TESANJ.NET stranica grada
(Iz neobjavljene zbirke Pjesnikinje X)
Ljuštim se u ovim stihovima kako majmun bananu guli,
odjeću skidam, a kao zmijski svlak spadaju nanosi truli,
raspršuju su pernate naslage, jer poput kokoške mitarim,
razodijeva se psiha, tragove života odbacujem kao krpe,
plašim se kako ću sama ostati, u samoći čak i da ostarim
Zato mi nije druge: vapim doznati zbog čega me ne trpe
rodbina, komšije, kolege, pa čak ni otac, ni brat, ni mati,
ljudi što me poznaju ili usputno sreću mene ne podnose,
i kako da ova slaba pamet to grdno prokletstvo prihvati?
A mišljah: svi će da mi se raduju i mnome da se ponose,
i da ću sve same blistave momente kroz ovaj život imati,
no, sad i dane i noći kao šavariku žanjem, usahle otkose
Kako ljeta to više prolaze, stižem sve bliže vlastitoj srži,
i sve je jasnijim, a sve je gorči i teži, postaje i neizdrživ,
trenutak najturobnijeg znanja koji lišen svake je mistike
Ni psihijatar mi ne može pomoći, izlišne jesu i sofistike
mojih otužnih, bljedunjavih, versa grotesknih i banalnih,
naprosto sam suštinski izmaknuta od vrijednosti stalnih,
neprikosnovenih, na kojima biva i opstaje svijet ljudski,
kao što plavet je nebeska daleka guzlatoj i glupoj guski,
stvorenoj kakva već jest jedino kako bi bila raščerupana,
da sebi sličnim, ali životinjama snažnijim postane hrana
Sa žuči i bolom u duši, shvaćam da se ne mogu izbaviti,
neki bi drugi otac i mater mene nanovo morali napraviti
Spoznajem kako bi spasonosan za mene bio resurrekcio,
potonji to je stadij do kojeg uštva dolazi introspekcijom,
skidajući meso i kosti i žile, sastojke smradnoga tjelesa,
da bi od ovoga slučaja kvarnog ostala tek klica speciesa
Zatim gledam i pitam se: otkud mi sve ove čudne riječi?
Pomislim: možda se autosugestijom bolesna psiha liječi,
i sebi sama u ovim pjesmama volšebnim sam liječnikom
Ali nakon što ih ispišem, moram posegnuti za rječnikom
