AMIR BRKA / PRIMJER PREVLADAVANJA STEREOTIPA

Uz petu godišnjicu smrti Alije Galijaševića
(25.5.2016. – 25.5.2021.)

_____________________________________________________________________________

Ponekad pomislim da je moja egzistencija smislena i zbog toga što sam imao takve prijatelje kakvi su Mustafa Ćeman, Salih Sarić i Alija Galijašević – da spomenem samo Tešnjake, i to one koji više nisu među živima, a koji su me primali kao sebi ravnoga uprkos činjenici da su bili mnogo stariji od mene. Naravno, spojili su nas prije svega emocija prema Tešnju i to što smo taj zavičajni osjećaj, neko manje neko više, na različite načine iskazivali i kroz djelovanje u kulturi. To je pretpostavka koja je učinila da upoznam i Aliju Galijaševića.

Naše se poznanstvo zbilo u posljednjoj godini rata (povod je bio tešanjski list Gradina koji sam uređivao), a potom se taj odnos razvio do onoga što i u ovakvoj prilici, bez imalo zazora od patetike, mogu nazvati prijateljstvom – koje je trajalo sve do Alijine smrti. Alija je bio i prvi predsjednik Upravnog odobra Centra za kulturu i obrazovanje (CKO), i smatram da smo besprijekorno i vrlo produktivno surađivali. Od svega što bih u prilog tome mogao reći, iznijet ću ovdje ono što se nastoji potisnuti u zaborav – u skladu sa odlikama primitivizma koji uvijek i svugdje teži istome: poništiti sve što je bilo i nametnuti se kao subjekt s kojim i od kojeg sve počinje.

Dakle, kad je Općina osnovala CKO, predložio sam Aliji da zatražimo da se toj ustanovi doda i Zaštita spomenika i muzejska djelatnost, s ciljem da se u primarnoj ravni izvrši uvid u stanje tešanjske spomeničke baštine nakon rata i da se prema Općini i državnim institucijama inicira ono što predstavlja urgentne intervencije, a da se u isto vrijeme dugoročno stvaraju uslovi za osnivanje muzeja kao zasebne tešanjske ustanove. Alija je ovo proveo preko Upravnog odbora, Općina je prihvatila prijedlog, u CKO je potom na taj zadatak zaposlen Rifat Kantić koji je, sa svojim višegodišnjim predratnim iskustvom u zaštiti spomenika, veoma uspješno rukovodio ovim poslom (do odlaska u mirovinu 2001.). Na koncu je 2009. godine osnovan i Muzej, a Alija i ja bili smo dio tima koji je uradio elaborat za osnivanje ove ustanove.

Drugo, na isti način smo već 1996. godine krenuli putem izgradnje novoga zdanja za tešanjsku biblioteku koja je do 2001. godine bila u sastavu CKO. Dostavljena je naša inicijativa, donesene su općinske odluke, urađena je projektna dokumentacija, a zgrada je trebala biti podignuta na placu u Kotlanicama koji je vlasništvo CKO. Nismo tada uspjeli, ali naša je odvažnost inicijalno doprinijela stvaranju svijesti o ovoj nasušnoj tešanjskoj potrebi, što je na koncu rezultiralo novom zgradom Biblioteke, koja je otvorena 2015. godine.

I svakako želim spomenuti da smo u ovim ambicijama, za koje se bez imalo dvojbe može kazati da su značile izraz strateških razmišljanja o stvaranju neophodne infrastrukture za razvoj tešanjske kulture, imali razumijevanje i svesrdnu podršku tadašnjeg Načelnika Fuada Šišića.

Koincidiralo je sve ovo i sa nastankom Alijinih knjiga, a objavljeno ih je deset u svega petnaestak godina, i sve one tretiraju tešanjsku tematiku. Devet od njih objavio je CKO. Sa zadovoljstvom sam uređivao te knjige, i bio sam uvijek radostan kad sam o njima pisao ili javno govorio. Samo jedanput bio sam tužan, onog četvrtka – 26. maja 2016. godine – na komemoraciji u CKO, dan nakon Alijine smrti…

Iz biografije Alije Galijaševića

Alija Galijašević rođen je u Tešnju 1.1.1932. godine. Otac Mahmut, zanatlija, majka Zekija, rođena Hodžić (sestra narodnog heroja Huse Hodžića). Kod oca je izučavao limarski zanat i šegrtsku školu, srednju ekonomsku završio je u Tuzli, a ekonomski fakultet u Beogradu 1969. godine.

Radio je u Srezu Tešanj, zatim u tešanjskoj filijali Narodne banke, u općinskoj upravi kao referent za privredu i načelnik odjeljenja za privredu, te kao potpredsjednik (1961-1964) i predsjednik (1974-1978) Skupštine Općine. U međuvremenu je u Enkeru bio direktor za financije, potom je potpredsjednik i predsjednik Osnovne regionalne privredne komore Doboj (1978-1985), kratko i sekretar Regionalne zajednice zdravstvene zaštite Doboj, a do kraja 1991. godine radio je u Privrednoj banci Sarajevo Osnovnoj banci i Filijali Doboj kao potpredsjednik, odnosno zamjenik direktora za poslove kreditiranja privrede, i odatle je umirovljen. Međutim, nakon osnivanja Universal banke u Sarajevu, povjereno mu je formiranje Filijale u Tešnju i, zatim, mjesto direktora od početka rada u septembru 1994. do 1999. godine.

Bio je delegat u Skupštini SRBiH 1978-1982. godine, predsjednik i član nekih skupštinskih komisija i odbora, kao i republičkih rukovodnih tijela nekih drugih organizacija, među kojima i član Upravnog odbora i potpredsjednik Skupštine Republičkog fonda za brži privredni razvoj nerazvijenih područja u Bosni i Hercegovini.

Osamdesetih godina član je Skupštine društva ekonomista Jugoslavije. U 1990. godini član je Upravnog odbora Fonda zdravstvenog osiguranja BiH i Skupštine SIZ-ova zdravstvenog osiguranja Jugoslavije. Predsjednik je Upravnog odbora Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona i predsjednik Upravnog odbora CKO od 1996. do 2001. godine.

Odigrao je nekoliko utakmica za 2. i 1. ekipu TOŠK-a, igrao je odbojku u 1. ekipi kluba u Tešnju, “Metalca” iz Kraljeva kao jugoslavenskog drugoligaša (dok je služio vojni rok) i u “Natronu” iz Maglaja u Republičkoj ligi BiH. Oko 35 godina igrao je šah za Šahovski klub “Edhem Ajanović” iz Tešnja.

Žurnalisitičke i publicističke članke objavljivao je u Borbi, Oslobođenju, Privrednim novinama, Glasu komuna, Gradini, Bosanskom reporteru, Tešnjaku, Dobojskim novinama (Naše novine), Tešanjskom almanahu. Bio je član redakcije Tešnjaka (23. i 24. broj 1998.) i glavni i odgovorni urednik prvog (i jedinog) broja Tešanjskog almanaha (2000).

Za svoj rad dobio je više društvenih priznanja, među kojima su Medalja zasluga za narod (1963), Orden rada sa srebrenim vijencem (1986), Povelja Skupštine Općine Tešanj za postignute rezultate u privredi (1968), Spomen-plaketa Skupštine Općine Tešanj za izuzetne zasluge za razvoj (1978), Plaketa Općinskog vijeća Tešanj (2010) i druga.

Alijine knjige

Objavljene su slijedeće knjige Alije Galijaševića: Tešanjske zanatlije i trgovci 1642-1992. (1996); Ekonomske prilike i bankarstvo u tešanjskom kraju kroz historiju (Preteče bankarstva, ljudi, događanja) (1999); General Kemal Korajlić (2001); Turizam na tešanjski način – prilog historijatu turizma u Tešnju (2002); Na tragovima tešanjske prošlosti (2003); Edhem Pobrić, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, poslanik i privrednik (2004); Vatrogastvo u Tešnju 1905-2005. (2005); Stara tešanjska čaršija danas (2006); Tešanjsko naselje Šije u prošlosti i danas (2010) i 77 Tešnjaka (2012)

Deset knjiga u tako kratkom vremenu, a prva je objavljena kad su njenom autoru bile već 64 godine, to je nesumnjivo fenomen koji nužno mijenja uobičajene, ovještale predodžbe o ljudskim potencijama i o njihovoj distribuciji tokom čovjekove životne dobi. Alija nam je, naime, uvjerljivo pokazao da nije baš posve pouzdana predstava o tome kako je proučavanje povijesti nešto čemu bi, ako se žele postići ozbiljni rezultati, trebalo posvetiti cijeloga sebe na način koji podrazumijeva “suhi” profesionalizam koji ne bi dozvoljavao da se čovjek u životu bavi i nečim drugim. Jer kad se pogleda biografija Alije Galijaševića, vidjet će se da je ono što se uobičajeno podrazumijeva pod sintagmom radni vijek u ovom slučaju radikalno dovedeno u pitanje. Alija je, naime, do odlaska u mirovinu bio i bankar i privrednik, i političar, povremeno publicist i novinar, i postizao je značajne i zapažene rezultate, i dostizao je istaknute pozicije u svemu čime se bavio. Ali nije bio autor niti jedne knjige…


Gradimir Gojer, Alija Galijašević i Amir Brka
Sa promocije Alijine knjige “Tešanjske zanatlije i trgovci 1642-1992.”,
Kamerni teatar 55, Sarajevo, 1997. godine

Prvo se 1996. godine pojavila knjiga Tešanjske zanatlije i trgovci 1642-1992. godine. Ovom vrlo značajnom knjigom popunjena je jedna od praznina koje su postojale u našim saznanjima o tešanjskoj prošlosti. Ona je donijela obilje informacija o zanatstvu i trgovini na ovom prostoru, uz brojne neizostavne reference o povijesti Tešnja uopće. Da bi čitaocima ponudio što više fakata, Alija je koristio raznovrsne izvore – pisane prije svega (objavljene i neobjavljene), ali i usmene. Ova radnja, međutim, ne tretira samo zanatstvo i trgovinu u Tešnju 1642-1992. godine ni najšire shvaćene nego su njezin predmet, također, postanak i razvoj različitih infrastrukturnih osnova života stanovništva, što u svojoj ukupnosti doprinosi razumijevanju okolnosti u kojima su razmah dobivale i djelatnosti koje su osnovni predmet autorova interesovanja, jer se jedno i drugo uzajamno preplitalo, uslovljavalo i determiniralo.


Dr. Dževad Drino, Alija Galijašević, Rasim Korajlić i Amir Brka
Sa promocije knjige “Ekonomske prilike i bankarstvo…”, CKO 1999.

Kad se druga Alijina knjiga – Ekonomske prilike i bankarstvo u tešanjskom kraju kroz historiju (1999) – posmatra zajedno sa prethodnom, onda je jasno da smo na taj način dobili svojevrsnu tešanjsku privrednu historiju, premda ne i cjelovitu, jer ima tu još mnogo posla kako bi se opisala novija privredna povijest što se vezuje uz moderna industrijska postrojenja. Ali ova knjiga daje sliku ovdašnjeg ekonomskog života još od njegovih specifičnih rudimenata iz vremena osmanske uprave, preko potonjih perioda, a posebno se zanimljivim doima poglavlje u kojem je autor kao sudionik opisao zbivanja u posljednja tri desetljeća, pa je u tom dijelu knjige tekst ne samo plod istraživačkih napora nego je i jedno vrijedno, autentično svjedočenje.


Načelnik Općine Tešanj Fuad Šišić i Alija Galijašević
Prijem povodom izlaska knjige “Ekonomske prilike i bankarstvo…”, 1999.

A radnja General Kemal Korajlić (2001) odgovorila je na dilemu može li se i o ovom general-potpukovniku JNA napisati knjiga i treba li nam ona uopće. Iz nje same jasno je da je general Korajlić knjigu itekako zavrijedio, ali ne samo on nego autoru na toj knjizi trebaju biti zahvalni i oni koji su iz nje mogli naučiti mnogo o ovoj vanrednoj ličnosti o kojoj su ranije doznavali tek usputne natuknice.

Zatim je 2002. godine publikovan naslov Turizam na tešanjski način, rukopis koji je okupio mnogo podataka o tradiciji tešanjskih teferiča, putovanja radi zabave i upoznavanja prirodnog i kulturno-povijesnog naslijeđa, dokumentarnih podataka iz arhiva Turističkog društva osnovanog u Tešnju 50-tih godina 20. stoljeća, izjava starijih Tešnjaka, saznanja iz štampe i drugih pisanih izvora, i slično. Tako je nastala publikacija koja uspješno kazuje o kontinuitetu raznih formi življenja tešanjskoga stanovništva što se mogu podvesti pod zajedničko ime – turizam.

Za razliku od prethodnih, koje su monografskoga karaktera, opsežna knjiga Na tragovima tešanjske prošlosti (2003) predstavlja zbir Alijinih tekstova nastajalih unatrag četiri-pet decenija u kojima je bio sudionik mnogih zbivanja, pa je u istraživanjima i pisanju sadržano i vlastito svjedočenje. Knjiga je, dakle, heterogena, i već po naslovima poglavlja očita je njezina sadržina: I. Društvo i politika, II. Privređivanje, III. Obrazovanje i kultura, IV. Ratne teme, V. Ličnosti i porodice, VI. Sjećanja, VII. Knjige, VIII. Baština i predanja, IX. Sport. Ova knjiga, zapravo, rekapitulira autorovo višedecenijsko spisateljsko interesovanje u njegovom punom dijapazonu i potvrđuje da tzv. historija odozdo i jest posebna vrijednost svih knjiga Alije Galijaševića. Ona je njihova konstanta, ali najprisutnija je u ovoj knjizi – koja je gotovo u cijelosti ispisana iz vlastite memorije ili iz sjećanja autorovih suvremenika.


Amir Brka, dr. Muhidin Džanko, Alija Galijašević i dr. Husnija Kamberović
Sa promocije Alijine knjige “Na tragovima tešanjske prošlosti”, CKO 2003. godine

U knjizi Edhem Pobrić, vijećnik ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, poslanik i privrednik (2004) Alija Galijašević je, istom metodologijom kao u slučaju generala Korajlića, portretirao jednu istaknutu ličnost iz Tešnja. U autorskom dijelu knjige dat je Pobrićev curriculum vitae i rekonstrukcija zbivanja u kojima je on sudjelovao, a potom slijede dokumentarna građa i sjećanja Pobrićevih suboraca, suradnika i prijatelja. Na taj je način uspješno ocrtan ovaj Tešnjak koji je bio jedan od najznačajnijih organizatora partizanskih jedinica na širem prostoru srednje Bosne, a poslije rata Pobrić je presudno uticao na to da Tešanj umakne potpunoj besperspektivnosti.


Amir Brka, dr. Ekrem Ajanović i Alija Galijašević
Sa promocije knjige ” Edhem Pobrić…”, CKO 2004.

A onda je s potpisom Alije Galijaševića objavljena i monografija Vatrogastvo u Tešnju 1905-2005., da bi se 2006. godine pred nama našao i njegov rukopis Stara tešanjska čaršija danas. To je tekst u kojem se susrećemo sa jednom drukčijom perspektivom iz koje autor posmatra svoj grad. (Naslovom svoga teksta Vojislav Vujanović je ovu knjigu žanrovski odredio kao Putopis o rodnom gradu.) Autor je, naime, ovdje u poziciji sudionika današnjice svoga grada, kojim svakodnevno hodi, snima i registrira njegov aktualitet, kako riječju tako i fotografskim aparatom. No, opet se tu ne ostaje u pukom sinkronitetu nego se, neminovno, suvremena tešanjska zbilja nastoji razumijevati i tumačiti u svojoj vremenskoj optici, pa je korijen sadašnjemu uvijek tražen u prošlom, a pogled iz današnjice usmjeren je ka onom što bi se moglo doslutiti kao buduće, nimalo ne zazirući od delikatnih kritičkih opservacija u pogledu na činjenice, prvenstveno sociopsihološke, što se ukazuju kao borniranosti koje je nužno prevladavati. Zanimljiv je to i vrijedan, mozaično komponiran rukopis, takav da će mu, uvjeren sam, vremena koja dolaze davati samo novi i veći značaj, o čemu, sa potpunom samosviješću, i autor govori na nekim mjestima u knjizi.

Potom je (2010) objavljena knjiga Tešanjsko naselje Šije u prošlosti i danas, a u njoj su prisutni svi kvaliteti teksta koji su uočeni i u ranijim Alijinim knjigama: jasnost i preglednost, sintaksička i logička konzekventnost, stilska jednostavnost, prijemčivost u izričaju, povremena duhovitost i pikantnost u slikanju zbivanja, a sve još obogaćeno i brojnim fotografijama, starim i novim – namjenski načinjenim, i bio je to rezultat za koji su autoru upućivani isključivo komplimenti.


Alija sa suprugom Šefikom
na otvorenju izložbe Hasana Mehinovića u CKO, 17.11.2000. godine

Posljednja objavljenja Alijina knjiga je iz 2012. godine, sa naslovom 77 Tešnjaka. I ona predstavlja iznimno vrijedno štivo, uz ostalo i stoga što su ovakve knjige vrlo rijetke. Jasno je već iz naslova: autor je iscrtao biografije 77 ljudi sa tešanjskoga prostora za koje je smatrao da postoji razlog da na ovaj način budu ovjekovječeni, naglašavajući u Uvodu da “knjiga nije unaprijed koncipirana kao projekat u kojem bi se nastojalo opservirati sve ličnosti koje imaju vlastitu znamenitost ove ili one vrste za tešanjski i širi prostor. Ideja za ovu knjigu pojavila mi se, naime, kad sam ustanovio da postoji znatan broj ljudi čije sam portrete ispisivao i objavljivao u printanim i elektronskim medijima, te da u rukopisu imam neobjavljene brojne takve portrete, uz to i bilješke o ličnostima o kojima sam namjeravao pisati.”

* * *

U organizaciji CKO održan je 13.12.2008. godine i okrugli sto na temu Publicističko-historiografsko djelo Alije Galijaševića. Skup je otvorio Načelnik Šišić, a sudjelovali su Amir Brka, Gradimir Gojer, Željko Grahovac, Muhidin Džanko, Kemal Mahmutefendić, Ibrahim Kajan, Atif Kujundžić, Smail Galijašević, Mirsad Ćeman, Dževad Drino, Husnija Kamberović, Vojislav Vujanović, Adem Huskić, Ivica Budulica Strikan, Muharem Kotorić i Sead Korajlić. Naredne godine objavljen je i zbornik radova sa ovoga skupa.

(Auto)portret nesvakidašnje ličnosti

Pokušavajući razumjeti taj fenomen koji se zove Alija Galijašević, bio sam privilegiran, jer sam, dakle, imao sreću više od dvadeset godina surađivati i družiti se s njime, pa tako i na neposredan način, u gotovo svakodnevnim kontaktima, čuti njegova razmišljanja i saznavati njegove poglede na brojne različite stvari. Tako sam se uvjerio da nije riječ o čovjeku koji je jednostrano zainteresiran samo za jednu oblast nego se njegova znatiželja okretala ka vrlo širokom krugu životnih tema, a iznad svega je bio posvećen Tešnju kao gradu u kojem je rođen i koji je prepoznao kao svoj primarni egzistencijalni prostor. To je neminovno značilo da će ga zanimati i zamagljena, neistražena i neopisana tešanjska prošlost, a ne samo one manifestacije života koje se pojavljuju pred našim očima, jer, u stvari, i njih je moguće razumjeti tek ako im se korijeni, odnosno daleki impulsi, potraže u onome što se nekada zbivalo, ili se tek zametalo.


Alija Galijašević i Salih Sarić
Prilikom otvorenja zgrade poliklinike “Medicus”, Vukovo kod Tešnja, 25.11.2000.

Uz sve drugo i sve ostalo, to je ono što se uočava kao konstanta tekstova Alije Galijaševića. Uvijek se vidi, ili se barem osjeti da oni nisu napisani samo stoga da bi se otkrilo neko zbivanje u prošlosti i ostavilo bez poveznice s našim vremenom. Tekstovi Alijini uvijek sadrže htijenje da se sugerira određeno viđenje budućnosti i da se, na taj način, pomogne svima koji bi mogli raditi na prosperitetu ovoga grada i tešanjskog prostora općenito. A to znači da je, prije svega, riječ o emociji. Zato je tematika Alijinih knjiga isključivo tešanjska. Kao da se držao one Voltaireove misli da čovjek treba obrađivati vlastiti vrt. U pridjevu vlastiti – sadržana je ta emocija, to osjećanje prisnosti sa svojom neposrednom okolinom, sa zavičajem kao staništem u kojemu se troši vlastita energija i ljudska vjera, u kojemu se, da parafraziram Borgesa, kroz labirint linija iscrtava, zapravo, vlastiti ljudski lik. A lik Alije Galijaševića za sva vremena bit će prepoznatljiv preko njegovih knjiga. One su te koje će za budućnost posredovati i sve drugo što je njihov autor bio u svome životnom vijeku, zahvaljujući njima postojat će trajan interes i za elemente njegove građanske biografije.

Tako se zbiva da se sve ono što je kroza svoje knjige Alija Galijašević govorio o drugima promeće u kazivanje o njemu samome. Tako se, na koncu, ocrtava (auto)portret jedne nesvakidašnje ličnosti – koja može biti uzor za prevladavanje stereotipa i otvaranje novih mogućnosti. A tešanjska prošlost ima izuzetno mali broj takvih primjera.

O Amir Brka

Amir Brka rođen je u Tešnju 25.10.1963. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987.). U Tešnju vodi Centar za kulturu i obrazovanje, glavni je urednik časopisa za kulturu Diwan (Gradačac), a 2010-2014. godine bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Pjesničke i prozne knjige: Prirodni redoslijed (poezija), 1996; Bjelina paspartua (poezija), 1997; Zavičajni muzej (poezija), 1998; Antikrist u jeziku (poezija), 1999; Monografija grada (roman) 2001. i 2004; Na pergameni lica: 100 pjesama (1990-2000) (izbor), Sarajevo, 2001; Antikristul în limba (poezija, izbor), Bukurešt, 2001; Izložba sitnih životinja (poezija) 2003; Jedan u tome skupu (poezija, izbor), Priboj, 2003; Uređujemo staru kuću (poezija), 2005; Vrijeme sretnih gradova (poezija), 2006. i 2007; Đavo na Dunavu (poezija), 2008; Dovoljno za radost (poezija, izbor; edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK "Preporod" Sarajevo), 2010; Turistički vodič (poezija), 2010. i 2011; Ruševine se podupiru (poezija, izbor), 2012; Crna sveska (proza), 2014; Tačka (poema), 2015; Čuvar groblja. Pjesme sa Ćatićem (poezija), 2015; Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju (poema), 2016; Sa palube. Epitafi iz »Adele« (poezija), 2017; Nebeski nomad (poezija), 2019; San o gradu (poema, sa slikama Miralema Srkalovića Lale), 2020; Sa pjesnikova odra (poema), 2020; Dijalektika tmine (poezija), 2020.

Kulturna i opća historija, publicistika: Rudolf Zaplata - bibliografija, 2000; Svjetlosti kasabe. Iz kulturne povijesti tešanjskoga kraja, 2002; Teatar u tešanjskom teatru (ogled), 2003; Negativna geografija (eseji, kolumne, intervjui), 2005; Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju (studija), 2016; O dr. Ademu Handžiću. Uz stogodišnjicu rođenja (memorat), 2017; Nisim Albahari, tragični revolucionar (studija), 2018.

Proučavajući kulturnu povijest, prvenstveno tešanjsku, objavio je još 10 knjiga.

Stvaralaštvo Amira Brke prevedeno je na brojne strane jezike, a uvrštavano je i u sve značajnije bosanskohercegovačke antologije. O njegovoj književnosti objavljen je veliki broj književnokritičkih tekstova, eseja i studija, kao i pet knjiga: Vojislav Vujanović (2007.), Enver Kazaz (2016.), Almir Zalihić (2016. i 2018.), U svijetu bez središta (zbornik sa naučnog skupa, 2017.) i Milan Garić (2019.).

Nagrade i priznanja: Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (2001. i 2006.); Nagrada Planjax za najbolju knjigu poezije u Bosni i Hercegovini (2003.); Nagrada "Edhem Mulabdić" za najbolju bosanskohercegovačku novelu (2004.); Nagrada "Zeničko proljeće" za najbolju knjigu u Zeničko-dobojskom kantonu (2001, 2003, 2005, 2006. i 2011.); Nagrada Fondacije za izdavaštvo (2010.); Plaketa Općine Tešanj (2005.) i Plaketa Zeničko-dobojskog kantona (2019.).

Komentariši