Amir Brka / SMISAO BOSANSKOG STEĆKA

(Slijedom dnevničkih bilježaka)

_______________________________________________________

Rasprava o izboru laureata priznanja Bosanski stećak koja je vođena na sjednici Predsjedništva Društva pisaca Bosne i Hercegovine održanoj 30.1.2007. godine sadržala je i niz zanimljivih zgoda i neugoda koje nisu evidentirane u zapisniku, ali vjerujem da su ostale u sjećanju prisutnih. Programski savjet Sarajevskih dana poezije, pjesničkoga festivala koji organizira Društvo pisaca, imao je mogućnost da predloži laureata, a odluku je donosilo Predsjedništvo. I predložen je Stevan Tontić, ali to je izazvalo gorka negodovanja nekih članova Predsjedništva koji su smatrali da Tontić, zbog nekih početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu javno izrečenih stavova, iz etičkih razloga ovo priznanje nipošto ne zavređuje. Predočeno je tada i pismo Ljubice Ostojić kojim je ona obavijestila Predsjedništvo da zbog ovog prijedloga neopozivo istupa iz Programskoga savjeta…

Protiv prijedloga bio sam i ja, ali apriorno – iz razloga zbog kojih sam bio i protiv toga da se uopće raspravlja o prijedlogu za Abdulaha Sidrana 2004. i za Ivana Kordića 2006. godine. Smatrao sam, naime, da Bosanski stećak ima iznimnu vrijednost, ali samo ako suština ovoga priznanja ostane onakva kakvom ju je 1999. godine osmislio tadašnji generalni sekretar Društva Zlatko Topčić, idejni producent Stećka. A suština je bila u tome da Društvo ovo svoje godišnje priznanje dodjeljuje nekom piscu iz inozemstva, čije je djelo ostvarilo vrhunske estetske domete, uz ustrajavanje na humanističko-etičkim principima. Ovako koncipiran, Bosanski stećak doživljavao sam kao gestu kojom bosanskohercegovački pisci iskazuju želju da iskoračuju iz provincijskih rezona i da ulogu svoga udruženja postuliraju u univerzalnim umjetničkim i humanističkim horizontima. Do 2004. godine laureati Stećka bili su Juan Goytisolo (Huan Gojtisolo) iz Španije, Boris A. Novak iz Slovenije, Christopher Merill (Kristofer Meril) iz SAD, Tadeusz Różewicz (Tadeuš Ruževič) iz Poljske i Mirko Kovač koji se uobičajeno doživljava književnikom iz Srbije iako je rođen u Crnoj Gori, a od 1991. do smrti 2013. godine živio je u Rovinju.

Moj stav podržali su generalni sekretar Muhamed Ćurovac, Ibrahim Kajan i Zlatko Topčić koji je podsjetio da je takvo određenje zapisano i u pravilniku što definira smisao, sadržaj, način odlučivanja i dodjelē priznanja. Doduše, Topčić nije ostao samo na ovom načelnom argumentu, nego je dodao i to da bi bilo apsurdno, pa i samoponižavajuće ako bi se Bosanski stećak dodijelio bosanskoherecegovačkom piscu koji odbija da bude članom Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Priznanje je do 2004. imalo simbolički karakter, uz plaketu i skulpturu, bez novčanoga sadržaja, što je bilo sukladno samoj stvari, jer novac bi samo kompromitirao bît svijetloga nauma – vezujući ga kao sidro za dno močvare. Ali onda se zbiva obrat: 2004. godine Stećak je dodijeljen Sidranu, s tim što je priznanje ovom laureatu donijelo i 5.000 KM. Novac je doznačilo Ministarstvo kulture i sporta FBiH, pa kad se ima na umu da je tih godina na čelu ovoga ministarstva bio moćni Gavrilo Grahovac – bit će jasno da su kumovi odlučili i ovu stvar uzeti u svoje ruke…

Na toj sjednici Predsjedništva Društva bilo je evidentno da se prijedlogu za 2007. godinu protivi velika većina onih članova koji su u diskusiji jasni, ali neizvjesnost su stvarali oni, kakvih je uvijek i svugdje, što govore dvoznačno i beznačno, ili, pak, “mudro” šute – da se nikome ne bi zamjerili. A onda je Mile Stojić, tadašnji predsjednik Programskoga savjeta Sarajevskih dana poezije (kojega je i Tontić bio član), krenuo u pokušaj diskreditacije, pa i vrijeđanja protivnika prijedloga. U jednom momentu, tresući se i krvavo-crvena lica, “obratio” se Stojić meni i Topčiću uzviknuvši: “Vas dvojica ste jalijaši!!!” Očigledno, ocijenio nas je najopasnijim po sudbinu prijedloga.

Na kraju je odluka donesena jednoglasno – i glasila je da, eto, neka Stećak sada ipak ide Tontiću, ali ovo će biti posljednji put da se to priznanje dodijeli domaćem piscu. Bio je to upravo Topčićev prijedlog, a meni je bilo jasno da se smisao Bosanskog stećka više ne može spasiti, ne samo u tom konkretnom slučaju…

Stevan Tontić napustio je Sarajevo 1993. godine i otišao u Njemačku. Nakon što se 2001. vratio, sretali smo se povremeno, nastupali zajedno na nekim pjesničkim večerima, i uvijek smo imali uzajamno vrlo korektan, pa i prijateljski odnos – posebno od 2006. godine otkada smo, uz Dragana Marijanovića, činili žiri nagradā što ih je dodjeljivala Književna fondacija “Fra Grgo Martić” iz Kreševa. Posvetio mi je 2013. godine i svoju pjesmu Noćna mora s javnim čitanjem poezije koja je objavljena u beogradskom Književnom glasniku. Iz Sarajeva se Tontić 2014. godine odselio u Novi Sad, i od tada nemamo nikakve kontakte.

A nakon ove sjednice Predsjedništva Društva – rekao mi je da on zna da sam ja bio protiv prijedloga, ali da mu je kazano da moj stav nije bio ličan, kao kod nekih drugih, nego principijelan, i da on to poštuje. Međutim, ne izgleda to baš tako kada Tontić o ovome javno govori. Evo šta je, na primjer, kazao u intervjuu datom banjalučkim Nezavisnim novinama u septembru 2009. godine, nakon što je dobio Kočićevu nagradu: “Žiri ‘Kočićeve nagrade’ nije bio jednoglasan, što je sasvim u redu. Isto tako, predsjednik i neki članovi Uprave Udruženja pisaca BiH, čiji ja nisam član, bili su protiv toga da se njihova međunarodna nagrada za poeziju dodijeli meni, pošto se nisam borio za njihovu ideju bosanske države.”

Eto, dakle, i eksplicirane Tontićeve svijesti da je Bosanski stećak međunarodno priznanje… A o njegovu stavu prema njihovoj ideji bosanske države rječita je i činjenica
da je na pjesničkoj večeri koja mu je u tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje priređena 24.8.2007. godine Tontić iznenadno i uzrujano prekinuo Envera Kazaza kada je ovaj govorio o bosanskosrpskom pjesništvu kao užem kontekstu njegove poezije – kazavši da mu je taj termin nejasan, da on ne razumije šta bi moglo značiti to bosanskosrpski… Poslije, na večeri, nervozno je odbijao razgovor o tome, jer da se nismo razumjeli…

“Da, da!… Ali, ne, ne!…”, ima običaj kroz grohotan smijeh kazati Mile Stojić kada, u opuštenijoj atmosferi, karikaturalno identificira Tontićeva stajališta…


Tontićevo pjesničko veče u tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje
24.8.2007. godine: Amir Brka, Stevan Tontić i Enver Kazaz

A stav nekih drugih članova Predsjedništva Društva Tontić ne samo da nije poštovao nego je iskazivao i žestoku osvetoljubivost. Tako, primjerice, kada smo u Kreševu u maju 2013. godine imali sastanak žirija i odlučivali o nagradi za najbolji neobjavljeni prozni rukopis – on je gorljivo i ustrajno nastojao omalovažiti roman Dagmar Zlatka Topčića. U tome se ponajmanje služio argumentacijom književnoga vrednovanja, što je i logično, jer to se djelo nije moglo diskvalificirati kao neuspjelo, naprotiv: posrijedi je itekako vrijedno romaneskno ostvarenje. Tragikomično je bilo to kako je Tontić, nakon što smo Marijanović i ja odbacili sve njegove “vrijednosne” razloge, pokušao čak i uplašiti prisutnoga osnivača i vlasnika Fondacije “Fra Grgo Martić” Antu Stanića – tobože prijateljski brižno upozoravajući da će Dagmar Havel sasvim sigurno tužiti i autora i izdavača ovoga romana (Fondacija je i objavljivala nagrađene rukopise), i da će kao odštetu tražiti grdne novce. Želio je Tontić – strastveno, ali krajnje infantilno – navesti Stanića da intervenira u rad žirija…

Da bi bilo jasno o čemu je riječ, navest ću odlomak iz obrazloženja nagrade – koja je Dagmaru ipak dodijeljena, uprkos svemu što je Tontić pokušao učiniti: “Roman Dagmar vrlo je uspjelo književno ostvarenje. Realiziran je u mailovima između bh. pisca Oskara i supruge češkog predsjednika Vaclava Havela. Romaneskno ‘zbivanje’ započinje upoznavanjem predsjednika Havela, a dopisivanje s njegovom suprugom počinje nakon Havelove smrti. Od formalnosti, njihov razgovor poprima elemente prisnosti – kroz disput o prošlosti, o porodici, roditeljima, snovima, stvarima koje oboje muče, do razgovora o umjetnosti (književnost, gluma). Provokacijama i komentarima Oskar ‘tjera’ Dagmar da govori o svom životu, donekle ju izaziva da govori i o odnosu sa Havelom (ali ona, ako se i desi neka riječ o njihovoj intimnosti – zastaje, zašućuje). Njihova pisma i počinju nakon što je on Havelu poslao svoj roman na čitanje, a on je nekoliko dana nakon toga umro. Dagmar čita roman, iznosi svoj sud, propituje o književnosti, čak mu se ponekad i otvoreno ruga – i to je neposredni povod komunikacije koja se kasnije razvija do potpune otvorenosti, čak i naklonosti, koja okončava u efektnom završetku romana. Ovaj epistolarni roman obiluje uzbudljivim sekvencama, a u mistifikacijama, dokumentarnim i pseudodokumentarnim postupcima i persiflažama sadržana je njegova temeljna stilska vrijednost.”

Dagmar je potom nagrađen i Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine, što je bilo drugi put da Topčić dobije ovu nagradu, a 2017. objavljen je u Pragu na češkom jeziku. Ne znam je li Dagmar Havel čitala roman, ali sasvim je izvjesno da tužbu nije podnijela. Da jest, to bismo svakako doznali. Ako niko drugi, obavijestio bi nas Stevan Tontić.

Na ove događaje podsjetio me i na njihovu rekonstrukciju naveo upravo Zlatko Topčić – koji je 21. marta ove godine, na Svjetski dan poezije, u programu Tešanjskoga proljeća imao književno veče u kojemu je predstavljena njegova romaneskna duologija Završna riječ & Dagmar. Pripremajući sadržaj ove tešanjske manifestacije, predložio sam direktorici Biblioteke da pozove Topčića. Uz to što je doista velika i lijepa stvar predstaviti Tešnjacima književnika takvoga formata, smatrao sam i da Biblioteci u Tešnju ovo može pomoći u ostvarenju kontakta i suradnje sa Bibliotekom Sarajeva kojoj je Topčić direktor. Almina se složila, i zatražila je da mu se najprije javim ja, jer ga ona ne poznaje. Nazvao sam Zlatka, i on je prijedlog s radošću prihvatio. Rekao sam mu i to da sâm odabere onoga ko će u Tešnju govoriti o njegovu djelu, a on je kazao da treba pozvati Vedada Spahića, jer da ovaj o njemu upravo piše knjigu.

A Spahić, profesor književnosti na Tuzlanskom univerzitetu, tê večeri u tešanjskoj Biblioteci ka Topčiću je krenuo izdaleka… Govorio je o tome kako su pisci decenijama bili “oholi” spram čitateljstva, zanemarujući ga u potpunosti, pa su na koncu dospjeli do nerazumljivosti – i da se sve tako odvijalo do 70-tih godina prošloga stoljeća kad su donijeli “odluku” (kao na kakvom svjetskom kongresu!?) da iziđu iz modernističkoga hermetizma, a da je Umberto Eco (Eko) svojim romanom Ime ruže (1980.) uspostavio višestrukost kodiranja književnoga djela na taj način da se ovaj roman od strane neukih može čitati kao klasični krimić, pa do onih sofisticiranih čitatelja koji će dohvatiti sve njegove književnoestetske domete. Ali, kazivao je dalje Spahić, ovo otvaranje spram književne publike nižega nivoa potom je zloupotrijebljeno, i zbila se navala onih autora koji literarno smeće podmeću kao književnu umjetnost. Kao primjer naveo je planetarno popularne Amerikanca Dana Browna (Den Braun) i Brazilca Paula Coelha (Paulo Koeljo). Rekao je Spahić i to da na južnoslavenskom prostoru postoje i pisci što su mnogo lošiji od ove dvojice, ali koji su slavu osvojili upravo kroz drastičnu zloupotrebu odustajanja od spomenute oholosti, jer da, usljed nedarovitosti i neukosti, nisu sposobni ostvariti double coding. “Možda se neko ovdje neće složiti, ali ja ću reći da je takav pisac Miljenko Jergović u svojih posljednjih 15-16 knjiga”, kazao je profesor Spahić…

Eto, dakle: Brown i Coelho su smeće, a Jergović je još i gori od njih…

Kakva li je, mislio sam, ta nauka o književnosti koja uspostavlja ovakvo vrednovanje…?


Topčićevo književno veče u tešanjskoj Biblioteci 21.3.2018. godine:
Vedad Spahić, Almina Brkić-Alagić i Zlatko Topčić

Ali, zapravo, ja nikada nisam ni mislio da može postojati nešto takvo kao što je nauka o književnosti, jer da bi se neki diskurs uopće mogao smatrati naukom – on bi morao biti sposoban racionalno definirati objektivnu stvarnost koju pročava kroz logički sistem spoznajnih činjenica, pojmova, načela, podataka, informacija, teorija, zakona i zakonitosti. A književnost je umjetnost, dakle prvenstveno i uprkos svemu iracionalna stvaralačka aktivnost, pa, kao takva, ona izmiče svakoj vrsti pouzdane kategorizacije i naučno utemeljene opservacije. Stoga, pretenzija da se intepretacija književnosti nametne kao nauka, tj. kao htijenje da se o književnosti izriču apodiktični sudovi (nepobitni barem za određeno historijsko razdoblje), neizbježno se ispostavlja kao prokrustovska gesta.

Bilo je ovo više nego očigledno i u Spahićevu pledoajeu o oholom modernizmu i postmodernom rezu oličenom u Imenu ruže. Rasprostro je “naučnik” postelju, i onda ili navlači na njenu mjeru ili siječe ono što je postelju preteklo. Pa je, tako, epistemološki modernoga pisca Topčića, koji produktivno korisiti i neke postmoderne kreativne postupke, navlačio na svoje poimanje postmodernizma, a na isti način modernoga Jergovića skratio je za glavu

Kad je konačno dobio riječ, a zbilo se to nakon 50-tak minuta – onda kada je Spahić odlučio da, kako je sâm rekao, prestane “palamuditi” – Topčić je naznačio vlastitu poetičku poziciju. Podsjećajući na to da je Raymond Queneau (Rejmon Keno) determinirao dvije općenite vrste inspiracije – empirijsku, koja je dominantno karakteristična za američke spisatelje, među kojima su i ratnici, avanturisti, probisvijeti, gusari…, i metafizičku, meditativnu, kontemplativnu, naglašeno osobenu za francusku književnost, Topčić je bosanskohercegovačke pisce, i sebe među njima, odredio kao empirijske autore. Jer, objasnio je, nažalost (s obzirom na naše živote), ili nasreću (s obzirom na književnost), suvremeni bosanskohercegovački autori tako su snažno obilježeni ratnim stradanjem kao najznačajnijim životnim iskustvom da je za njih svaki drugi doživljaj svijeta i sebe u njemu manje važan.

Dok je Zlatko ovo govorio, prisjetio sam se da je Alija Isaković, još dok je rat trajao, kazao da mo svi mi u Bosni postali istom generacijom. Da, kao presudan događaj u našim životima, rat je marginalizirao sve razlike koje inače postoje među generacijama, na primjer u Francuskoj…

Naravno, pitao sam se i o razlozima koji su Spahića naveli na to da pred tešanjskom publikom u jednoj usmenoj “fusnoti” Miljenka Jergovića “poetički” sasvim precizno, ali i sasvim netačno, smjesti na dno trivijalne, petparačke književnosti. Činjenica da Jergovićev opus u cjelini izniče iz one empirijske agonalnosti o kojoj je govorio Topčić, a da ga ovaj određuje kao literarnu sapunicu kakvu reprezentiraju Brown i Coelho, pa još i ispod njih – nedvojbeno govori da Spahićevo vrednovanje Jergovića ne dolazi iz “naučnih” nego iz nekakvih ličnih motiva. Takvome zaključku doprinosi i argument gotovo nepregledne prevođenosti Jergovićevih djela objavljenih i kod nekih od najznačajnijih svjetskih izdavača, a svakako i mnoštvo ne samo bosanskohercegovačkih i južnoslavenskih nego i nekih od najprestižnijih i najuglednijih evropskih nagrada za književnost koje su dodijeljene ovom piscu.


Sastanak žirija Fondacije “Fra Grgo Martić” u Kreševu 21.5.2013. godine:
Dragan Marijanović, Stevan Tontić, Anto Stanić, Milo Jukić (sekretar Fondacije)
i Amir Brka

Govoreći o svome Dagmaru, Topčić je kazao i to da mene smatra najzaslužnijim za Nagradu “Fra Grgo Martić” i za prvo objavljivanje ovoga romana. Dodao je da misli kako sam se ja, zastupajući u žiriju vrijednosti njegovog rukopisa, izložio i opasnim rizicima.

Da, da: tih je godina egzistiralo i u to vrijeme zenit svoje bezočne moći dosezalo ono što sam 2013. godine opisao u tekstu Literarni klan i političari u štetočinskoj simbiozi (pročitanom 20. septembra na tribini Udruženja književnika Srbije, pa objavljenom u beogradskim Književnim novinama i u sarajevskom časopisu Život). Iz kruga te dobro organizirane urotničke skupine Topčić je tretiran neprijateljem, dok im je interesnim miljenikom bio onaj čijem sam se pokušaju obijesne odmazde suprotstavio u Kreševu, pa su njime manipulirali tako što su svako neslaganje s njima zbog njega odmah proglašavali nacionalizmom. U takvom je odnosu i njegova uloga imala za nj mjerljive razloge, ali cijena je neizmjeriva u relacijama koje pripadaju nekim drugim vrijednosnim razinama.

Ali ne, ne: neznatan je svaki drugi rizik naspram opasnosti u koju čovjeka vodi djelovanje koje nije usklađeno sa vlastitom savješću…

O Amir Brka

Amir Brka rođen je u Tešnju 1963. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987.). U Tešnju vodi Centar za kulturu i obrazovanje, glavni je urednik časopisa za kulturu Diwan (Gradačac), bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine 2010-2014. godine.

Pjesničke i prozne knjige: Prirodni redoslijed (poezija), 1996; Bjelina paspartua (poezija), 1997; Zavičajni muzej (poezija), 1998; Antikrist u jeziku (poezija), 1999; Monografija grada (roman) 2001. i 2004; Na pergameni lica: 100 pjesama (1990-2000) (izbor), Sarajevo, 2001; Antikristul în limba (poezija, izbor), Bukurešt, 2001; Izložba sitnih životinja (poezija) 2003; Jedan u tome skupu (poezija, izbor), Priboj, 2003; Uređujemo staru kuću (poezija), 2005; Vrijeme sretnih gradova (poezija), 2006. i 2007; Đavo na Dunavu (poezija), 2008; Dovoljno za radost (poezija, izbor; edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK "Preporod" Sarajevo), 2010; Turistički vodič (poezija), 2010. i 2011; Ruševine se podupiru (poezija, izbor), 2012; Crna sveska (proza), 2014; Tačka (poema), 2015; Čuvar groblja. Pjesme sa Ćatićem (poezija), 2015; Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju (poema), 2016; Sa palube. Epitafi iz »Adele« (poezija), 2017; Nebeski nomad (poezija), 2019; San o gradu (poema, sa slikama Miralema Srkalovića Lale), 2020; Sa pjesnikova odra (poema), 2020; Dijalektika tmine (poezija), 2020; Dan državnosti (poema), 2020; Poeme, 2021; San mizantropa (poezija).

Kulturna i opća historija, publicistika: Rudolf Zaplata - bibliografija, 2000; Svjetlosti kasabe. Iz kulturne povijesti tešanjskoga kraja, 2002; Teatar u tešanjskom teatru (ogled), 2003; Negativna geografija (eseji, kolumne, intervjui), 2005; Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju (studija), 2016; O dr. Ademu Handžiću. Uz stogodišnjicu rođenja (memorat), 2017; Nisim Albahari, tragični revolucionar (studija), 2018; Kenotaf za ubijene tešanjske Rome (studija), 2022.

Proučavajući kulturnu povijest, prvenstveno tešanjsku, objavio je još 10 knjiga.

Stvaralaštvo Amira Brke prevođeno je na brojne strane jezike, a uvrštavano je i u sve značajnije bosanskohercegovačke antologije. O njegovoj književnosti objavljen je veliki broj književnokritičkih tekstova, eseja i studija, kao i šest knjiga: Vojislav Vujanović: Kozmologija riječi, poliptih o pjesniku Amiru Brki (2007.), Enver Kazaz: Jezik negativne ontologije, poetički okviri književnog opusa Amira Brke (2016.), Almir Zalihić: Poetika razdešenih detalja Amira Brke (2016. i 2018.), U svijetu bez središta (zbornik sa naučnog skupa, 2017.), Milan Garić: Zapis o Knjizi ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke (2019.), Kritičari o Amiru Brki (priredio dr. Muhidin Džanko, 2020.).

Nagrade i priznanja: Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (2001. i 2006.); Nagrada Planjax za najbolju knjigu poezije u Bosni i Hercegovini (2003.); Nagrada "Edhem Mulabdić" za najbolju bosanskohercegovačku novelu (2004.); Nagrada "Zeničko proljeće" za najbolju knjigu u Zeničko-dobojskom kantonu (2001, 2003, 2005, 2006. i 2011.); Nagrada Fondacije za izdavaštvo (2010.); Nagrada "Skender Kulenović" za najbolju knjigu u Bosni i Hercegovini (2022.); Plaketa Općine Tešanj (2005.) i Plaketa Zeničko-dobojskog kantona (2019.).

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *