Vrijeme nije novac

Nemam vremena za žurbu.
Igor Strawinsky

Prije nekoliko dana sam susreo starog prijatelja (ovo starog znači da smo nekada bili bliski prijatelji ali se bez nekog posebnog razloga dugo nismo vidjeli) i nakon što smo se pozdravili pita on mene: znaš li ti od kada nas dvojica nismo zajedno popili kahvu? Dok mi je to govorio osjećanja su mi bila pomiješana. Odgovorim da to i nije toliko važno koliko bi bilo dobro da nas dvojica možemo ponovo razgovarati kao nekad. I nastavim: a nekad, dok sam imao značajan uticaj na donošenje važnih odluka imali smo vremena da se često susrećemo. Od kada nemam takav uticaj srećemo se veoma rjetko i sve više samo slučajno. Ništa drugo se među nama nije promijenilo. Ti se i dalje susrećeš sa onima koji imaju značajan uticaj na donošenje važnih odluka. Stoga bih ja morao da se potrudim i budem ponovo neko ko ima značajan uticaj kako mi ne bi ubuduće ponovo postavio takvo pitanje. Ali, dragi moj, nemoj mi zamjeriti, prilično sam se potrošio u periodu koga se ti više na pravi način i ne sjećaš. Šanse su tako male da bih ja mogao to ispraviti, vratiti se na neku uticajnu poziciju i tako omogućiti da se ponovo redovno susrećemo. Ima i druga opcija, obzirom da sada ti imaš uticaj na “značajne” osobe možda bih ja trebao naći način i češće se susretati s tobom. Ali meni se to nešto neda. Ima neka kočnica u meni za takav pristup…

I upravo me tada probudi mobitel svojim prodornim tonom. Pogledam, sat vremena do izlaska Sunca. Tačno onako kako sam podesio budilnik na mobitelu. Tehnika nema osjećaja a ljudi se sve više oslanjaju na tehniku. U isto vrijeme ljudi postaju nepouzdaniji od tehnike, a to bi bilo veoma loše za ljude. Dođe mi u misli san koji sam ispisao na početku. Sjetim se predaje koju prenosi imam Hakim: “San biva onako kako se protumači, i primjer sna je kao primjer čovjeka koji je podigao svoju nogu i čeka kada će je spustiti, tako kada neko od vas usnije neki san, neka ga ne priča osim učenjaku i savjetniku.”

Razmišljam je li ovo lijep ili je ružan san. Nisam siguran. Ljudi koji su mi bili dragi meni su uvijek dragi. Bez obzira na njihove motive našeg međusobnog odnosa, na skrivene namjere, na slabosti, na njihove pozicije i imetak. Svi imamo slabosti. Ničije skrivene motive ne možemo saznati za života na Zemlji. To će ostati za neko drugo vrijeme i neko drugo mjesto. Vjerujem da tada i tamo niko neće ničiji teret nositi. Svako će imati dovoljno svog tereta. Pokušavam nas razumjeti u onom što kažemo i što radimo. I vidim da značenje onog što neko kaže nije isto za onog što govori i onog ko sluša. Pogotovo ono što se uradi dobije hiljadu pogleda: prisvajanje, osporavanje, veličanje, omalovažavanje, afirmisanje, negiranje, ja pa ja, ja i ti, baška mi a baška vi, on, oni,… Okolnosti koje uvijek imaju snažan uticaj se zanemaruju.

Čovjek je sebe postavio u centar svijeta, u sjedište, umjesto da se uskladi sa kosmosom. Sunce i Mjesec plove preciznom putanjom i mi znamo kada će se sutra pojaviti, naredne godine, za hiljadu godina. Ne znamo hoće li se pojaviti. Zar ne bi trebali biti na nogama svako jutro kada se Sunce pojavljuje? Zar ne bi trebali pokazati malo više zahvalnosti što cijeli kosmos funkcioniše da bi čovjek mogao svoju svrhu života ispuniti? A svrhu života je lakše upotpuniti ako ima više međusobnog poštovanja i uvažavanja, više fer i korektne interpretacije, više reda i pravde a manje samoisticanja, osporavanja, konkurencije među ljudima, nasilja i nepravde. Ne ispunjava se svrha života utrkom za novcem. Novac je sredstvo a novac niti je vrijeme, niti je vredniji od vremena. Kada je Benjamin Franklin prije 150 godina kazao da je vrijeme novac, vjerovatno nije ni slutio kako ljudi to mogu pogrešno interpretirati do besmislenih razmjera. A možda san ispisan na početku teksta i nije san, jer san se prenosi samo učenjaku ili savjetniku.