AMIR BRKA / TEŠNJAK VOJISLAV VUJANOVIĆ

Uz petogodišnjicu Vojinog odlaska

(Greda kod Bosanske Gradiške, 13.4.1937. – Sarajevo, 10.1.2018.)

______________________________________________________________________________

Vojislava Vujanovića – istaknutoga likovnog, teatarskog i književnog kritičara, historičara, publicistu, kroničara kulturnog života, žurnalistu, teatarskog djelatnika – Tešnjaci će pamtiti i po tome što je svojim dugogodišnjim sudjelovanjem u kulturnom životu naše sredine, prije svega kroz Centar za kulturu i obrazovanje (CKO), za naš duhovni razvoj učinio neusporedivo više nego ijedna druga ličnost koja nije iz Tešnja.

Na ovosvjetsko pozorje Vojo je stupio 13.4.1937. godine, a sâm je u autobigrafskoj skici zabilježio slijedeće: “Rođen sam u Gredi kod Bosanske Gradiške, na obali Save, nadomak prethistorijskog sojeničkog naselja u Donjoj Dolini. Magična prostranstva lijevčanskih polja su razvila u mome karakteru jedinu postojanu komponentu – sanjarenje… Sanjarenje koje je tražilo svoj izraz u ranim djetinjskim poetskim tepanjima, scenskim improvizacijama (kad nisam ni znao što je to scena) i modelovanju formi u lijevčanskoj glini. Patnji sam se učio od oca, životnoj istrajnosti od majke. Osnovnu školu sam pohađao u Gradišci od 1946. do 1954. godine, srednju školu (učiteljsku) završio sam u Banja Luci od 1954. do 1959. godine. Od 1959 do 1961. radio sam kao prosvjetni radnik u gradiškim selima Turjaku i Dubravama, zatim sam prešao u Banjaluku i radio kao glumac u Dječjem pozorištu. Poslije odsluženja vojnog roka otišao sam u Sarajevo i na Filozofskom fakultetu paralelno studirao na Katedri za orijentalnu filologiju i na Katedri za istoriju jugoslovenskih književnosti sa srpskohrvatskim jezikom. Studirao sam od 1965. do 1969. godine. Postdiplomski studij pohađao sam na Katedri za istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Za magistraturu sam radio temu o pokretu Hamzevija u Bosni 1574. godine.”

Radio je kao novinar u Oslobođenju, Večernjim novinama i Radio-Sarajevu, kao urednik u redakcijama Naših dana, Trećeg programa Radio-Sarajeva, Pozorišta, Stećka, Fondeko svijeta i drugim. Najveći dio radnog vijeka proveo je kao urednik kulture Radio-Sarajeva, odnosno Radija Bosne i Hercegovine. Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Upravnog odbora Međunarodnog foruma “Bosna”, predsjednik Likovne komisije SPKD “Prosvjeta”, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, Upravnog odbora Srpskog humanitarnog udruženja “Dobrotvor”…

Sa otvorenja stote izložbe u Centru 16.8.2013. – Vojislav Vujanović, Hasan Mehinović,
Načelnik Općine Suad Huskić i Amir Brka

Vujanović je desetljećima djelovao kao jedinstvena i umnogome apartna figura mišljenja i prosuđivanja umjetničkoga stvaralaštva i duhovnih vrijednosti u našoj državi. Objavljen mu je nepregledan broj priloga koji su ostali na stranicama različitih periodičnih i monografskih publikacija, posljednjih godina i na nekim elektronskim portalima, kao i slijedeće knjige: Svitanja (poezija); Likovno djelo Miroslava Bilaća; Iz Talijina hrama (pozorišne krititke); Alkemija slike (likovne kritike); Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (u suradnji sa Gordanom Muzaferijom i Fahrudinom Rizvanbegovićem); Plodovi i rađanja (ogled o Pozorišnim igrama u Jajcu); Jelena Kešeljević (portret glumice); 50 godina Pozorišta lutaka u Mostaru (monografija); Kozmologija riječi – Poliptih o pjesniku Amiru Brki; Ljubičasti nokturno (monografija o Gradimiru Gojeru); Madrigali sa Save – Susreti pozorišta u Brčkom; Romor trajnosti – Škola primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1945/46-2007/08. (monografija); Zatočnik svjetlosti (monografija o pjesniku Velimiru Miloševiću); Grimizna ogrlica (portreti bh. glumaca); Ines (monografija o glumici Ines Fančović); Dobrotvor (1991-2011) – Dvadeset godina humanitarnog rada; Lazar Drljača (1882-1970-2012).

Uz ove podatke, koji svjedoče o raskošnom i za naše prilike nesamjerljivom opsegu stručnosti i renesansnoj intelektulanoj potentnosti, Vujanović je svojim posvećenim angažmanom učinio izuzetno mnogo na vrednovanju i afirmaciji brojnih stvaralaca s prostora Tešnja. On je, naime, pisao tekstove i otvarao izložbe u Tešnju, Sarajevu i drugim gradovima gotovo svim tešanjskim likovnim umjetnicima: Hasan Mehinović, Osman Morankić, Miroslav Bratić, Sabahudin Kovač, Tonko Rajkovača, Drago Marelja, Ahmet Hundur, Miralem Brkić. Također je pisao kritičke i esejističke tekstove o knjigama Alije Galijaševića, Ivice Budulice Strikana, Saliha Karahodžića, Bajruzina Hajre Planjca, Seada Korajlića, Amira Brke – i govorio na njihovim promocijama u Tešnju i drugdje.

Kulturni život tešanjske sredine Vojislav Vujanović decenijama je visokokvalitetno obogaćivao i na druge načine. Uz ostalo, režirao je tri predstave u tešanjskom pozorištu: Majka Ahmeda Muradbegovića (1992.), Pomrčina krvi A. Muradbegovića (1998.) i Sredinom džade Muhidina Džanke (1999.). Pisao je predgovore, pogovore ili kritike u časopisima za brojne knjige drugih autora koje su objavljene u Tešnju, prvenstveno u CKO (Muhidin Džanko, Ljubica Ostojić, Atif Kujundžić, Gradimir Gojer, Ibrahim Kajan, Dragan Marijanović, Amir Talić i brojni drugi), te govorio na promocijama tih knjiga u Tešnju i u drugim gradovima. Pisao je tekstove i govorio na otvorenju izložbi u Tešnju brojnih bh. slikara. Sudjelovao je i uradu naučnih skupova i okruglih stolova koji su organizirani u CKO: Tešanjski prostor na početku 21. stoljeća (2004.); Djelo dr. Adema Handžića (2006.); Publicističko-historiografsko djelo Alije Galijaševića (2008.); Tešanjski prostor u prošlosti (2009.); Književno djelo Kemala Mahmutefendića (2010.); Omer Pobrić, baštovan sevdalinke (2011.); Književno djelo Rešada Kadića (2012.); Književno djelo Jozefine Dautbegović (2013.); Književno djelo Amira Brke (2016.).

Vezanost Vujanovićeva za Tešanj bila je uistinu nesvakidašnja i rezultirala je, između ostalog, prisnim prijateljstvima, a on je ovdje bio omiljen i poznat kao naš Vojo. Ovu srođenost sa Tešnjem ponekad je, čak, iskazivao i tako što je sam sebe javno identificirao kao Tešnjaka, a to je bio i razlog zbog kojeg je Alija Galijašević u knjigu 77 Tešnjaka (izd. CKO, 2012.), pored 76 ličnosti koje su rođene na tešanjskom prostoru, uvrstio i portret Vojislava Vujanovića – na šta je Vojo bio ponosan.

Međutim, njegov ogromni doprinos razvoju ukupne bosanskohercegovačke duhovnosti, uz ostalo i razvoju kulturnih i umjetničkih potencija Tešnja, razmatran je i vrednovan tek sporadično, prvenstveno u malobrojnim osvrtima na pojedine njegove knjige. Stoga smo u CKO bili uvjereni da je potrebno organizirati naučni skup na kojemu bi bilo moguće osvijetliti Vujanovićevo djelo u svim njegovim značenjskim i vrlo razuđenim dionicama, te sagledavati njegov nemjerljiv rezultat – koji je primarno estetičke naravi. Taj skup održan je 13.12.2014. godine, u programu manifestacije Dani grada Tešnja. Uvodnu riječ imao je direktor CKO, skup je otovorio Načelnik Općine Suad Huskić, a sudjelovali su Enver Kazaz, Nedžad Fejzić, Gradimir Gojer, Željko Grahovac, Irina Dobnik, Ranko Pavlović, Fehim Hadžimuhamedović, Miralem Brkić, Muhidin Džanko, Ljiljana Šop, Naida Mujkić, Emina Selimović, Alija Galijašević, Sead Emrić, Mirko Pejak i Momčilo Spasojević. Zbornik radova sa skupa objavljen je naredne godine.

Sa skupa: Božo Dragić, Ljiljana Šop, Vojislav Vujanović i Alija Galijašević

CKO je 2000. godine objavio spomenutu Vujanovićevu knjigu Plodovi i rađanja, a u pripremi se dugo nalazila i opsežna knjiga Moje tešanjske teme koja je trebala donijeti njegove tekstove što ih određuje i objedinjuje navedeni naslov. Ali knjiga je ostala neobjavljena, jer je Vojo ustrajno i, ispostavilo se, nezavršivo radio na njenom koncipiranju i dotjerivanju tekstova.

Posljednji Vojin dolazak u Tešanj zbio se kad je on već bio ozbiljno bolestan. Došao je da bi sudjelovao u predstavljanju knjige i izložbe Kudret-voda Hasana Mehinovića, što je održano 28.4.2017. godine u CKO.

Amir Brka, Vojislav Vujanović i Hasan Mehinović – posljednji Vujanovićev
dolazak u Tešanj

Bolest je bila nezaustavljiva, i Vojo je preminuo 10.1.2018. godine. Na sahranu, koja je obavljena u njegovoj rodnoj Gredi, iz Tešnja smo prisustvovali Sead Korajlić, Hasan Mehinović i ja. Nakon povratka, iste večeri, pod neveselim, turobnim emocijama, napisao sam pjesmu koju i ovdje prilažem…

VOJINA POSMRTNA PJESMA

Slikati, glumiti, plesati, režirati, pjevati – tô vam san
moj od iskona bješe. Ali meni dato ne bî nijedno od
toga, već da k sublimnosti, koju daroviti dostizahu,
ja prizivam ljude, u močvaru dnevnog uronjene.
U misiji takvoj, samopostavljenoj, za svrhom sam
svojom ustrajno kročio.

Beskrajne su niske mojih rečenica, i u knjige su se
slile, uz nejasnu, no gorljivu nadu: prolazniku da ću,
ma baš i jednome, rukav ja dotaći. Užurban, i sluđen,
taj ne bi li stao, načas mene čuvši – sebe zapitao…

Dva i podrug desetljeća zadnja – zažarenost moja
sa danom je svakim snažnija bivala: govorih i pisah,
nisam prestajao… I nizašta drugo vremena ni glasa
svoga ja ne davah, jer Bosanci postajahu što nikad
i nigdje ljudi bili nisu.

A moment konačni kad je pristupio – u spoznanju
punom zabludjelost moja lucidno se prokazala. Jer,
gle: plodom nȅ urodi ni višnje poslanje onog što kroz
srca roda Adamova ljubav htjē uskrisit… Pa kako bi,
onda, i ufanje i pregnuće mene, sirotoga, do čovjeka,
i jednoga barem, dosegnuti moglo…?

U zemljicu, evo, rodnoga Lijevča položen sam sada.
Poje hirotonisanī, i nada mnom kade, a na dlanu kćeri,
moj lik, osmjehnutī, pred vama je… No, čuste li
što govornik groboslovni kaza…? Da ne bî ni trena
u kojemu, iz dna oka blagopočivšega, tračak tuge,
skrivan, ali nezatomljiv, svijet motrio nije…

I, sad, što god sa mnom zbivalo se dalje – ja treperim
zbog vas, koji u svoj život opet odlazite… Na obrazu
mome, koji ne vidite, grimasa je jeznā nespokoja.

Ali, ali… Čujem li to kako šumi Sava…? Da, da, jeste…
Utjehu mi nosi ona, dok polako teče, kao vrijeme
kraju svome…