TESANJ.NET stranica grada
“Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine” je naziv sudskog predmeta koji je vođen pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija koji su kao pripadnici nacionalnih manjina prema zakonima BiH onemogućeni da budu birani u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda Bosne i Hercegovine. Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani Bosne i Hercegovine, su 2006. godine podnijeli predstavke, a Sud je donio presudu 22. decembra 2009. godine. Prema mišljenju Suda ne postoji razumno i objektivno opravdanje za održavanje na snazi postojećih odredaba kojima se čini diskriminacija nacionalnih manjina. Ovakva presuda nije bila nikakvo iznenađenje, ali složeni ustroj BiH je onemogućio njezino sprovođenje u djelo sve do danas. Obavljen je cijeli niz pregovora političara, ali bez rezultata.
Lideri sedam vodećih političkih partija iz Bosne i Hercegovine i njihovi stručnjaci obavili su 22.03.2013. godine, u Briselu, konsultacije s generalnim direktorom za proširenje Stefanom Sanninom u vezi sa provođenjem presude “Sejdić-Finci”. Kako je ranije navedeno iz Delegacije Evropske unije u BiH, u zajedničkom pismu koje su 4. februara poslali visoka predstavnica Evropske unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton i evropski komesar za proširenje i politiku susjedstva Stefan Füle, istaknuta su njihova očekivanja prema kojima bi politički sporazum o provođenju presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci” trebao biti postignut do kraja marta ove godine. Taj politički sporazum, i vremenski okvir za njegovo provođenje, biće centralna tema razgovora u okviru narednog sastanka Dijaloga na visokom nivou o procesu pristupanja između Evropske unije i Bosne i Hercegovine, koji će biti održan 11. aprila 2013. godine u Mostaru.
Prema dogovoru iz Brisela svaki građanin, bez obzira na nacionalnu pripadnost, moći će se kandidovati za člana predsjedništva čime se eliminiše sadašnja diskriminacija nacionalnih manjina, jer prema sadašnjem stanju isključivo Bošnjaci, Srbi i Hrvati mogu biti kandidovani. Umjesto od građanskog načela “jedan čovjek – jedan glas”, zahvaljujući kojemu su u prošlosti Bošnjaci birali hrvatskog člana Predsjedništva BiH uveden je elektorski sistem po kome kantoni sa hrvatskom većinom dobivaju isti broj elektora kao kantoni sa bošnjačkom većinom. Na ovaj način se osigurava da od ukupno dva člana Predsjedništva koje delegira Federacija jedan bude izabran sukladno glasovima iz većinski hrvatskih kantona, a drugi da bude izabran glasovima iz većinski bošnjačkih kantona. Treći član tročlanog Predsjedništva se bira u Republici Srpskoj.
SDA nije zadovoljna ovakvim ishodom razgovora u Briselu, jer ih doživljava kao izraz popuštanja Bošnjaka.
Provođenje presude “Sejdić-Finci” ima dalekosežan značaj za ustroj BiH, te je ovo momenat kada bi trebalo ustanoviti uzrok problema sa ustrojem BiH. Kao što je poznato 1991. godine SFRJ je počela da „puca po šavovima”, te je Evropska Unija tada formirala arbitražnu komisiju u okviru Mirovne konferencije o SFRJ, poznatiju kao Badinterova komisija, prema svom predsjedniku, francuskom pravniku Robertu Badinteru. To je bila arbitražna komisija koju je ustanovilo Vijeće ministara Europske Unije 1991. godine, a čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj SFRJ. Robert Badinter imenovan je predsjednikom petočlane komisije koju su činili predsjednici ustavnih sudova iz država članica Evropske Unije. Badinterova komisija je izdala ukupno petnaest pravnih mišljenja od kojih je najviše krvoprolića i drugih nedaća građanima bivše SFRJ donijelo pravno mišljenje prema kome se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom – načelo uti possidetis. Načelo uti possidetis (lat. kako posjedujete) se pojavilo u 19. stoljeću u proscesu osamostavljivanja bivših latinskoameričkih kolonija. Ovo načelo jeste bilo primjenjivo na razgraničenje latinskoameričkih kolonija, ali pri razgraničenju SFRJ je dovelo do mnogih problema, jer granice republika SFRJ nisu bile etničke granice naroda. Tako se desilo da se unutar granica BiH osim Bošnjaka našao veliki broj Srba i Hrvata, a problemi su nastali i u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Te 1991. godine su razmatrana tri plana za BiH. Prvi plan je bio da BiH ostane u tzv. „krnjoj Jugoslaviji” u koju bi ušle BiH, Srbija i Crna Gora. Taj plan jeste bio primamljiv za Bošnjake zbog činjnice da bi u takvoj državi većina Bošnjaka ostala na okupu unutar jedne države, ali zbog straha od minorizacije Bošnjaka je odbačen. Drugi plan je bio podjela BiH po etničkim principima koji je ponudila Evropska Unija kroz Cutilierov plan. Nedavno je Cutilier izjavio kako je bošnjačka strana u prvi mah prihvatila ovaj plan, ali su kasnije do izražaja došli bošnjački ekstremisti koji su odbili ovaj plan. Bošnjačkim ekstremistima nije odgovarala podjela BiH, jer su imali plan da raznim metodama izvrše minorizaciju nebošnjačkog stanovništva unutar BiH te da u nekoj dugoročnoj persprektivi BiH postane jednonacionalna etnički čista bošnjačka država. Svi pregovori o budućnosti BiH su propali te je 1992. godine u BiH izbio krvavi rat koji trajao sve do pred kraj 1995. godine.
U toku rata 1994. godine se zbio jedan dalekosežan događaj, a to je potpisivanjeWashingtonskog sporazuma. Washingtonski sporazum je sporazum potpisan između bosanskohercegovačkih Hrvata (predstavljenih od strane Republike Hrvatske) i Bošnjaka odnosno Republike Bosne i Hercegovine (u vladi su tada dominirali Bošnjaci) 18. marta 1994. godine u Washingtonu. Ovim sporazumom je ustanovljena bošnjačko-hrvatska Federacija BiH. Washingtonski sporazum je ostavio mnoge stvari neriješene, a jedan od kreatora ovog sporazuma ga je nazvao “brakom iz interesa”. Obje strane u sporazumu (bošnjačka i hrvatska) su imale svoje shvatanje sporazuma. Hrvati su kroz formiranje Federacije BiH vidjeli mogućnost marginalizacije i minorizacije Bošnjaka unutar Federacije BiH i u konačnici gledali Fedraciju BiH kao dio Hrvatske. Bošnjaci su naprotiv kroz formiranje Federacije BiH vidjeli mogućnost marginalizacije i minorizacije Hrvata na teritoriju Federacije BiH.
Ovakav sporazum je bio loš temelj na kome je 21. novembra 1995. potpisan Daytonski sporazum. Daytonski sporazum kojim je završen rat i definisan državnopravni okvir BiH postignut je tokom pregovora koji su se u novembru 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohaju, SAD. Ovaj sporazum je službeno potpisan 14. decembra 1995. u Parizu. BiH je uređena kao država sastavljena od dva entiteta: Federacije BiH (51% teritorije) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću.
Potpisivanjem Daytonskog sporazuma je zaustavljen oružani rat u BiH, ali nije zaustavljen BiH sukob, jer je i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u BiH nastavljen svojevrstan „hladni rat” između bošnjačke, srpske i hrvatske strane. Srpska strana se cijelo vrijeme borila i bori da sačuva i ojača Republiku Srpsku, te da je u konačnici pripoji Srbiji, a bošnjačka strana se cijelo vrijeme borila i bori da oslabi Republiku Srpsku, a da ojača centralne institucije države BiH. Politika hrvatske strane je bila promjenjiva i išla je od nastojanja da se očuva cjlovita BiH i kao takva pripoji Hrvatskoj preko toga da se samo Federacija BiH pripoji Hrvatskoj pa do varijante da se kreira treći hrvatski entitet unutar BiH koji bi se kasnije pripojio Hrvatskoj.
Takva situacija je ostala sve do danas iako je od potpisivanja Daytonskog sporazuma prošlo više od 17 godina. Tokom svih ovih 17 godina je vođen spomenuti svojevrsni „hladni rat” u BiH čije posljedice najgore osjećaju građani BiH kroz sve veću bijedu, siromaštvo i beznađe koje vlada u BiH. Kada se gleda trend GDP-a BiH tokom ovih godina primjetan je rast GDP-a, ali relativno gledajući BiH je iz godine u godinu na nižoj poziciji na evropskoj skali GDP-a. Dovoljno je npr. navesti podatak da je porast GDP-a 2011. godine u BiH bio 1,2 posto, a u Makedoniji 3 procenta. Rumunija je 2011. godine imala porast GDP-a 2,5 postotka. Dakle ekonomija BiH istina napreduje, ali ipak značajno „gubi korak” sa okruženjem. Dalje npr. procenat samoubistava u BiH je iz godine u godinu sve veći, a tkođer niz drugih pokazatelja govori da je stanje u BiH iz godine u godinu sve lošije.
Međutim većina građana BiH nisu svjesni ovih statističkih pokazatelja i premda na jednoj strani građani BiH kukaju na vlast i političare, zbog loše ekonomske situacije i građani dalje pokazuju izraziti borbeni duh, te na izborima najbolje prolaze one stranke koje zagovaraju nastavak borbe za nacionalne ciljeve. Građani nisu svjesni činjenice da se ne „ne mogu imati i pare i jare”, jer tamo gdje se vodi rat makar to bio i „hladni” nema ekonomskog blagostanja. Kapital je najplašljivije biće na svijetu, te odmah bježi iz zona gdje se vodi borba i stoga su bijeda, siromaštvo i patnja neizbježni pratioci borbe. Britanski političar Winston Churchill je svojim biračima poslije Drugog svjetskog rata pošteno rekao: „Obećavam vam samo krv, znoj i suze!” BiH političari, naprotiv, obećavaju borbu, ali „ne pada im na pamet” da narodu kažu koje su posljedice te borbe.
Istovremeno međunarodna zajednica posmatra muke građana BiH sa strane i ne pokazuje zančajnu volju da pomogne u rješavanju problema BiH. Karakteristična je posjeta BiH koju su u oktobru 2012. godine obavile američka državna sekretarka Hillary Clinton i visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Catherine Ashton. Ove dvije dame su poručile građanima BiH da sami moraju riješiti svoje probleme, da podržavaju cjelovitu BiH, ali da očekuju politiku kompromisa. Šta im to znači ?! To bi bilo kao kada bi neko od nas posjetio bolesnog nepokretnog komšiju i rekao mu da ga želi vidjeti zdravog, ali da ne očekuje nikakvu pomoć u liječenju. Odista BiH je u ovome momentu toliko bremenita problemima da „nema šnase” da ih riješi bez pomoći međunarodne zajednice. Bosni i Hercegovini je potrebna nova mirovna konferencija – neki „Dayton II” kao hljeb i voda, jer je očito da građani BiH ne mogu sami riješiti svoje probleme. Ovakva BiH je jednostavno rak rana Evrope koju treba liječiti.
U tome svjetlu provođenje presude „Sejdić-Finci” biva osvijetljeno pravim svjetlom. Jer ako nakon više od tri godine pregovora BiH političari nisu uspjeli da riješe ovaj problem postavlja se pitanje da li su uopšte kadri rješavati probleme BiH bez značajne pomoći međunarodne zajednice.
Amir Halep
