Amir Brka / MEĐU NAJZNAČAJNIJIM BH. BIBLIOGRAFIMA

Uz 90-tu godinu rođenja Mustafe Ćemana

____________________________________________

U našoj kulturnoj povijesti nije mali broj poslenika koji su tiho i neumorno, takoreći iz drugoga plana, inicirali i katalizirali duhovni progres, ne težeći nikada isticanju sebe i svojih napora radi slave ili vlastitog probitka. Jedan od takvih je i Mustafa Ćeman, bibliofil i bibliograf čiji nas višedecenijski predani i uspješni rad obavezuje da o njemu kazujemo više nego što je do sada rečeno. Razlog sjeni u kojoj se ovaj vrijedni kulturni baštinik dugo nalazio ležao je koliko u našem općenitom nemaru toliko, dakako, i u činjenici da centralno mjesto u njegovu angažmanu pripada bibliografskome radu – koji je i inače u nas neopravdano shvaćen kao aktivnost od drugorazrednoga značaja. Kažem neopravdano, jer je svakome ko se iole ozbiljnije bavi znanstvenim radom jasno da je ta stručna djelatnost preduvjet svih sintetiziranih saznanja i rezultata. Evidentno je, međutim, da Ćemanov bibliografski rad predstavlja doprinos kapitalnih razmjera za bh. znanost, i da je on jedan od najznačajnijih bibliografa što ih je Bosna i Hercegovina uopće imala.


Mustafa Ćeman

Mustafa Ćeman rođen je 4.4.1925. godine u Miljanovcima kod Tešnja, gdje je završio i osnovnu školu. Nakon nje završio je tuzlansku Okružnu medresu (Behram-begovu), da bi potom službovao u sreskim narodnim odborima u Tesliću, Tešnju i Doboju, i to u sektoru financija. Od 1957. godine radio je u Bibliotekarskom odjelu zagrebačke IRO “Zora”, koji je diljem bivše Jugoslavije osnovao preko 80 biblioteka, od kojih najviše u BiH. U mirovini je bio od 1985. godine, i do agresije je živio u Jelahu, da bi 1992. godine otišao u Hrvatsku. Vratio se u Jelah 1996. godine gdje je nastavio svoj rad, a umro je u bolnici u Tešnju 28.7.1999. godine.

Bibliografsko djelo kapitalne vrijednosti

Tokom svoga službovanja u “Zori” počet će samoinicijativno da se bavi i bibliografskim istraživanjima, najprije bilježeći literaturu o Tešnju i tešanjskom kraju, pa potom proširujući svoje zanimanje i na mnoge teme i pisce iz bh. prostora.

Prva štampana Ćemanova bibliografija je Bibliografija radova o “Hasanaginici” 1774-1974. u znamenitom zborniku Hasanaginica nastalom povodom dvjestote godišnjice objavljivanja ove naše najpopularnije narodne pjesme (Sarajevo, 1975.) Suator te bibliografije je priređivač zbornika Alija Isaković. Pod pseudonimom Edib Jelašanin, Ćeman je objavio Građu za bibliografiju humorističke štampe u BiH (Bockalo, Tešanj, 1977.), a nakon toga slijedi bibliografija Muse Ćazima Ćatića, prijelomne ličnosti u pjesništvu Bošnjaka; objavljena je najprije u Životu (1979.), zatim u Zborniku radova o Musi Ćazimu Ćatiću (Sarajevo, 1980.), te u Izabranim djelima ovog pjesnika (Sarajevo, 1988.). Suautorom Ćeman je potpisan ispod bibliografije donesene u hrestomatiji poezije žena BiH Od stiha do pjesme (Tuzla, 1985.), gdje je priređivač Ajša Zahirović prvi autor. Kao i Ćatićeva, u biblioteci Kulturno nasljeđe sarajevske “Svjetlosti” objavljena su 1987. godine Izabrana djela Ahmeda Muradbegovića, a u trećem tomu nalazila se Bibliografija i literatura koju je priredio Ćeman. On je uradio još uvijek jedinu relevantnu južnoslavensku bibliografiju o Nasrudin-hodži (Značenja, Doboj, 1989.), zatim bibliografiju literature o Husein-kapetanu Gradaščeviću (u prilogu knjige Sadika Šehića Zmaj od Bosne, Tuzla, 1990.), bibliografije svih 25 autora u ediciji Muslimanska književnost XX vijeka (Sarajevo, 1991.), Priloge bibliografiji o Mustafi Ejuboviću – Šejh Juji (Kabes, Mostar, 1997, br. 17 i 18), Hadis i hadiske znanosti u Bošnjaka (Kabes, 1998, br. 33-34), Qur'an i tefsirske znanosti u Bošnjaka (Kabes, 1998, br. 35-36), Priloge bibliografiji objavljenih radova o Kulinu banu (Znak Bosne, Zenica, 1998.), bibliografiju Muslimanski porodični život (Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u BiH, 1998, br. 1-2 i 3-4), Vakuf i vakufske institucije u Bošnjaka (Glasnik Rijaseta IZ u BiH, 1998, br. 7-8 i 9-10), Islamske prosvjetne ustanove i islamska prosvjeta u Bošnjaka (Glasnik Rijaseta IZ u BiH, 1999, br. 3-4, 5-6, 7-8, 9-10, 11-12), bibliografiju Hamida Dizdara suautorski sa Adilom Alićem (u Izabranim djelima, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 1998.), bibliografiju Mevlud u tradiciji Bošnjaka (u knjizi: Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka, Sarajevo, 2000.).

Rukopisna ostavština

U rukopisu su mu ostale bibliografije još nekih tema i pisaca, npr. o ratu BiH i Austro-Ugarske Monarhije 1878. godine, bibliografija Avde Karabegovića Hasanbegova, Kasima Derakovića i Alije Isakovića (koja je 2002. objavljena u časopisu Diwan, Gradačac, br. 7-8), kao i impozantne bibliografije literature o srednjovjekovnoj Bosni, o Bosni i Hercegovini u kontekstu islamske civilizacije, o gradovima Tešanj i Stolac. Bibliografija bosanskog srednjovjekovlja, urađena sa sinom dr. Mirzom Hasanom, broji oko 14.000 jedinica, i čini se nevjerovatnim da su samo dva čovjeka uspjela prikupiti sve te podatke. Ništa manje impresivna nije ni Mustafina biliografija o Tešnju, zapravo izbor literature o tešanjskom prostoru koji na 442 stranice donosi 4.161 relevantniju jedinicu. Budući da je dovršena 1989. godine kao pretpostavka za monografiju Tešnja koju su trebali pisati kompetentni stručnjaci, ova bibliografija tada je uvezana u samo pet strojopisnih primjeraka, pa je stoga teško dostupna znanstvenicima. Približno je istoga obima i bibliografija Stoca koja je s istom namjenom završena 1991. godine, a objavljena je kao posebna knjiga 2009. godine u Stocu.

Sistematičnost i akribija

Govoreći globalno o bibliografskom radu Mustafe Ćemana, može se reći da je on sistematičan i akribičan, te da je uvijek pretendirao na sveobuhvatnost, jer je ostvarivao uvide u široku lepezu izvora, vrlo često dospijevajući i do podataka koji, neobjavljeni, leže pohranjeni u raznim arhivama. Doduše, mora se imati u vidu da su ga uvjeti u kojima je radio, bez podrške države i mogućnosti da u potrebnoj mjeri primjenjuje metod de visu, prisiljavali da prilično opsežno i često koristi sekundarne izvore, što se neminovno odražavalo na potpunost i preciznost podataka koje nudi.

Vrijednosti i upotrebljivosti njegovih bibliografija znatno doprinosi to što su najčešće opremljene uvodom, literaturom i indeksima, kao i to što je uz pojedine jedinice najčešće donosio svoje napomene. Te napomene katkada se, doduše veoma rijetko, udaljavaju od predmeta koji je tretiran i imaju namjeru usmjeravati korisnika ka zaključcima što ih je sam Ćeman imao na umu, ali i takve danas postaju važne zato što nam svjedoče o njegovim pogledima na određena pitanja, koji ne moraju uvijek biti utemeljeni ni na literaturi koju navode. Najizrazitije je to u bibliografiji Tešnja gdje je dozvoljavao sebi da kroz napomene “zavješta” vlastite procjene ovakvih ili onakvih uloga pojedinih ličnosti u određenom periodu, posebno 70-tih i 80-tih godina 20. stoljeća. Ćeman se nerijetko s uspjehom upuštao u razrješavanje autorskih pseudonima, inicijala i šifara, tako da je, na primjer, uz Ćatićevu bibliografiju donio popis svih pseudonima kojima se pjesnik služio.

Bibliografija bošnjačke književnosti

Njegovo najznačajnije djelo svakako je knjiga koja je objavljena u Zagrebu (izd. Sebil) 1994. godine pod naslovom Bibliografija bošnjačke književnosti – koji je neadekvatan, jer ne odražava ni predmetnu ni metodološku suštinu djela budući da se radi o bibliografiji literature o bošnjačkoj književnosti, kroz koju se uglavnom može steći uvid i u bibliografiju same bošnjačke književnosti. O knjizi su pisali Amir Brka (Gradina, Tešanj, I/1994, 3, 18), Tarik Kulenović (Hrvatski i bošnjački tjednik, 17.11.1994, br. 11, 30. str.), Muhamed Huković (Ljiljan, 15.2.1995.), Nedžad Fejzić (Znak Bosne, Zenica, I/1995, 4, 50), Enes Kujundžić (Bosniaca, Sarajevo, 1996), a na promociji knjige 1994. godine u Zagrebu govorili su Hilmo Neimarlija, Asim Crnalić, Remzija Hadžiefendić, Smail Balić i Muhamed Filipović, te su njihova izlaganja potom i objavljena (Islam i kultura Bošnjaka u djelima Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Handžića i Edhema Mulabdića, Zbornik radova četvrtog simpozija, II. dio, Zagrebačka džamija, 1994).

Mustafa Imamović u svojoj Historiji Bošnjaka ustvrdio je slijedeće: “Proučavanje historije Bosne i Bošnjaka u svim njenim aspektima danas se ne može zamisliti bez stalnog uvida i konsultiranja temeljnog bibliografskog djela Mustafe Ćemana: Bibliografija bošnjačke književnosti.”

Entuzijazam i nesebičnost

Djelo ovoga entuzijasta ne bi bilo cjelovito predstavljeno ako bi se mimoišle brojne knjige čiji autori u napomenama naznačuju da posebnu zahvalnost za njihov nastanak duguju upravo Mustafi Ćemanu. Osim toga, nesebičnu pomoć i upute on je godinama pružao brojnim doktorantima, magistrantima, studentima, znanstvenicima iz oblasti književnosti, historije, folkloristike, medicine, pedagogije…, a poznat je i kao marljiv skupljač usmenoknjiževnih tvorevina i orijentalnih rukopisa.

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu Ćeman je neočekivano prestao biti samo bibliograf koji drugima servira građu, i počeo pisati. Deseci njegovi tekstova objavljeni su u listu Ljiljan, a nakon rata i u mostarskom časopisu Kabes. Generalno uzevši, ovi njegovi tekstovi imali su edukativno-prosvjetiteljsku intenciju, uzrokovanu teškom situacijom za Bosnu i Bošnjake u kojoj su nastajali, te se pri ocjenjivanju njihove vrijednosti i to mora imati na umu. U svakom slučaju, a osobito spram bibliografskih istraživanja – oni predstavljaju manje važan segment Ćemanova rada.

Ogroman značaj za kulturni razvoj Tešnja

Ogroman je značaj Mustafe Ćemana i za kulturni razvoj tešanjske sredine. Šezdesetih godina prošloga stoljeća on je ovdje inicirao i predvodio brojne kulturne akcije koje su korespondirale sa ukupnim ponovnim uzdizanjem Tešnja iz vrlo teške situacije u kojoj se desetljećima ovaj grad nalazio, što se nastavilo i nakon Drugoga svjetskog rata. To je posebna velika tema, a ja ću ovdje navesti samo najznačajnije. Zahvaljujući Ćemanu, zbila se reafirmacija Muse Ćazima Ćatića nakon polustoljetnog zaborava ovoga velikog pjesnika, čime je Tešanj dospio u fokus tadašnje kulturne javnosti, a bošnjačka književnost dobila je i prvu knjigu o Ćatiću (Abdurahman Nametak doktorirao je na Ćatićevu pjesništvu u Zagrebu, a knjiga je objavljena 1965. u Tešnju), potom 1968. i dvotomna Ćatićeva Sabrana djela koja su također izdata u tešanjskom Narodnom uninverzitetu. Mustafa je uspio postići i to da se Tešanj odlučio na izuzetnu gestu kada je 1968. otkupljena velika i vanredno vrijedna privatna biblioteka Hamida Dizdara nakon smrti ovoga književnika. U ovome je Ćemanu, dakako, od presudne pomoći bila vizionarska hrabrost tadašnjeg predsjednika Općine Saliha Sarića. Bez Mustafinog angažmana ne bi bilo ni mnogih drugih izrazito značajnih ostvarenja – kakvo je, na primjer, objavljivanje knjige Sa gornjeg čardaka (1976) koja predstavlja zbirku usmenoknjiževnih tvorevina što ih je Salih Mešić skupljao u tešanjskom kraju, kao ni brojnih drugih. Stoga je i Tešanj dužan adekvatno vrednovati i trajno memorirati sve što je Mustafa Ćeman učinio u svojoj zavičajnoj posvećenosti.

______________________________

(U tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje u pripremi je i uskoro bi trebala biti objavljena knjiga koja će sabrati sve značajno što je o Mustafi Ćemanu napisano, kao i intervjue koji su s njime napravljeni, i na ovaj bi način, uz ostalo, trebala biti obilježena 90-ta godišnjica rođenja ove iznimno značajne ličnosti.

O Amir Brka

Amir Brka rođen je u Tešnju 25.10.1963. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987.). U Tešnju vodi Centar za kulturu i obrazovanje, glavni je urednik časopisa za kulturu Diwan (Gradačac), a 2010-2014. godine bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Pjesničke i prozne knjige: Prirodni redoslijed (poezija), 1996; Bjelina paspartua (poezija), 1997; Zavičajni muzej (poezija), 1998; Antikrist u jeziku (poezija), 1999; Monografija grada (roman) 2001. i 2004; Na pergameni lica: 100 pjesama (1990-2000) (izbor), Sarajevo, 2001; Antikristul în limba (poezija, izbor), Bukurešt, 2001; Izložba sitnih životinja (poezija) 2003; Jedan u tome skupu (poezija, izbor), Priboj, 2003; Uređujemo staru kuću (poezija), 2005; Vrijeme sretnih gradova (poezija), 2006. i 2007; Đavo na Dunavu (poezija), 2008; Dovoljno za radost (poezija, izbor; edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK "Preporod" Sarajevo), 2010; Turistički vodič (poezija), 2010. i 2011; Ruševine se podupiru (poezija, izbor), 2012; Crna sveska (proza), 2014; Tačka (poema), 2015; Čuvar groblja. Pjesme sa Ćatićem (poezija), 2015; Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju (poema), 2016; Sa palube. Epitafi iz »Adele« (poezija), 2017; Nebeski nomad (poezija), 2019; San o gradu (poema, sa slikama Miralema Srkalovića Lale), 2020; Sa pjesnikova odra (poema), 2020; Dijalektika tmine (poezija), 2020.

Kulturna i opća historija, publicistika: Rudolf Zaplata - bibliografija, 2000; Svjetlosti kasabe. Iz kulturne povijesti tešanjskoga kraja, 2002; Teatar u tešanjskom teatru (ogled), 2003; Negativna geografija (eseji, kolumne, intervjui), 2005; Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju (studija), 2016; O dr. Ademu Handžiću. Uz stogodišnjicu rođenja (memorat), 2017; Nisim Albahari, tragični revolucionar (studija), 2018.

Proučavajući kulturnu povijest, prvenstveno tešanjsku, objavio je još 10 knjiga.

Stvaralaštvo Amira Brke prevedeno je na brojne strane jezike, a uvrštavano je i u sve značajnije bosanskohercegovačke antologije. O njegovoj književnosti objavljen je veliki broj književnokritičkih tekstova, eseja i studija, kao i pet knjiga: Vojislav Vujanović (2007.), Enver Kazaz (2016.), Almir Zalihić (2016. i 2018.), U svijetu bez središta (zbornik sa naučnog skupa, 2017.) i Milan Garić (2019.).

Nagrade i priznanja: Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (2001. i 2006.); Nagrada Planjax za najbolju knjigu poezije u Bosni i Hercegovini (2003.); Nagrada "Edhem Mulabdić" za najbolju bosanskohercegovačku novelu (2004.); Nagrada "Zeničko proljeće" za najbolju knjigu u Zeničko-dobojskom kantonu (2001, 2003, 2005, 2006. i 2011.); Nagrada Fondacije za izdavaštvo (2010.); Plaketa Općine Tešanj (2005.) i Plaketa Zeničko-dobojskog kantona (2019.).

Komentariši