Priznanje

Radije bih živio svoj život kao da Bog postoji, pa da umrem i otkrijem da zaista postoji,
nego da živim kao da ne postoji, pa da umrem i otkrijem da postoji.

Albert Kami

Ništa se nigdje ne dešava slučajno. Sve ima svoje uzroke i svoje posljedice. Zakonitosti koje se ne vide kao što se ne vidi sila gravitacije iako je naučno dokazano da ta sila postoji. Možda i nije sila gravitacije ali ljudi su je tako nazvali. Možda bi njeno ime bilo sasvim drugačije da je sila gravitacije otkrivena danas. Ali bit same sile gravitacije se ne bi promijenila makar bila imenovana bilo kakvim imenom.

Ljudi i događaji prolaze kroz vrijeme. Ljudi se mijenjaju kroz vrijeme. Neko se mijenja pa bude bolji nego što je bio, a neko se mijenja i bude gori nego što je bio. Ne znam da li je iko ostao isti. Teško je o tome suditi. Najbolje je to prepustiti konačnom Sudu. S druge strane, organizacije donose neki svoj stav o nekim ljudima i događajima. Posebno to rade javne institucije u pogledu društvenog doprinosa. I onda se dodjeljuju razna priznanja.

Ponekada se pitam: Šta znače ta priznanja? I pitam se jesam li u pravu što se pitam? Uhvatim sebe kako o tome razmišljam i shvatim da imam više pitanja nego odgovora. Trgnem se, kao iz sna, i kažem sebi: priznanja su protokolarni događaj. Ono kao takvo ima svoje značenje u tom trenutku, manje/više. Poslije toga to nema više nikakvo značenje. Ni za instituciju koja je to priznanje dodijelila, niti za onog kome je to priznanje dodijeljeno. Ni za one koji su glasali ZA, ni za one koji su bili SUZDRŽANI, ni za one koji su bili PROTIV. U okolnostima u kojima živimo već smo navikli na praksu da se i priznanja donose prostom demokratskom većinom onih koji su na vlasti. Naravno, moguće je, ukoliko dobitnik priznanja dočeka živ sljedeću dodjelu priznanja da bude pozvan i svojim prisustvom uveliča svečani čin nekom novom značenju. Tek toliko da i sam ne zaboravi na to priznanje. Jer ono obavezuje. Bar onog ko je dobio to priznanje. Takva su izgleda očekivanja onih koji su ga dali.

Takvo ponašanje je postalo sastavni dio kulture javnih institucija u Bosni i Hercegovini. Uglavnom lokalnih samouprava (i gradova) koje to u najvećem broju praktikuju. Nisam vidio da u ponašanju ima nekih bitnih razlika. Osim što se zato pobrinula lokalna vlast u Srebrenici u ovom mandatu. Skupština Srebrenice, jednoglasno – većinom glasova (samo su ostali vijećnici Srbi u sali) je dodijelila najveće općinsko priznanje: Plaketa sa zlatnim grbom Miloradu Dodiku. Naravno, to nije iznenađenje. Jedan od najvećih protagonista negacije međunarodne pravomoćne presude o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici dobio je najveće općinsko priznanje lokalne vlasti u Srebrenici. Drugim riječima, genocid ima svoje dugoročne efekte u skladu sa ciljevima onih koji su počinili genocid. Lokalna vlast u Srebrenici nisu pojedinci. To su zvanične politike parlamentarnih stranaka RS-e.

I onda budem jako tužan kada vidim da u isto vrijeme mnoge probosanske sredine se ponašaju kao da se nije dogodila Srebrenica. Kao da se to njih ne tiče. Jedni su stavili lokalno ispred zajedničkog pa se razilaze. Drugi su već „nezavisni“. Treći promovišu lokalizam kao najviši patriotizam. Razumijem, treba kazati javnosti i ono što se dobro uradi. Ali se već dugo pitam je li mjera izgubljena? I pitam se da li se kasno pitam? Ili naprosto nisam u pravu? Hoće li i taj odgovor izgleda ostati konačnom Sudu!?

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com