Tragedija

“Tragedija čovječanstva postoji u tome da sve manje razmišlja o smislu svoga života

i da ih to sve manje uzmenirava.”

Vaclav Havel

 

Čuo sam vijest: dva radnika poginula su a jedan je teško ozlijeđen kada se u srijedu na gradilištu u središtu Sarajeva srušila skela, potvrđeno je iz bolničkih izvora. Pomislih u sebi: kakva nesreća. Poslije čujem da se radi o firmi iz Tešnja, i radnicima iz Tešnja, a onda me više pogodi i više zainteresova. Mislim nesreća je nesreća, tragedija je tragedija, čija god je i gdje god je ali mi je isto ne doživljavamo. Što je dalje od nas, i što nas se manje direktno dotiče to su naši osjećaji slabiji, površniji, rekao bih bez ikakve dubine.

A onda su uslijedile reakcije okruženja na licu mjesta i po raznim medijima. Ljudi ispoljavaju neku svoju gorčinu spram nekog općeg stanja, nereda, prozivajući i optužujući konkretnu situaciju o kojoj nisu ništa više znali osim činjenice o samoj nesreći. Nesreće se događaju, ljudi griješe, ono što ljudi naprave nije pouzdanije od samih ljudi pa svjedočimo padove aviona, prevrtanje vozova, sudare, rušenje izgrađenih objekata, pogubne greške na nekim radnim mjestima sa različitim brojem smrtnih slučajeva. To ne znači da je neko svjesno bio neodgovoran, kao što znači da se svačija odgovornost treba provjeriti.

U subotu dženaza u Karadglijama, ne znam da li je ikada bila veća dženaza u Karadaglijama? Prije dženaze sam imao priliku sa zastupnikom u Parlamentu BiH, Šemsudinom Mehmedović i Općinskim načelnikom, Suadom Huskić posjetiti porodice – roditelje poginulih u ovoj nesreći. Ne može biti nikome teže od onih koji su najbliži: od majke i oca, od djece, supruge, braće, sestara, komšija, rodbine… Bio sam miran kada sam vidio s koliko snage i sabura roditelji i porodice podnose ljudsku bol zbog gubitka najbližih, i bio sam prijatno iznenađen kada majka jednog od dvojice nastradalih u jednom momentu kaže: Žao mi Keme, on se sikira i još ga ispituju! A za one koji ne znaju Kemo (Kemal Karahmet) je odgovorno lice ispred firme Famus gradnja. Roditelji o Kemi pričaju najbolje, o poslodavcu, o 12 posljednjih godina koje su radili kod njega, o njegovom povjerenju prema njima i o njihovoj odgovornosti prema firmi za koju su radili i s kojom su bili zadovoljni. Slušam njih i mislim na komentare onih koji ne znaju ni rahmetli Razima, ni rahmetli Enesa Halilovića, ni Kemala Karahmeta. Kao da se radi o dva različita događaja, dva različita svijeta, dvije različite države, dvije različite kulture. Jedna je dostojanstvena i tužna, hrabra i strpljiva, zahvalna, bogobijazna i puna nade a druga je huškačka, nestrpljiva, zajedljiva, osvetnička i beznadna.

I kako nakon klanjanja dženaze u svom govoru reče prof. Mustafa ef. Spahić da samo Allah zna šta će sutra biti, ko će i gdje sutra biti, a da je čovjek između rođenja i smrti na ispitu, na iskušenjima tako isto čovjek treba, što je do njega, sve što može uraditi dobrog za društvo, za zajednicu, za porodicu ali i prihvatiti sudbinu koja je određena mnogo prije nego što će osvanuti dan u kojem će otići sa Dunjaluka. Niko od nas ne zna koji je to dan ali svako od nas zna da je taj dan neizbježan.

Fuad Hadžimehić