AMIR BRKA / ABDULVEHHAB ILHAMIJA, NADAHNUTI ROB BOŽIJI

 

Povodom 200 godina od pjesnikove smrti

______________________________________________________________________________

Ove se godina navršava 200 godina od smrti Abdulvehhaba Ilhamije, derviša nakšibendijskoga reda, pjesnika, proznog pisca, prepisivača – iznimno značajne ličnosti iz bosanske prošlosti.

Ilhamija je rođen u Žepču, ali zadugo nije bila izvjesna godina njegova rođenja. Enigma je razriješena kad je pronađen rukopis njegova djela Tuhfetu-l-musallin ve zubdetu-l-haši'in (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu), u kojemu je Ilhamija zapisao da je rođen 1187. godine po hidžri, što je ekvivalentno 1773. po gregorijanskom kalendaru.

Pišući 1974. godine studiju o Ilhamiji, a u povodu spomenutoga djela, Kasim Dobrača izložio je sve što je dotad bilo poznato iz Ilhamijine biografije, i ono što je u tom djelu Ilhamija sam o sebi zapisao. Kasnije je dr. Muhamed Ždralović, na osnovu rukopisa što ga je pronašao u Orijentalnoj zbirci HAZU, značajnim obavještenjima dopunio Ilhamijin životopis.

Ilhamijin se otac također zvao Abdulvehhab, pa stoga njegovo puno ime glasi: Sejjid Abdulvehhab bin Abdulvehhab Žepčevi (Žepčak). K tome je imao i derviški nadimak Ilhami (Ilhamija), što znači nadahnûtī. Ime Sejjid (ar: gospodin) neuobičajeno je u islamskoj literaturi, budući da se ono pridaje samo potomcima Poslanika Muhammeda. Dobrača je pretpostavio da ga je Ilhamija uzeo zato što se smatrao duhovnim potomkom Vjerovjesnikovim.

Na završetku djela Tuhfetu-l-musallin, nastalog 1801. godine, Ilhamija između ostalog kazuje o svom veoma lošem tadašnjem zdravstvenom stanju. Teške neprilike u kojima je živio i nezadovoljstvo burnim društvenim zbivanjima i posvemašnjim nemoralom njegova vremena u Ilhamijinoj duši posljedovali su tjeskobom i patnjom. Uz to, mučila ga je i neka tjelesna bolest praćena intenzivnom glavoboljom. Usljed tih nevolja Ilhamija je očekivao smrt, štaviše: nadao joj se i prizivao ju. Živio je, ipak, još dvadeset godina.

Idžazetnamu stekao u Tešnju

Slijedom dosad utvrđenih podataka nije mogućno pobliže rekonstruirati Ilhamijin životni put, kao što se ne mogu s potpunom izvjesnošću utvrditi ni fakti koji se odnose na sticanje Ilhamijine znatne naobrazbe. Iz činjenice da je školovan u Žepču i Fojnici, koje se uzimaju kao nesumnjive, zaključivalo se da je Ilhamija završio samo srednju školu, budući da su u 18. stoljeću u tim mjestima egzistirale tek medrese skromnoga provincijalnog značaja. Dobrača je ustvrdio da je to bila sva institucionalna naobrazba kroz koju je Ilhamija prošao, ističući također da je za llhamijinu učenost presudno bilo samoizgrađivanje i lično usavršavanje. Međutim, Muhamed Ždralović je u Orijentalnoj zbirci HAZU pronašao llhamijinu idžazetnamu (svjedodžba, odnosno diploma o završenim teološkim naukama) koja je o Ilhamiji donijela nova saznanja. Idžazetnama je, naime, ovjerena pečatom Šejha Abdullaha bin Hasana Čankari El-Ensari, na kojemu stoji da je šejh Abdullah iz Tešnja – pa je Ždralović logično zaključio da je “u najmanju ruku vjerovatno da se Ilhamija duhovno obrazovao u Tešnju”. Ako se ima u vidu da je idžazetnama bila neophodna da bi se steklo zvanje muderrisa, što bi možda moglo značiti da je tada u Tešnju postojala medresa u rangu visokoškolske institucije, onda bi bio neosnovan Dobračin sud da Ilhamija iz Žepča i Fojnice “u veće naučne centre i na viša učilišta, pa ni u Sarajevo, nije odlazio”. Tešanj je, naime, mogao tada biti takav “veći” naučni centar. Vjerovatnoću unekoliko uvećava to što je idžazetnama izdata 29. redžepa 1225. (30.8.1810.) kada je Ilhamija imao već 37 godina. Dublju Ilhamijinu vezanost za Tešanj potvrđuju još i činjenice da je njegov spis Tuhfetu-l-musallin Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u kojoj se sada nalazi, poklonjen 1964. godine od tešanjskog Udruženja ilmije, te da se u Tešnju nalazi i jedan prijepis ilmihala (vjeronaučni udžbenik) što ga je na bosanskom jeziku arapskim pismom sačinio Ilhamija.


Tešanj, gornja čaršija, 1.6.1991. godine: otvorenje »Ilhamijinih dana«
Stoji: Amir Brka, sjede slijeva: dr. Muhamed Mrahorović, Halil ef. Mehanović (glavni imam Islamske zajednice Tešanj), Jakub ef. Selimoski (reis-ul-ulema IZ SFRJ), Salih ef. Čolaković (predsjednik Mešihata IZ BiH), Mustafa Ćeman, dr. Muhamed Huković, prof. Mubera Ždralović i dr. Muhamed Ždralović

Šejh Abdullah – dakle učenjak kod kojeg je Ilhamija u tešanjskoj medresi slušao fikh, hadis i tefsir – u idžazetnami oduševljeno izriče pohvale Ilhamiji: “Vječna pažnja je zaista pomogla i donijela trajno izobilje učenjaku – radniku, vrijednom, savršenom, oštroumnom spisatelju, svijetlom, razboritom, okićenom moralnim vrlinama, odlikovanom plemenitim osobinama, koji je dostigao u godinama mladosti savršenstvo koje se dostiže u zrelim godinama i koji brani istine spontano učinjenih djela u domenu vrlina i plemenitosti više nego prethodnik, i koji je dobio ono što prethodnicima nije bilo dostupno. Dostigao je takav stupanj da su mu sa svih strana dolazili i od njega dobijali objašnjenje za svaku pojedinost. To je učenjak, vrijedni savršeni Abdulvehhab, sin Abdulvehhabov, Žepčak, Bošnjak, neka ga Bog približi Svojoj uzvišenoj dobroti i duhovnoj skrivenosti…”

Četiri godine nakon što je dobio idžazetnamu Ilhamija je boravio u Istanbulu, i tamo je prepisao tri djela koja su se nalazila u Orijentalnom institutu u Sarajevu. To što su dva prepisana djela sigurno, a jedno vjerovatno, s područja tesavvufa (islamski misticizam) govori o visokoj Ilhamijinoj naobrazbi, jer za prepisivanje takvih djela potrebu ne bi mogla osjećati osoba koja nije posvećena u ezoterijske tajne.

Bunt i smrt

Ilhamija je pogubljen u Travniku 1821. godine, po nalogu zloglasnog bosanskog valije Dželaluddin-paše. Nisu utvrđeni razlozi takvom njegovom skončanju. Sve je ostalo u domeni predaja i pretpostavki koje su općenito kao – sasvim vjerovatan – razlog Ilhamijinoj smrti vidjele bunt i oštru kritiku što ih je u svojim stihovima upućivao poročnim i izopačenim svojim suvremenicima – pripadnicima svih društvenih staleža, pa tako i državnim i vjerskim velikodostojnicima.

Kako piše Dobrača, Ilhamija “u nekim svojim kasidama na turskom jeziku izričito spominje Dželal-pašu. U jednoj koju imamo pred sobom nije o njemu otvoreno ništa loše rekao. Naprotiv, o njemu se ovdje lijepo izražava (‘Svoga roba Dželal pašu uputio si – Bože – pravdi. Bosanske gazije su griješni – Dželalova sablja Tvoj je dar’). To je, čini se, njegov prvi dojam, želja i nada iz prvih dana po pašinu dolasku. Odmah poslije te kaside nalazi se strašna tužaljka na vrijeme i prilike. U njoj ističe koliko su, kroz svu ljudsku povijest, plemeniti i nevini ljudi trpjeli i bili mučeni od svakojakog nasilja. Potom uzvikuje: ‘Vojska satana ne miruje; nas ne voli Božji neprijatelj… Ilhamija mnogo pati’. Iz ovog je, po svemu sudeći, Dželal paša razumio aluziju na sebe i svoj postupak i neoprostivo zamjerio Ilhamiji.”

Ibrahim Kemura navodi predaju prema kojoj je Ilhamija preko pisama bodrio nekakav ustanak koji se u Bosni protiv sultana spremao, a Minka Memija bilježi da postoji još jedna predaja koja veli da je uzrok Ilhamijinoj smrti to što je on “poveo pobunu protiv nasilništva Dželaludin-paše i predstavnika vlasti. Ova pretpostavka nalazi rezon u dosta čestoj pojavi da su derviši stajali na čelu narodnih ustanaka”, kao, na primjer, i Hasan Kaimija.

O Ilhamijinu pogubljenju govori predaja koju je donio Kemura, a koja glasi: “U Travniku postoji sačuvano predanje da je Dželaluddin-paša pozvao Ilhamiju i, da ga zavara, reče da ima slaba ata, pa mu treba zapisati. Ilhamija je otišao u štalu da tobože zapiše konju, ali ga tamo po pašinu nalogu pogube. Glava mu je, pošto je bila odsječena, nekud odletjela, a tijelo je stajalo uspravno, pa Dželalija naredi da donesu hasuru na kojoj se klanja i tijelo je nakon toga palo. Kasnije su glavu našli na onom mjestu gdje je danas turbe, stoga su tu i tijelo pokopali. Zato su Ilhamiju mnogi smatrali evlijom.” Hasan Kikić zabilježio je da je Dželaluddin “u svom silničkom bijesu sam stegao petlju na svilenoj vrpci koju su natakli Ilhamiji na vrat, negdje duboko u tamnim i mokrim katakombama travničke tvrđave”.



Sa predavanja Amira Brke o Ilhamiji u Muzeju Travnik 10.12.2013. godine
www.muzejtravnik.ba

Ilhamija je ukopan u Travniku, u blizini željezničke stanice, gdje mu je podignuto turbe koje je postojalo do 1959. godine kada je porušeno radi urbanističke regulacije, a nišani su preneseni u turbe u Potur-mahali. Na uzglavnome nišanu nalazi se derviški turban, na čijoj je široj strani epitaf na turskom jeziku, koji je, kako je utvrdio dr. Fehim Nametak, 1860. godine spjevao Arif, “jedan od manje poznatih travničkih pjesnika”. Cijeli taj tekst, u prijevodu Mehmeda Mujezinovića, glasi:

On (Bog) je vječno živ!
U času kada je u vječnost preselio,
Ostali su u tuzi i žalosti njegovi prijatelji,
Sebi je otvorio vrata Božje milosti i perivoja rajskog,
A primjer mu se nije mogao naći u njegovo vrijeme.
Sa namjerama su neki ga objeđivali.
Kad je njegovom nježnom životu prispjela jesen,
Ispio je smrtnu čašu kevsera,
godine hiljadu dvije stotine trideset i sedme
I umro je mučeničkom smrću
Sejjid hadži-šejh Vehhab.

U narodu je Ilhamijina smrt primljena s bolom, a također i kod ilmije, što se, kako piše Kasim Dobrača, “vidi i po jednom spjevu na turskom, što ga je tada sastavio neko od naše uleme. Spjev je upućen kadiji Muhammed-efendiji Hodžazadeu Akhisariji. U njemu dotični alim hvali kadiju kao velikog i plemenitog učenjaka i moli ga da mu pomogne, kako bi dobio položaj hatiba u nekoj džamiji. U naslovu toga spjeva kaže se da je isti sastavljen i upućen kadiji ‘kad je Abdulvehhab umro kao mučenik za vjeru’. Iz toga se može zaključiti da dotični moli mjesto koje je zauzimao Ilhamija, a koje je njegovom smrću ostalo upražnjeno, što ukazuje da je Ilhamija obnašao službu imama i hatiba. Držimo da je to bilo u Ferhadiji, glavnoj džamiji Žepča.”

Ilhamija nije jedini koji je stradao od ruke zloglasnog valije Dželaluddin-paše. U dvije godine svoje vladavine Bosnom (1820-1822.) on je pogubio niz viđenih ljudi. Stoga je, kako bilježi Ćiro Truhelka, zaslužio nadimak Nahsiekber (zlokobni), a Antun Knežević o njemu piše slijedeće: “Njeki Bošnjaci zovu ga Gjelajlija, a njeki Gjelatlija, od turske riječi Gjelat (=Krvnik) što mu sasvim dolikuje.”


Ilhamijino turbe u Travniku

Dželaluddin-paša umro je naprasnom smrću, a pretpostavlja se da je otrovan. Bašagić je zapisao predaju koja kaže da se paša otrovao i tri se dana borio sa smrću, a umro je tek kad su mu zastor s vrata stavili pod noge. Tako ga je stigla kletva Ilhamijina koji mu je, pri polasku na gubilište, navodno rekao: “Dok ne izišo na zastor, ne mogo se s dušom rastati”. Sahranjen je također u Travniku, u Gornjoj čaršiji, u turbetu s Abdullah-pašom Muhsinovićem koji je četiri puta bio bosanski namjesnik.

Tragika Bosne

Kakvo je bilo vrijeme u kojem je Ilhamija živio?

Slabljenje osmanske moći, koje se začelo koncem l6. stoljeća, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće stiglo je dotle da je svima, pa i Porti, postalo definitivno jasno da se Carstvo ne može dalje održavati na iluziji svoje negdanje snage. Da bi otklonila anakronizam svoga uređenja i približila se Evropi u kojoj su se korjenite promjene zbivale u sferi ekonomije i politike, Carevina je započela provoditi vojne i upravne reforme. U Bosni, prema Evropi najisturenijoj osmanskoj pokrajini, tê su se promjene odražavale upravo tragično. Bosanska je geografska pozicija od samog početka osmanske vladavine rezultirala brojnim specifičnostima, od kojih je najznačajnija bila samovoljnost i oholost plemstva. Taj konstantni otpor centralnoj vlasti i u slučaju reformi snažno će se manifestirati, nerijetko i oružjem, a 1831. godine i čuvenim Gradaščevićevim pokretom za autonomiju Bosne. Tragiku Bosne pojačavalo je i to što su Bošnjaci tokom 18. stoljeća ginuli na brojnim ratištima, a jednako i od kuge koja je često harala. Sve je to presjeklo razvitak bošnjačkog stanovništva i prouzrokovalo pad društvenih vrijednosti, rast nereda, nasilja, nezakonitosti, nediscipline, nemorala. Također je velika nedaća bila zapuštanje školstva koje je nekada cvjetalo. Mentalni profil stanovništva bio je unazađivan i nedostatkom pravilnoga vjerskog odgoja – čemu se kao posljedice javljaju praznovjerje i nerazumni fanatizam. Razina naobrazbe i morala srozala se i kod uleme. Javlja se alkoholizam… Degradacija, dakle, svih vidova življenja.

Zbivanja koja su ga okruživala Ilhamiju nisu ostavljala ravnodušnim. Naprotiv. Snažno su se u njemu odražavala i stvarala potrebu sudjelovanja u njihovu mijenjanju. Promjena se, po Ilhamijinu shvaćanju, mogla izvesti samo uz predavanje moralnim i drugim islamskim načelima, na što je htio uputiti svojim ilmihalima. A njegova poezija, osim ovoga, često sadrži i veoma oštru kritičku žaoku. Velika Ilhamijina želja da utiče na ljude rezultirala je time da je on najplodniji naš alhamijado pjesnik; najplodniji, dakle, pjesnik na bosanskom jeziku – kako bi bio razumljiv običnom čovjeku i tako postigao što širi odjek.

Prozni radovi

Prozni Ilhamijini radovi vjerskoga su i didaktičkog karaktera, a imaju svoju vrijednost i u historijskom i u jezičnom smislu. Spomenuti Ilhamijin spis na turskom jeziku Tuhfetu-l-musallin ve zubdetu-l-haši'in (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu) opširno je, kako je rečeno, prikazao Kasim Dobrača u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke. To je djelo kratki priručnik vjersko-moralnoga sadržaja. Molitva je glavna tema djela, ali govori se i o načelu islamskog vjerovanja, o lijepom ponašanju vjernika i moralnom uzdizanju čovjeka u islamu. Ilhamijino shvaćanje i tumačenje islamskih načela nije ovdje ostalo samo u teorijskim okvirima nego je povezano i s onodobnim prilikama i zbivanjima u Bosni, pa ovaj spis, veli Dobrača, “unekoliko pruža sliku ondašnjeg društva kod nas, u vjerskom, moralnom, kulturnom i socijalnom pogledu uopće”. Interpretacija islama ovdje je išla za tim da bude popularna i općeprihvatljiva, s namjerom da vjernike pouči i potakne na razmišljanje. Zanimljivo je pripomenuti da Ilhamija pri kraju djela spominje i svoja tri sina s imenima Muhammed, Emin i Halil. Fehim Nametak utvrdio je da Ilhamijini potomci danas žive u Visokom.

Osim ovog – Ilhamija je napisao i ilmihal na bosanskom jeziku arapskim pismom, od kojeg postoje dva zasad utvrđena prijepisa. Jedan se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, a drugi je u kulturnohistorijskoj zbirci Mehmeda Mehe Bajraktarevića u Tešnju.

Pjesme na bosanskom jeziku

Ilhamija je na bosanskom jeziku napisao dvadesetak pjesama, ali, kako tvrdi Nametak, njegovo “stvaralaštvo na turskom i arapskom jeziku od blizu stotinu pjesama je bogatije i kvantitetom i kvalitetom”. Njegove su alhamijado pjesme, međutim, bile uvijek veoma popularne u narodu, pa su stoga često prepisivane: susreću se u raznovrsnim medžmu'ama i različitim drugim rukopisnim kodeksima. Nametak bilježi da se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalaze tri primjerka rukopisnih Ilhamijinih divana, a, osim toga, veće skupine njegovih pjesama na sva tri jezika pohranjene su u Orijentalnoj zbirci HAZU i u vlasništvu Visočke tekije, kao i u poznatom zborniku Muhameda Enverije Kadića.

Prvi put je nekoliko Ilhamijinih alhamijado pjesama objavio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak 1897. godine u 2. knjizi svoga Istočnog blaga, a potom ih je veći broj objavljen u djelu Sejfuddina Kemure i Vladimira Ćorovića Serbokroatische Dichtungen bosnicher Moslims aus dem XVII., XVIII, und XIX. Jahrhundert (Sarajevo, 1912). Ovim je djelom i inače znanstvena javnost obuhvatnije upoznata s bosanskim alhamijado pjesništvom. Pjesme Ilhamijine na bosanskom jeziku publikovane su potom i u zbornicima, hrestomatijama, antologijama – i one su mahom poznate, o njima je u više navrata i pisano. Sve to za razliku od pjesama na turskom i arapskom jeziku kojima je sve do prije tridesetak godina bila posvećena tek neznatna pažnja, a 1991. godine, u izdanju “El-Kalema”, u Sarajevu je objavljena knjiga Muhameda Hadžijamakovića Ilhamija: Život i djelo – u kojoj je donesen izbor Ilhamijine alhamijado poezije, zatim veći broj pjesama prepjevanih sa turskoga i tri sa arapskog jezika.

Ilhamijine se alhamijado pjesme mogu razvrstati na ilahije, odnosno pobožne pjesme u najširem smislu, i kaside – ako se, kako piše dr. Muhsin Rizvić, ima na umu da je kasida “svoje izvorno značenje pjesme-pohvalnice zamijenila u alhamijado-literaturi na našem tlu pojmom poučne pjesme, svjetovnog karaktera, za razliku od ilahije, mada etika njenih savjeta u svoje općeljudske, općevremene i općeživotne okvire uključuje i religioznu moralku kao dio savremenog života”. Kasidu također odlikuje što iz nje “izbija atmosfera društvene sredine i javnog i porodičnog života”.

Ilhamijine ilahije karakterizira derviško obojenje: on je u njima gorljivi mistik što se bezrezervno utječe Svevišnjemu i izražava prezir prema svemu što svrće um i dušu s uzvišenog cilja. U tom smislu, Ilhamija u nekim pjesmama slavi derviški poziv. Neposredne ode Bogu Ilhamija je ispjevao u nekim ilahijama, a, kao i inače u bosanskoj alhamijado poeziji, i kod Ilhamije ima ilahija koje nisu direktno veličanje Boga nego sadrže uputstva o načinu života, o islamskim obavezama i vjerovanju u njih, o njihovu izvršavanju. Kako je uočio Mehmed Mujezinović: “Ni po stilu ni po formi Ilhamijine ilahije se ne razlikuju od istih tvorevina bosanskohercegovačkih muslimanskih pjesnika. Svi su oni slijedili svoje uzore iz arapske i turske poezije te vrste, ali su im davali određene specifičnosti koje su često bile nauštrb kvaliteta.”

Bosanski Sokrat

Kaside upućene omladini s odgojno-didaktičkom intencijom nemaju naročitu poetsku vrijednost nego su samo konkretne i direktne poruke, u stihovanome obliku – radi popularnijeg prenošenja i dužeg rezoniranja odgojne sadržine, pa je takav slučaj i sa Ilhamijinim kasidama. Međutim, najžešću i najotvoreniju osudu negativnih društvenih pojava svoga vremena ispoljio je Ilhamija upravo u kasidi poznatoj pod nazivom Čudan zeman nastade. Ona je jedna od najpopularnijih bosanskih alhamijado pjesama uopće. Stoga su nastali i brojni njezini prijepisi u kojima dužina varira od 10 pa do 25 strofa sa po 4 stiha. Za laži, nepravde, nedjela, nasilje, poroke… zlehudog zemana u kojemu “sve zlikovac postade”, a “dobri(h) ljudi nestade” Ilhamija optužuje, ne oklijevajući da odmah pređe u konkretnu identifikaciju glavnog krivca:

Turčin nema amela,
Krivda pravdu zamela,
Pa se pravda omela.

Kao zlosutna rezonanca zabrinutosti takvim sramotnim i pesimističnim stanjem morala i smutnjom u društvu odjekuje refren: “Šta se hoće, zaboga?” Optužbe u ovoj pjesmi upućene su i ulemi, jer “vrat slomiše porad mala”, pašama i vezirima koji, doduše, “pravo sude” i premda “I kod paša ima ljudi”. Muhsin Rizvić ocijenio je ovu kasidu kao “najslobodniji spis ove literature i kritičku sliku društva, izraženu naturalistički, u crnim bojama, sa sugestijom i predosjećanjem propasti ili prevrata”.

U knjizi Bošnjačko iskustvo politike – osmansko doba, objavljenoj 1998. godine, Esad Zgodić o Ilhamiji piše i slijedeće: “Ilhamija će svoju kritičku refleksiju o moralnoj dekadenciji osmanskog poretka u Bosni platiti i životom: pogubiće ga Dželal-paša u Travniku. Ne samo u spoljašnjem pogledu, po toj tragičnoj sudbini, nego i u supstancijalnom smislu, Ilhamija je, može se reći, bosanski Sokrat. Naravno, ovdje nije riječ o istovjetnosti, u sadržinskom smislu, između Sokratove etičke filozofije i Ilhamijinog svjetonazora. Riječ je o bliskosti Sokratovog i Ilhamijinog osobnog stava prema vlastitom ‘učenju’ i moralnoj autonomiji spram pretenzija vlasti. A taj stav odlikuje fascinantna autokonzistencija u odnosu na prijeteću intervenciju vlastodržačke sile. I Ilhamija i Sokrat su, zapravo, paradigma univerzalnog sukoba između inteligencije i politike, filozofije i vlasti, slobode i autokratizma, osobne etike i državne moći, i to onog radikalnog sukoba u kojem, uz sve egzistencijalne opasnosti, vlastita misao i moralna uzvišenost tjeraju na nepokolebljivost spram porobljavajućih aspiracija i represivnog nastupa apsolutističke vlasti. U sudaru s vlašću ni Ilhamija ne odustaje od svog kritičkog suda: biva pogubljen na vezirskom dvoru. Tako i obrazovani Bošnjaci, u liku Kaimije, Isevića i Ilhamije, prolaze kroz transvremenito iskustvo sukoba između mišljenja i vlasti, slobode i države, politike i etike, pa do kraja staju na stranu apologije slobode kritičkog mišljenja i moralne autonomije. […] Ilhamija svoju kritiku osmanske vlasti iskazuje na bosanskom jeziku, arebicom, i u poetskom obliku. Tako se i s Ilhamijom bošnjački duh probija do novih likova samosvijesti i reafirmacijom bosanskog jezika.”

Pjesnik raskošnog dara i nadahnuća

Ilhamijina poezija na turskom i arapskom jeziku nije imala tendencije kao ona na bosanskom: nije pisana sa konkretnom, didaktičkom svrhom. To je prvenstveno mistička poezija koja je teško prohodna i razumljiva onome ko nije upućen ne samo u terminologiju nego i tematiku ove vrste pjesama. Ipak, u knjizi Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, koju su priredile Lamija Hadžiosmanović i Minka Memija (BZK “Preporod”, Sarajevo, 1995.), za ove Ilhamijine pjesme kaže se da je “njegov stil jednostavniji i čitljiviji nego u divanskoj poeziji inače”. On se u njima kreće u okvirima tradicionalne kozmogonije razvijajući, na primjer, misli o mikrokozmu i makrokozmu, ili o zemlji, vodi, vatri i zraku – koji su za njega ono što se naziva materia prima. U ovim pjesmama Ilhamija se iskazuje kao neuporedivo bolji stvaralac, pjesnik raskošnog dara i nadahnuća.

Na arapskom jeziku Ilhamija je, kako je do sada ustanovljeno, napisao svega četiri pjesme.

Treba kazati i to da je, ponesen Ilhamijinom moralnom čvrstinom, postojanošću njegova uvjerenja da je na pravom putu i odanošću rodnoj grudi, književnik Rešad Kadić napisao nadahnutu i umjetnički uspjelu pripovijest, odnosno kratki roman Ilhamijin put u smrt koji je, koliko mi je poznato, do sada doživio šest izdanja. A i nekolicina bh. pjesnika napisala je pjesme koje su inspirirane ovom nesvakidašnjom, jedinstvenom povijesnom ličnošću i njegovim usudom.

Ukupno uzevši, i u narodnoj memoriji i u naučnoj povijesti kulturnog stvaralaštva na tlu Bosne Ilhamija zauzima izuzetno mjesto. A za sami kraj ovog osvrta izdvajam još jedan citat iz spomenute studije profesora Zgodića, u kojem se najbolje opservira o tom vanjskom, političkom značaju pjesnika Ilhamije u stasavanju bošnjačke nacije i u povijesnoj borbi za samobitnost Bosne: “Nakon Ilhamijinog individualnog protesta spram osmanske vlasti, uslijediće ubrzo pokret Husein-kapetana Gradaščevića koji će novim povijesnim intencijama, podsticajima i sadržajima sudjelovati u samorazvoju bošnjačke samosvijesti. Ulazi, tako, bošnjačko iskustvo politike u svoju novu povijesnu epohu iskušavanja intencija i konsekvencija ‘reformskog’ spasavanja svjetsko-povijesne vladavine Osmaskog carstva. U tom iskušavanju neće biti zaboravljeni povijesni sudionici kritičke bošnjačke svijesti: neće biti zaboravljen ni Ilhamija kao tragična figura otpora bošnjačkog duha silama negacija i obezličavajućeg utapanja u nadolazeći panosmanizam, odnosno panturcizam.”

____________________________________________________________

 

Tri Ilhamijine pjesme koje slijede preuzeo sam iz knjige
Muhameda Hadžijamakovića Ilhamija: Život i djelo. Prepjev druge (Ovo je čas) s turskog i treće (Tvoj sam zaboravljeni rob) s arapskog jezika načinio je dr. Muhamed Dželilović.

Čudan zeman nastade

Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din dušmanin ustade:
Šta se hoće zaboga?

Već takata nestade,
Zlo nam svako postade,
Dobrih ljudi nestade,
Šta se hoće zaboga?

Ne gledaju u ćitab,
Ne uzimlju hič džavap,
Niti misle na hesab,
Šta se hoće zaboga?

Ovo trpit teška muka,
A još viša turska bruka,
Munafika stoji huka.
Šta se hoće zaboga?

Turčin nema amela,
Krivda pravdu zamela,
Pa se pravda umela.
Šta se hoće zaboga?

Nasta čudna ulema,
Jer ne čine amela,
Od njih jadna proloma!
Šta se hoće zaboga?

Đoja rade i uče,
Ali sami sebe muče,
Ne iđu pravo niti hoće.
Šta se hoće zaboga?

Džahilima kazuju,
Sami sebe namazuju,
Znanosti ukazuju,
Šta se hoće zaboga?

Ulemanskog sada hala,
Zalud njima đekad fala
Vrat slomiše porad mala.
Šta se hoće zaboga?

Kad mu gledaš u kijafet,
Dao bi mu zijafet,
Krivo uče za sijaset.
Šta se hoće zaboga?

Nije kadar biti imam,
A kaže se potamam,
Jordam čini ko šejhu-l-islam.
Šta se hoće zaboga?

Svi veziri pravo sude,
Pa i paše dobro bûde,
Al murtati krivo gude.
Šta se hoće zaboga?

I kod paša ima ljudi,
Ko je dobar vrlo húdi,
Kad je više zlijeh ljudi,
Niko ne zna do Boga.

* * *

Ovo je čas nastanka i pojavljivanja
Ovo je čas ubijanja i ostajanja

Ovo je čas stida i strahota
Ovo je čas muka i ljepota

Ovo je čas bola i radosti
Ovo je čas srdžbe i blagosti

Ovo je čas otkrića i osvjedočenja
Ovo je čas spoznaje i rasvjetljenja

Ovo je čas pobožnosti i odricanja
Ovo je čas jedinstva i stapanja

Ovo je čas duše i posmatranja
Ovo je čas zapanjenog shvatanja

Ovo je čas krivanja i javljanja
Ovo je čas bdijenja i smirivanja

Ovo je čas, pravi čas – vrijeme zahmeta
Ovo je čas sjedinjenja i uzleta

Ovo je čas kad se duh i duša spajaju
Ovo je čas kad se svjetlo i lampa stapaju

Ovo je čas odsustva i prisustva
Ovo je čas muršida spletkara

Ovo je čas povratka i upute
Ovo je čas istine i klevete

Ovo je čas zemlje i čas čovjeka
Ovo je čas neba i čas meleka

Ovo je čas kad duša proplamsa
Ovo je čas kad se jasno promatra

Ovo je čas kad se za ljepotom čezne
Ovo je čas kad se u beskraju iščezne

Ovo je čas dovoljnosti Milostivog
Ovo je čas jasnog sunca blistavog

Ovo je čas kad su okeani kapija
Ovo je čas kad je Božja odredba najuzvišenija

Ovo je čas kada znanje tačka biva
Ovo je čas kada mudrost sve pokriva

Čas kad nas namaz uzdiže zanosno
I u svakom času čas glàsa se radosno

* * *

Tvoj sam zaboravljeni rob, budi mu naklonjen
Oprosti onome koji se nada na ljubav oslonjen

Srce moje Tebe želi, duša moja Tebe moli
Skrivena misao moja Tebe gleda i Tebe voli

Tijelo mi je iscrpljeno u muci teškoj
Tvoj rob je iznemog'o u ljubavi čistoj

Moje je srce Tvoj nûr, duša za Tobom plače
Moj užitak, Tvoje biće u ljubavi zrače

Moj užitak govori, moje uho sluša
Otkrovenje Istine u ljubavi kuša

Moj duh to si Ti, moje lice to si Ti
Moje oči to si Ti, u mojoj ljubavi si

Literatura

  1.  Safvetbeg Bašagić: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od godine 1463-1850, Sarajevo, 1900.
  2.  Kasim Dobrača: Tuhfetu-l-musallin ve zubdetu-l-haši'in od Abdulvehhaba Žepčevije Ilhamije, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, 1974, 41-69. 
  3.  Muhamed Hadžijahić: O jednoj pjesmi Šejh Sejjid Vehab Ilhamije, Novi Behar, l934-35, 16, 178-279.
  4.  Muhamed Hadžijamaković: Ilhamija: Život i djelo, Sarajevo, 1991.
  5.  Muhamed Hadžijamaković: Nekoliko pjesama iz Ilhamijina divana, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, 1987, 85-91.
  6.  Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1995.
  7.  Hadžem Hajdarević: Poezija između moralnih načela i načela moći, Književna revija (Sarajevo), 1988, 13-14, 8.
  8.  Mehmed Handžić: Ilhamija Žepčak, muslimanski pjesnik iz Bosne na hrvatskom jeziku koncem XVIII i početkom XIX vijeka, Hrvatski dnevnik (Zagreb), 1940, 1337, 14-15.
  9.  Muhamed Huković: Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, Sarajevo, 1986.
  10.  Muhamed Huković: Kritički tonovi alhamijado pjesništva, Prilozi za orijentalnu filologiju, 1989, 39(1990), 201-210.
  11.  Ibrahim Kemura: Ilmihal Abdul Vehab Ilhamije na “bosanskom” jeziku, Glasnik VIS, 1975, 1-2, 20-43.
  12.  Hasan Kikić: Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u be-ha literaturi, Almanah savremenih problema (Zagreb), 1936, str. l58.
  13.  Antun Knežević: Carsko-turski Namjestnici u Bosni-Hercegovini, Senj, 1887.
  14.  Minka Memija: Ilhamija – pjesnik buntovnik, Radio Sarajevo – Treći program, XI/1982, 38, 432-437.
  15.  Mehmed Mujezinović: Turski natpisi u Travniku i njegovoj okolini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 1966-67, 16-17 (1970), 213-306.
  16.  Abdurahman Nametak: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Sarajevo, 1981.
  17.  Fehim Nametak: Kadićev zbornik kao izvor za proučavanje književne građe, Radio Sarajevo – Treći program, XI/1982, 38, 438- 477.
  18.  Fehim Nametak: Pregled književnog stvaranja bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom jeziku, Sarajevo, 1989.
  19.  Muhsin Rizvić: Pojavni okviri i unutrašnje osobenosti alhamijado literature, Zbornik radova posvećenih uspomeni Salke Nazečića, Sarajevo, 1972, 239-250.
  20.  Ćiro Truhelka: Popis bosanskih sandžak-bega i begler-bega od godine 1463. do 1878., Časopis za hrvatsku povijest (Zagreb), 1/1943, 1-2, 1-15.
  21.  Esad Zgodić: Kritika dekadencije osmanske države u Bosni. (Abdulvehhab Žepčevi Ilhamija). U knjizi: Bošnjačko iskustvo politike – osmansko doba, Sarajevo, 1998, 294-307.
  22.  Muhamed Ždralović: Abdulvehab ibni Abdulvehab Žepčevi – Bosnevi (Ilhamija), Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, 1978, V-VI, 127-144.
  23.  Muhamed Ždralović: Bosanskohercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima. Kronološki pregled, II, Sarajevo, 1988.

O Amir Brka

Amir Brka rođen je u Tešnju 25.10.1963. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987.). U Tešnju vodi Centar za kulturu i obrazovanje, glavni je urednik časopisa za kulturu Diwan (Gradačac), a 2010-2014. godine bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Pjesničke i prozne knjige: Prirodni redoslijed (poezija), 1996; Bjelina paspartua (poezija), 1997; Zavičajni muzej (poezija), 1998; Antikrist u jeziku (poezija), 1999; Monografija grada (roman) 2001. i 2004; Na pergameni lica: 100 pjesama (1990-2000) (izbor), Sarajevo, 2001; Antikristul în limba (poezija, izbor), Bukurešt, 2001; Izložba sitnih životinja (poezija) 2003; Jedan u tome skupu (poezija, izbor), Priboj, 2003; Uređujemo staru kuću (poezija), 2005; Vrijeme sretnih gradova (poezija), 2006. i 2007; Đavo na Dunavu (poezija), 2008; Dovoljno za radost (poezija, izbor; edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK "Preporod" Sarajevo), 2010; Turistički vodič (poezija), 2010. i 2011; Ruševine se podupiru (poezija, izbor), 2012; Crna sveska (proza), 2014; Tačka (poema), 2015; Čuvar groblja. Pjesme sa Ćatićem (poezija), 2015; Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju (poema), 2016; Sa palube. Epitafi iz »Adele« (poezija), 2017; Nebeski nomad (poezija), 2019; San o gradu (poema, sa slikama Miralema Srkalovića Lale), 2020; Sa pjesnikova odra (poema), 2020; Dijalektika tmine (poezija), 2020.

Kulturna i opća historija, publicistika: Rudolf Zaplata - bibliografija, 2000; Svjetlosti kasabe. Iz kulturne povijesti tešanjskoga kraja, 2002; Teatar u tešanjskom teatru (ogled), 2003; Negativna geografija (eseji, kolumne, intervjui), 2005; Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju (studija), 2016; O dr. Ademu Handžiću. Uz stogodišnjicu rođenja (memorat), 2017; Nisim Albahari, tragični revolucionar (studija), 2018.

Proučavajući kulturnu povijest, prvenstveno tešanjsku, objavio je još 10 knjiga.

Stvaralaštvo Amira Brke prevedeno je na brojne strane jezike, a uvrštavano je i u sve značajnije bosanskohercegovačke antologije. O njegovoj književnosti objavljen je veliki broj književnokritičkih tekstova, eseja i studija, kao i pet knjiga: Vojislav Vujanović (2007.), Enver Kazaz (2016.), Almir Zalihić (2016. i 2018.), U svijetu bez središta (zbornik sa naučnog skupa, 2017.) i Milan Garić (2019.).

Nagrade i priznanja: Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (2001. i 2006.); Nagrada Planjax za najbolju knjigu poezije u Bosni i Hercegovini (2003.); Nagrada "Edhem Mulabdić" za najbolju bosanskohercegovačku novelu (2004.); Nagrada "Zeničko proljeće" za najbolju knjigu u Zeničko-dobojskom kantonu (2001, 2003, 2005, 2006. i 2011.); Nagrada Fondacije za izdavaštvo (2010.); Plaketa Općine Tešanj (2005.) i Plaketa Zeničko-dobojskog kantona (2019.).

Komentariši