AMIR BRKA / SAMOMU SEBI

(Uz mojih šezdeset)

Viđav me tolike godine pod onom tihom svjetiljkom,
i pri tom u čudu što sam u birtiji kao u bašti zasađen,
čovjeku bi se dalo učiniti da sam nekakvom biljkom,
a naspram sirote stabljike, on je i kretnjom nagrađen

No nikad neće doznati koja prostranstva sa te stolice
sveudilj pohodih: tomovi ne bi uspjeli stati na police
mjesne knjižnice ako bih započeo opisivati avanture
u kojim bijah i prosjak i car, pogledav i njih što jure,

a ni pomjerili se nisu zapravo cijelog života ubogog,
budući da su potpuno vezani s kobi ovoga zlehudog,
od povijesti zaboravljenog i vječno turobnog toposa,
gdje su prezreni osjećaji dostojanstva, časti i ponosa

I danas, kada vremešniji sam nego i Marko Aurelije,
dok razmišljam kako mi promiču i godine najzrelije,
vlastiti put motreći, katkad i ugodan, a više patnički,
zaključujem da sve, ne odustajući, podnesoh stoički

Bijah vladar i jedini podanik nesvakidašnje imperije,
mučila su me u njoj pitanja, vitlale mnome misterije,
a zlo na koje samo i pomislih, počinih samomu sebi,
ponekad stoga sebe samoga tretirah strogo, vojnički

Ali, razmirja tijela i duha, čežnje i mučnog beznađa,
prevladavah dijalektički, bez tuge što uvijek porađa
emociju iz koje narastaju nove i još opojnije iluzije,
utočište je duša pronalazila u zagrljaju Ide i poezije

Kad bih se iznova ovdje rodio, drukčije živio ne bih