TESANJ.NET stranica grada
Nad pojmom „akademski građanin“ često se konstruiše slika visoko – obrazovanog čovijeka koji stvaralačkim radom i visokim intelektom pospješuje i inovira život građana u određenoj društvenoj zajednici. Danas ta vizuelacija nije ispravna.
Nekada su akademski građani bili posjetitelji galerija, pjesničkih večeri, naučnih skupova, pozorišnih predstava, bioskopa … Nekada su akademski građani radili na polju kulturnog i naučnog djelovanja države u kojoj bivaju, ali i dalje. Nekada su akademski građani bili pupoljci društva. Nekada su akademski građai bili uzor generacijama, a danas …
Danas gotova da i nema akademski obrazovanih građana, a akademske građane koji samo sami sebe oslovljavaju tom titulom možemo jedino čuti dok prolazimo pored gradskih kafana koje u 21.stoljeću postaju akademske kafane kako uzvikuju Sodono – Gomoristične tekstove i uzvike uz turbo folk „melodije“ sa pivom u ruci.
Poražavajuće je to što biblioteke Bosne i Hercegovine moraju praviti privatne kampanje kako bi privukle „čitaoce“ da dođu posuditi knjigu na čitanje, poražavajuće je to što se čitaju samo književni radovi koji su u nastavnom planu i programu, poražavajuće je to što se čitaju životopisi i dnevnici nekih poluplastičnih pjevačica sa Sotonističkim tekstovima. Posjete koncerata filharmonije i baletskih performansa ne želim niti da komentarišem.
Nakon slučaja „Moskva“ i problema sa nostrifikacijom diploma počeo sam sumnjati da mnogi akademski građani Bosne i Hercegovine su dobili diplomu na način identičan ovome događaju na Balkanu, koji se naravno uspio „zataškati“ čim prije. Naime, diplome pojedinih doktora u Bosni i Hercegovini nisu mogle biti nostrifikovane iz razloga jer je diplma koja je „izadata u Moskvi“ pisana ćirilicom i latinicom na srpskom jeziku, a Univezitet koji je „idao diplome“ nikada nije niti postojao. Nakon afere sa diplomama uspjelo je doznati se da su diplome krivotvorene u Novom Sadu i da nemaju nikakve veze sa Moskvom. Možda se pitate kakve ima veze Novi Sad sa Bosnom i Hercegovinom, ali ključna stvar je u tome da su bosanci i hercegovci uglavnom kupci tih „diploma“, te da oni koji su potpisali „Moskovske diplome“ su uglavnom vezani u svome naučnom radu sa Bosnom i Hercegovinom. I šta kazati, osim: „Sramota….“
Bio bi moralni lapsus govoriti o akademskim građanima i onima koji se trebaju sramotiti, a ne pomenuti one koji su dostojni te titule i koji svojim radom inoviraju naučne oblasti u poljima svojega djelovanja, ali i šire. Pravi primjer je Besim Spahić, vrhunski komunikolog, glumac, tekstopisac I muzičar koji kao poruku mladima kazuje da čovijek treba biti “…glavni glumac u svome životnom filmu.” Aktivizam u društvu I liderstvo bi trebala biti odlika svakoga akademskog građanina Bosne I Hercegovine jer nemamo više vremena za “društvene menopauze” , što je shvatio i Spahić te je jednom prilikom za medije izjavio:
“Cijeli život sam učio i učim idalje sve ono što me zanima. Imam i u pedesetim godinama strašnu volju, energiju i elan. To je unutrašnje, iz mene. Niko me ne mora tjerati”.
Spahićeve riječi trebaju predstavljati eliksir života, svjetlost riječi mladim članovima društva, ali biti I uzor za sve one “akademske građane” koji su se poistovijetili sa članovima zajednice koji imaju samo osnovnoškolsko obrazovanje. Držeći se te činjenice poistovjećivanja mislim da je nekadašnji Titov radni narod uspostavom novog sistema pretvoren u akademsko građanstvo uz čarobne riječi demokratske Amerike koja je željela mir I dobrotu nama na Balkanu.
Mislim da u ovome slučaju se trebamo “vratiti na staro” I ponovo vratiti dostojanstvo akademskim građanima, ponovo vratiti sjaj kulturi, ponovo vratiti hijerahiju društva I morlanih vrijednosti. Trebali bi nam uzor biti oni ljudi koji svojim djelovanjem pospješuju kvalitet života I koji rade u skladu s demokratskim načelima, u skladu sa zakonom I u skladu sa vjerom – pa maker ta vjera bila I u samoga sebe.
Zamišljam Bosnu I Hercegovinu kao društvo akademskih građana.
