Odnosi među ljudima

“ Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer
– lijepa riječ kao lijepo drvo:korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu;
Ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -,
a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.
A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.

Kur'an, 14:24-26

Tražiti mjeru u životu je pravi izazov. Pronaći je, moglo bi značiti uspjeh. Kako sve u kosmosu ima svoj par, i kako sve ima svoju „suprotnost“, to nas upućuje na potrebu traženja balansa. Kao što su blizina i daljina par iste stvarnosti ili egzistencije, tako bi materijalni i nematerijalni svijet mogli biti par. A par, to je već organizacija. Organizacija podrazumijeva kompleksnost odnosa i traženje balansa. Odnosi među članovima organizacije (interno) i interakcija sa vanjskim okruženjem generiše uspjeh organizacije.

Međuljudski odnosi nisu logični, oni su psihologični. Oni su u velikoj mjeri uslovljeni kulturnim, odgojnim, vjerskim i socijalnim uadaktorima u različitim organizacijama i na različitim nivoima, kao i interaktivno. Stoga se ti odnosi mogu posmatrati u obliku lijevka u kome se nalaze razni filtrirajući slojevi, dok je na samom dnu lijevka pojedinac, odnosno njegova duša i njegov ego. Prvi filter ili sloj je društvo u kome živimo i svi ljudi sa kojim komuniciramo, drugi sloj je organizacija u kojoj radimo, pa udruženje u kojem djelujemo, politička stranka u kojoj sudjelujemo, vjerska zajednica,… komšiluk, te sama porodica. Logično je da imamo bliži odnos sa nekim ko nam je i fizički bliže (ljudi se mogu osloniti jedni na druge u svakodnevnim potrebama), ali isto tako možemo voliti nekog na drugom kraju Zemlje (ljudi dijele ista uvjerenja) ili suosjećati sa nekim isto toliko udaljenim (ljudi saosjećaju patnju drugih ljudi i na strani su nemoćnih i obespravljenih).

Tražiti mjeru u odnosima među ljudima zahtjevnije je nego u odnosima prema stvarima. Vagati ispravno nije teško, treba samo utvrditi ispravnost vage i biti odgovoran pri vaganju. Nije teško vidjeti kada je mjera dostignuta, i nije teško takvu mjeru postići. Ali postići mjeru u odnosu prema ljudima nije baš tako vidljivo i jednostavano postignuće. Čovjek može ostati daleko u tom odnosu, ili doći preblizu – prijeći nesvjesno granicu privatnosti druge osobe. Treba znati koliko je blizine potrebno da bi se uspostavio odnos uzajamnoga povjerenja, otvorenosti i dobre saradnje, a koliko rastojanja kako bi se poštovale vlastite i tuđe granice (intimnost, privatnost, tjelesni, psihički i duhovni integritet).

Stoga je važno da čovjek bude svjestan tog odnosa, i da poznaje granice koje ne bi trebao prelaziti. To se odnosi na susret u prolazu, na međusobne posjete, na razne razgovore i dogovore, na zajedničko djelovanje ali i na javnu komunikaciju.

Živimo u okolnostima kada se ljudi udaljuju jedni od drugih gotovo obrnuto proporcionalno tehničkim mogućnostima da budu bliže jedni drugim. To ukazuje da savremena tehnika olakšava poslove ali ne približava ljude jedne drugim. Današnja komunikacija nije dovoljna. Ona ostavlja druge usamljenim. Komunikacija među ljudima je izgubila izvornu svrhu. Ljudima je potrebno povezivanje. Ne ono putem društvenih elektronskih mreža. Njih treba koristiti u mjeri u kojoj će olakšati poslove, poslati ispravne poruke, potaknuti ljude na saradnju. Ljudi se trebaju povezati srcem. Tu vezu ne mogu uspostaviti srca koja su zaprljana fokusom na svakodnevne interese. Srca koja ne vode računa šta je ispravno a šta pogrešno, koja ne osjećaju razliku između istine i laži, i koja ne osjećaju potrebu da traže istinu ne mogu se istinski povezati. Komunikacija ostaje iz uha u uho, iz oka u oko, ona ostaje na nivou materijalnih čula, i ne pronalazi svoj par. Komunikacija koja nije uparena je izgubljena.

Naučnici su posmatrali Zemlju, cijeli kosmos stotinama godina, 365 dana u godini, 24 sata svakog dana i zaključili su da je sav Univerzum uređen, svi njegovi dijelovi su međusobno povezani i živi. Sve funkcioniše na temelju savršenog softvera koga nisu mogli vidjeti ali iza koga stoji Stvoritelj, Bog.

Mjesec je Ramazan, i svi ljudi koji su slobodnom voljom opredijelili da vjeruju samo u Jednog Boga (koji nije postao niti će nestati, kome niko nije sličan a utočište je svakom), ne pridružujući nikog Bogu, vjerujući u meleke, u sve dijelove objave – kitabe, vjerujući u sve Božije poslanike i slijedeći praksu posljednjeg među njima – Muhameda s.a.v.s., vjerujući u Sudnji dan i određenje nazivaju se muslimanima. Jedan od filtera u lijevku odnosa među ljudima su i odnosi među muslimanima, kao što postoje odnosi među kršćanima, jevrejima, hindusima,…ali i odnosi muslimana i nemuslimana, kršćana i nekršćana, jevreja i nejevreja…

Jasno je da ne mogu govoriti u ime muslimana, ali mogu nešto kazati kao musliman. Moram kazati da sam tužan i nekako prozvan (kao i svaki musliman) zbog ponašanja onih koji čine loše stvari a čine to pod parolom Islama, kao i onih koji ih potiču na to, i onih medija koji to predstavljaju bez zadrške, bez filtera, bez makar riječi „takozvana“ Islamska država. Umjesto da se zločinima koje čini ISIL i razni teroristi, makar medijski, suprostavi praksa posljednjeg Božijeg poslanika i npr. odnos prema zarobljenicima kako bi cijeli svijet vidio da ono što neko radi sa zarobljenicima i civilima uopće nema nikakva uporišta u Islamu, neki mediji to koriste da bi provodili propagandu protiv Islama. Zbog takvih dešavanja i takve propagande se pomalo osjećam neugodno, čak nesigurno kao musliman, ali mnogo više sam iritiran širenjem pogrešne slike o Islamu. Pa šta bih mogao učiniti u vezi s tim? Svaki musliman može dati doprinos ispravnoj slici o Islamu osobnom transformacijom. Uskladiti svoje međusobne odnose i odnose sa drugima onako kako to Gospodar svih ljudi i svih svjetova traži. Ta transformacija treba da uz vjerovanje vodi ka primjeru dobre prakse u poštivanju granica i izvršavanju obaveza koje je Bog uspostavio, i neprestanom činjenu dobra i pozivanju drugih da čine dobro, te sprečavanju zla i pozivanju drugih da prestanu zlo činiti.

Allah dž.š. naređuje svim ljudima da bi trebali biti svjesni svog Gospodara („bojte se svog Gospodara“) i obavještava sve ljude u završnoj objavi, u Kur'anu Časnom kako su nastali i zbog čega su podijeljeni („O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da bi se upoznali“) i informiše ljude koji je kriterij uspjeha čovjeka pred Gospodarom („onaj koji Ga se najviše boji“, dakle onaj koji je najviše svjestan Boga) pa će svoje misli, svoj govor i svoja djela uskladiti tako da to čini zbog svjesnosti kriterija svog Stvoritelja, a ne zbog svog ega, osvete ili skrivenih interesa.

Allah dž.š. naređuje vjernicima da obavljaju namaz i da se Njemu klanjaju (da bi ih učinio slobodnim, da se ne klanjaju drugim ljudima, raznim božanstvima ili strastima), da dobra djela čine („i dobra djela činite da biste postigli ono što želite“) kako bi položili test po kriterijima koje je Stvoritelj postavio i postigli konačan uspjeh na obadva svijeta[1].

Ljudi su slobodni da odluče o svom izboru, niko ničiji teret neće nositi, i svako će odgovarati za taj svoj izbor pred Bogom, a ne pred ljudima. Nisu Božiji poslanici određivali ko će biti musliman, kršćanin, jevrej, ateista, agnostic ili što god. Ljudi su sami pravili izbor. Većina ljudi koja danas živi je to učinila tako jer su rođeni u porodici u kojoj su roditelji muslimani, kršćani, jevreji, ateisti,… i nastavili su i sami to biti bez dubljeg upoznavanja i svjesti o svojoj vjeri ili nevjeri. Sloboda izbora je čast koju je Bog poklonio ljudima uz saglasnost svakog čovjeka. Ljudi se ne sjećaju toga u životu na Zemlji, ali će svaki čovjek to priznati svom Gospodaru na Dan obračuna kada će mu se to sjećanje vratiti. A nema časti bez odgovornosti. (gornja stajališta su utemeljena na kazivanju svjetskog stručnjaka za komparativne religije Dr. Zakir Naika, a Allah najbolje zna).

Dakle, do ljudi je.

[1] Citati po navodnicima iz Kur'ana (4:1; 22:7; 49:12; 49:13)