TESANJ.NET stranica grada
Izlaganje na Hommágeu Todoru Vujasinoviću u CKO Tešanj 10.9.2014. godine
O ovoj izuzetnoj ličnosti, njnom obrazovanju, revolucionarnom angažiranju, političkom robijanju, velikoj ulozi u Narodno-oslobodilačkoj borbi 1941-1945. godine, uspješnom obavljanju najviših političkih i državnih funkcija u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji, visokim priznanjima i odlikovanjima, kao i o piscu sa bogatim opusom memoaristike – dosta toga je poznato.
Neke moje opservacije o ovoj ličnosti odnose se samo na sjećanja o njegovoj vezi sa Tešnjem u kojem je rođen 1904. godine i sa ljudima iz ovog kraja, zatim službenim i drugim susretima u Tešnju i Beogradu, kao i o nekim spoznajama do koji sam dolazio posrednim putem.
Prvo neposredno upoznavanje bilo je 1962. godine u Beogradu. U Općini smo pripremali program proizvodnje višeslojnog nepromočivog papira koji je, pored ostalog, mogao koristiti i za potrebe vojske. Nastojali smo provjeriti taj interes Armije. Vezu smo sa glavnim logističarem JNA general-pukovnikom, mislim da se zvao Ivanović, obezbijedili preko Vujasinovića. Bio sam tada u svojstvu potpredsjednika Općine. Sastanak je održan u Skupštini Jugoslavije, gdje je Todor Vujasinović obavljao dužnost predsjednika odbora za saobraćaj. Sa mnom je išao Veselin Veso Radojčić iz Doboja, koji je imao prijatelje među visokim dužnosnicima, generale i saborce u Beogradu. Prije oficijelnog razgovora – osjetio sam da su Ivanović i Tošo, kako smo Vujasinovića nazivali, bili prisni prijatelji. General je otvoreno kritikovao primjenjivanje samouporavljanja i u takvim državnim sistemima kakva je željeznica. Pitao je Tošu „mora li“ za jedan konvoj, na primjer iz Jesenica do Đevđelije, da dobije „odobrenje“ od više „njegovih“ direktora samoupravljača. Umjesto odgovora, Tošo je rekao:
“Ostavi sad to, daj da vidimo možemo li pomoći mojim Tešnjacima, oni se tamo bore da unaprijede privredni život.“
Što se tiče cilja naše posjete, dogovoreno je da se nastavi rad na ovom programu. Međutim, zbog nekih tehnoloških problema i velikih ulaganja u realizaciju ovog programa, od njega se odustalo.
Moj otac Mahmut Galijašević, koji je bio direktor Sreske limarske radionice, a nešto kasnije upravnik preduzeća „Pobjeda“, pričao je kako su neposredno poslije rata imali velike probleme da nabave lim i druge repromaterijale za proizvodnju limarske galanterije, a posebno za takozvane fijaker-šporete koji su se obilato tražili na tržištu, naročito na području Slavonske Požege. Na ovoj proizvodnji radilo je i do trideset radnika. Do ovih materijala, u poratnoj općoj nestašici, dolazio je zahvaljujući intervencijama i pomoći Todora Vujasinovića.
Prema mojim dnevnim zabilješkama, prilikom obavljanja dužnosti predsjednika Skupštine Općine Tešanj, Todor Vujasinović je 2. aprila 1977. godine boravio u Tešnju sa TV režiserom Topolovačkim koji je snimao reportažu o Vujasinoviću. Radilo se o TV serijalu pod nazivom „Portreti“. Primio sam ih kao uvažene goste, bilo je razgovora o pomenutoj reportaži i, prema onome što je snimano i komentarisano, u centru pažnje bilo je djetinstvo, rodna kuća Todora Vujasinovića i Tešanj, prema njegovom sjećanju. Bilo bi interesantno ako bi se kod neke od TV kuća u Beogradu moglo doći do ove reportaže. Prema već pomenutoj mojoj zabilješci, 18. oktobra iste godine zvao me je s molbom da mu u matičnom uredu izvadim rodni list, što sam odmah i uradio i tom prilikom u razgovoru se interesovao o prilikama u Tešnju.
Ovog Tešnjaka po rođenju političke strukture i organi vlasti pozivali su prilikom proslava i obilježavanja nekih značajnih događaja. Pa je tako u Tešnju boravio i 9. septembra 1974. kada je veoma bogatim programom obilježena 30-ta godišnjica oslobođenja Tešnja. Prisustvovao je otvaranju Tvornice autosvjećica, Konfekcije „Napredak“ i pogona „Pobjede“, o čemu svjedoči i priložena fotografija.
Zdesna: Dragutin Kosovac, Sakib Zejnilović, Smail Terzić Penjak, Smail Handžić Bata, Mirko Bevanda, Alija Galijašević, Todor Vujasinović, Edhem Pobrić…, na kraju reda Salih Sarić
Do Edhema Pobrića – lijevo predsjednik Općine Bosanski Brod Nikola, sasvim lijevo u drugom redu Emin Eminagić, sin Smaje Eminagića, tehnički direktor „Borja“ Teslić
Prilikom jednog boravka govorio je da će uskoro u penziju i da će imati više vremena i prilika da navraća u Tešanj, Gračanicu i Doboj, jer je, kako je rekao, za ove sredine i emotivno vezan. U Maglaju je neko vrijeme živio njegova brat. Izrazio je i želju da u Tešanj dođe sa svojim starim prijateljima, vjerovatno iz školskih i studentskih dana. Pitao me je da li bi sadašnji vlasnici i stanari u njegovoj rodnoj kući bili voljni da ove svoje goste dovede u pomenutu kuću. Odgovorio sam da ne samo da bi bili voljni nego da sam siguran da bi bili i počašćeni tom posjetom. Koliko se sjećam, kao svoje prijatelje pominjao je Aleša Beblera, Vladimira Velebita i još neke čijih se imena ne sjećam. Riječ je o diplomatama i visoko obrazovanim ljudima koji su u više zemalja obavljali dužnosti ambasadora, a u zemlji ministara i derugih visokih funkcija.
Vujasinović je u jedenoj službenoj posjeti Mađarskoj doživio težu saobraćajnu nesreću. Duže vrijeme bio je isključen iz javnog života. Nakon izlaska iz bolnice, Salih Sarić i ja smo ga posjetili u njegovoj kući u Beogradu.
Nakon penzionisanja, Todor Vujasinović je imenovan za člana Savjeta Federacije. Bila je to neka vrsta, ako se tako može reći, zadržavanja istaknutih ličnosti u okviru institucionalnog organiziranja i određenog nastavka povremenog aktiviranja u političkom i društvenom životu. To je bilo i na republičkom nivou, gdje se pomenute ličnosti bile članovi Savjeta Republike. Prilikom jednog dolaska u Tešanj u tom svojstvu, govorio je da je ovo prilika da ne bude potpuno isključen iz društvenog života. Imao je na raspolaganju kancelariju, kola i vozača, te „pokriven“ dio troškova za minimalne potrebe.
Kad sam na okruglom stolu posvećenom Mustafi Ćemanu u organizacijj Centra za kulturu i obrazovanje imao svoj osvrt, u kontekstu nekih Mustafinih poslova i problema, spomenuo sam i Todora Vujasinovića. Radilo se, naime, o tome da je naš poznati bibliograf „na svoju ruku“ u budžeta Općine, koji je odobravan od nadležnih organa u Republici, stavio i izgradnju trafostanice i dalekovoda od Jelaha do Tešnja. Postavilo se pitanje vrlo ozbiljne zloupotrebe od strane dužnosti šefa za finansije Sreza, pa, naravno, i njegovog kažnjavanja. Kako je ovaj njegovoj „potez“ bio od velike koristi za Tešanj, amnestiran je odgovornosti zahvaljujući intervenciji Todora Vujasinovića i tadašnjeg poslanika Salima Ćerića.
U Tešnju se u vrijeme izgradnje željezničke pruge Doboj – Banja Luka nerijetko pominjalo ime Todora Vujasinovića. Radilo se o tome da su postojale dvije varijante trase pruge. Pored ove, koja je definitivno i iskorišćena, postojala je i varijanta da trasa ide od Doboja preko Jelaha i dalje prema Banja Luci. Vujasinović je tada obavljao dužnost ministra za saobraćaj u vladi Jugoslavije. Komentari su bili da je ministar „odlučio“ da pruga ide preko Stanara, i to, navodno, zbog većinskog srpskog stanovništva na tom prostoru, mada bi ona povezala najvećim dijelom taj kraj i u drugoj varijanti. Tešnjak Ibrahim Ibro Ibrahimpašić skoro cijeli svoj radni vijek proveo je radeći na poslovima vezanim za projektovanje i izgradnju puteva i pruga. U jednom razgovoru pomenuo je i starijeg kolegu dr. Uglješu Subotića – glavnog projektanta pomenute pruge. Pitao sam šta je odlučilo da se pruga gradi preko Ljeskovih voda i Stanara. Da bih skratio ovaj dio teksta, pomenuću kratak odgovor Ibrahimpašića. Dobio je čvrsta uvjeravanja (u koja on vjeruje) da niko van struke nije mogao odlučivati o smjeru trase. Ona je bila u projektovanju kraća i jeftinija. Istina, projektanti i geolozi nisu imali najbolje procjene u vezi sa izgradnjom tunela na Ljeskovim vodama koji je, zbog teškog terena, bio znatno skuplji od predviđanja.
Todor Vujasinović umro je 1988. godine, a ovaj osvrt, nadam se, može biti skroman prilog za još bolje upoznavanje ove izuzetne ličnosti, kao i ovoj svečanosti priređenoj u njegovu čast.
