Amir Brka / NAKON ZIME

(Starinska pjesma)

U stȕdēni, hladnoj, mrzloj, mukotrpno osvojenom mrazu,
izgubio bjeh iz vida – sa svijetom da sam odavna u srazu:
tvrđu svoju pomno sazdah, otpor nepremostivome jazu

No, sad, zbunjen, beslovesan, kroz zjenicā puškarnice,
magnoveno, i uz napor neiskaziv, raspoznadoh krilo ptice,
pa se trijeznim iz bunila – pred njom, skrušen, padam nice

Unezvjeren, jer prostor se napuštenī oko mene opet stvori,
u pakao starog ognja, iz smiraja ledenoga, u hipu se sorih,
jâvka jȅdna iz prirode čvrstu kulu i bedeme – sve sȁgori…

Iz luga se ukazala, pepeljastim nesmiljeno mene ona učinila,
žudnje, sanje, ka osami čežnje moje – ptica sve je razorila…
I ne bje joj to dostatno, već prȍzbori: cvrkutom me oslovila

Sve je tvoje, i svijet tvoj je, svijet ti si, ili nisi, rekla mi je,
otvori se… Izvan sebe živ si sasvim – u cjelini: tako ti je,
il te nije… Nema takvih da im sunce ponaosob milost sije


(7.4.2018.)

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com