(Iz neobjavljene zbirke Pjesnikinje X)
Katkada i mene posjete oni blistavi časi, lucida intervalla,
pa me srsi cijelu poput osica prođu, jer sve što sam znala,
a krila od sebe pomno, najednom preda me silno nahrupi,
i zborim: Ženska glavo, nisu baš svi ljudi beznadno glupi
da im nije očito o čemu se, zapravo, u tvome slučaju radi
Tobože intelektualka, a sasvim poput pjevaljki na estradi,
iz second hand si odjevena, okićena bižuterijom jeftinom,
i mističnu pjesnikinju glumiš koja je u dosluhu s Istinom!
Karakter mi je pročitan, postaje mi tada i više nego jasno,
tragikomične su obmane moje, naprosto: ćutim se užasno
Kad me pohode ovi momenti, samu sebe čemerno kunem,
jer shvatam: puno bi bolje bilo da u crnoj zemljici trunem
nego da i sebe i familiju i cijeli rod ljudski i dalje brukam,
dok nešto od svih vječito tražim, i uvijek plačljivo kukam
Odbacuju me ljudi, prezrena već sam, u svemu osujećena,
nesumnjivo je da takva može biti samo psiha poremećena
Listovi bi prazni bili kad bih na njih bilježila svoje vrline,
a ponestalo bi hartije da opišem sve psine i nepodopštine,
skandale koje sam suludo počinila, ne znajući koji je gori,
stoga ću spomenuti jedino onaj što me u ovome času mori
Da jadni položaj ščepam, manipulirala sam i Srebrenicom,
a podržavana sam u tom bila jedino sirotom spremačicom,
koju, jadnicu, iskorištavam predugo, i bezočno i bešćutno,
sad spoznajem da kloaka je duša moja i da srce je okrutno
Prokleti neka su časi koji mi prilaze nepodnošljivo svijetli
što svjedoče da zlo sam veće i od jebene vještice na metli!