Krađa

“…postoji samo jedan grijeh, jedan jedini. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. … Kada ubiješ čovjeka, kradeš život. Kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš, kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu.”

Khaled Hosseini

Krađa je krivično djelo koje po nekom članu krivičnog zakona čini onaj tko oduzme tuđu pokretnu ili nepokretnu imovinu s ciljem da je protupravno prisvoji. I to je, manje ili više, što se tiče zakona i mogućnosti pravne zaštite i kazne. Što se tiče života stvari stoje prilično složenije.

Kako Khaled Hosseini piše u Lovcu na zmajeve: „…i kada ubiješ kradeš, i kada slažeš kradeš, i kada varaš kradeš.“ Najteža vrsta krađe je kada neko ukrade nekom zauvijek osmjeh sa lica kao što piše Radmila Karlaš u svojoj knjizi Pogrešan peron: „Kakva li je to ogromna životna nepogoda zbrisala sa njega baš sve, pitala se dok joj se muka povećavala, jer je osjećala da je lice nasuprot nje skamenjeno, otuđeno od čovjeka samog i osuđeno na onu vrstu beživotne pokore koju čovjek sam sebi odredi nakon što okusi zlo.“

Odmah mi naumpadne majka Hava Taletović i njenih šest sinova nedužno ubijenih, i suprug nedužno ubijen. Naumpadnu mi majke Srebrenice, i sve majke čija su djeca nedužno ubijena.

Ali značenje riječi krađe može se proširiti u svakodnevnim, naizgled bezazlenim, situacijama. Na primjer, neko krade vrijeme za koje je plaćen da radi pa dođe na posao poslije 07,00 a plaćen je od 07,00 ili otiđe s posla u 14,30 a plaćen je da radi do 15,00. Pa onda na poslu je – a krade, radi ono za što nije plaćen ili ne radi ništa. Zatim neko krade od radnika, plati ga manje nego što radniku pripada, ili ga uposli „na crno“ pa krade od penzije i zdravstvene zaštite. Neko krade od učenika jer se ne pripremi dobro za ono što treba učeniku prenijeti. Neko krade tuđe uspjehe pa ih pripisuje sebi, a neko opet skriva svoje greške pa ih pripisuje drugima. Na Balkanu su to razvili u izreku: ljudski je griješiti, ali je strateški prebaciti krivnju na drugoga! Moglo bi se mnogo toga nabrajati i osnovano podvesti u kategoriju krađa. Ipak, neke krađe su neprihvatljive, neke ljudski razumljive iako ih je mnogo bolje eliminisati.

Najviše rasprostranjena krađa, iako djeluje bezazleno, je krađa vremena koje svaka osoba ima na raspolaganju. Neovisno o zanimanju, statusu, polu, uvjerenju, boji kože, naciji. Svaka osoba ima rok trajanja koji se mjeri životom na Zemlji. I nijedna osoba ne zna svoj rok trajanja. Ono što zna je da je taj rok izvjestan, da niko ko se rodio nije taj rok probio, i da niko neće. Čudno je da čovjek kao stvoreno biće koje ima pamet, koje zna istinu o svojoj prolaznosti, da ne zna šta će sa sobom u vremenu koje mu pripada. A ne zna šta će sa sobom, ako dangubi, ako beskorisno troši svoje vrijeme. Nema nijedan razlog zbog čega čovjek ne bi znao šta će sa sobom. A ako neko ipak ne zna, neka što prije nađe sebi odgovor .

Za krađu imovine kažu da je glupo krasti malo. Zato male lopove i kažnjavaju. Ne zbog krađe već zbog gluposti, naivnosti, prostakluka. Velike krađe se cijene. Velike krađe su odavno postale dio legalnih svjetskih mehanizama. Posljedice velikih krađa osjeti cijeli svijet. Oni koji su sposobni na najveće krađe oni vladaju svijetom. Banke i berze.

Banke prodaju bezvrijedan papir. Novac nema vrijednost sam po sebi. On dobiva protvvrijednost u poređenju s nekom robom. Ali to je relativno, često je varka. Ljudi u Hrvatskoj i Srbiji vraćaju podignute bankarske pozajmice godinama, a i danas im je dug veći nego kada su podigli kredit. Ako je Bosna i Hercegovina uzela kredit prije pet godina od MMF-a milijardu KM (u dolarima), i danas pristiže na naplatu – znate šta se dešava? BH valuta konvertibilna marka je vezana za eur, a odnos dolara i eura je 0,92 (prije pet godina taj odnos je bio 0,71) što znači da danas treba vratiti milijardu i trista miliona KM bez kamate. Kamatu plaćate da bi neki mogli ne raditi ništa, uživati i upravljati svijetom jer ne znaju šta će sa sobom.

Berze, kojim se formira cijena na temelju ponude i potražnje, proizvode ogromne krađe. Imaju robu, proizvedu krizu ili kriza iznenada dođe, onda prodaju istu tu robu mnogo skuplje. Mali broj se obogati, veliki broj postaje još siromašniji. I obrnuto, žele nekog uništiti, proizvedu krizu i obore cijenu.

Stoga ne čudi što je jedan ministar Bavarske u Njemačkoj, rekao u TV emisiji kod Pelziga:

“To je kako Vi kažete, oni koji odlučuju nisu izabrani, a oni koji su izabrani, nemaju ništa odlučivati.”

Fuad Hadžimehić