vlastitome, do njegova stupnja htjela

I nikojih više nema o svom stanju on dilema
(i sretan je što ga, takvog, mati nije doživjela)