TESANJ.NET stranica grada
O »Monografiji grada« Amira Brke, nakon 25 godina
_________________________________________________________________
Prije četvrt stoljeća objavljen je u izdanju Centra za kulturu i obrazovanje Tešanj roman Amira Brke »Monografija grada«. Naišla je ta knjiga na izuzetan prijem čitalačke publike i književne kritike, a dobila je i Godišnju Nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Drugo izdanje ovog romana pojavilo se 2004. godine u Biblioteci Zlatonosović iz Usore, a ovdje slijedi nekoliko akcenata iz brojnih kritika.
Enver Kazaz: Amir Brka u ovom djelu čini jedan od ključnih pomaka bosanske proze u cjelini. Ako je u njoj postmodernizam bio i prisutan na nivou postupka […], ovdje je on temeljni znak svih slojeva teksta. To istodobno znači da je ovo djelo već u ovom trenutku jedna od ključnih činjenica bosanske proze.
Miljenko Jergović: Roman Amira Brke »Monografija grada« veoma je dobar, i on je na neki način obilježio ovaj period.
Ljiljana Šop: Svi bitni motivi Brkine poezije utkani su i u njegovo prozno delo; intelektualno, estetičko i etičko saglasje je potpuno i inspirativno za tumačenje prožimanja i celovitosti ovog pesničkog i proznog veltanšaunga.
Željko Grahovac: Sama tenzija nepodnošljivosti istine, tenzija koja bitno obilježava »Monografiju grada«, čini je izuzetnim djelom u zadatom nam književnom, pa i kulturnopovijesnom kontekstu.
Ivan Kordić: Ovo je svježa knjiga, osobenoga stila i odlične naracije.
Marina Šur Puhlovski: Amir Brka je ne samo vješt s riječima nego je i prisutan u svakoj svojoj riječi, ni jednu ne osjećamo kao preuzetu, posuđenu, tuđu; riječi ne govore umjesto njega svoje stare mrtve sadržaje, svoje stereotipe, ne ponavljaju svijet nego ga ponovo stvaraju. Time se Brka nesumnjivo uvrstio među pisce koji će ostati u svojoj književnosti, jer, kako reče Goethe: “U književnost jednog naroda ulazi samo osobnost pisca”, dakle ono najrjeđe.
Atif Kujundžić: Pročitao sam knjigu. Uzbuđen sam njezinim sadržajem i čisto književnom ljepotom. Pomjeren sam njegovom autorskom snagom, ljepotom stila i nebrojenim mogućim konotacijama koje sam kroz knjigu ovlaš i bilježio.
Jasmina Ahmetagić: »Monografija grada« razobličava laži istorije, postajući relevantnije svedočanstvo o čovekovom hodu kroz vreme i ispisujući jednu drugačiju, unutrašnju istoriju Bosne, rendgenski snimak kolektivno uobličene psihologije.
Dragan Jovanović Danilov: Postoji jedan poseban tip dela koja bih mogao da odredim kao dela duboke kulturološke imaginacije. »Monografija grada« pripada tim delima kulturološke meditativnosti, i taj je sloj jako značajan u ovom romanu. Takve knjige pišu, recimo, jedan Klaudio Magris (»Dunav«) ili, na ovim prostorima, Predrag Matvejević koji je napisao »Mediteranski brevijar« i »Drugu Veneciju«. Naravno, te knjige razlikuju se mnogo od ove knjige Amira Brke pre svega po tome što ona jeste roman, i to pravi roman.
Munib Delalić: Moćno je to Brkino kazivanje, mora se priznati, toliko moćno da se s njim nameće misao kako možda Priča i upravlja našim životima, možda se sve i dešava samo da bi se to “dešavanje” kazalo, odnosno zapisalo!
Evo u nastavku i 21. sekvence iz »Monografije grada«.
Kraj
Kao da je sjeme što ga je svojom pričom o gradu zasijao nestali autor monografije, uprkos svojoj neosnovanosti i, u krajnjemu, iracionalnosti, rezultiralo na način koji je sijač i kanio postići – njemu i njegovim precima slični napali su grad jednoga dana u zoru. Na prvi pogled, pogotovo iz grada posmatrano, moglo se činiti da se to dogodilo naglo i neočekivano, ali ubrzo je postalo jasno da se radi o dugo i detaljno pripremanom i razrađivanom sistemu. Kao što bi kazao Zweig: “Kad osvajač sprema rat, onda na sva zvona govori o miru.”
Atak je bio globalan i nevjerovatno surov, izveden sa svih strana istovremeno. Količina mržnje koja je provalila iz tih ljudi bila je uistinu fascinantna. Moguće je da joj je dugo obuzdavanje i čekanje prave prilike dalo intenzitet kakav u svome početku možda i nije imala.
Periferija grada koje su se uspjeli domoći naprosto je spržena, a stanovništvo što im je dopalo šaka zvjerski je poklano. Međutim, upravo to dalo je snagu mještanima da ipak uspiju organizirati odbranu, jer su shvatili da će svi, sasvim izvjesno, biti pobijeni.
Nekoliko godina trajala je potpuna opsada, a stanovništvo je tokom nje prepolovljeno – što izginuvši na linijama odsudne odbrane po brdima na horizontu oko grada, a što u gradu od miliona raznovrsnih projektila koji su ih danonoćno zasipali. Da Herbert nije napisao Izvještaj iz opsjednutoga grada, ovdje bi bilo potrebno iznositi detalje, ako bi to uopće bilo moguće. Ovako, to postaje izlišno i spašava od prisjećanja na taj inferno, i od mukotrpnog traženja adekvatnih riječi da bi se on opisao.
Na koncu, kao da je jenjala naizgled nesalomiva želja za uništenjem grada, i rat je obustavljen. Ali, sad je već postalo definitivno jasno da će barbari koji su se nanovo razišli po planinama ili vratili u okolne gradove što su ih davno nekad uspjeli osvojiti i u njima navlačili obrazine civiliziranih bića, kad se njihova volja obnovi i akumulira nova energija, kad mržnja iznova dostigne kritičnu tačku, pokušati isto. Za trideset, pedeset, stotinu godina, nije važno, no – dileme nije bilo. A hoće li i tada odbrana grada biti moguća…?! Ako i hoće – vrijedi li žrtvovati djecu…? Šta bi ona učinila da danas o tome mogu odlučivati…?
I stoga, umjesto radosti što je premoćni neprijatelj osujećen i odbijen a grad spašen, mještane je polagano hvatala panika, koja se kroz nekoliko mjeseci počela preobraćati u agoniju. Moglo se, naime, računati da će preostale godine svoga vijeka sadašnji naraštaj moći odživjeti u miru, ali je sveprisutna misao o tome da će potomstvo posve sigurno morati ući u još jedan krvavi obračun proizvela situaciju u kojoj se grad počeo topiti. Rađalo se sve manje djece, čitave porodice odlazile su neznano kamo, ne objašnjavajući i ne najavljujući to nikome, čak ni najbližim rođacima.
Stvorena je atmosfera posvemašnje raspamećenosti, a u njoj je pravi uzrok strahu ubrzo zaboravljen i, usljed toga, paradoksalno, maksimalno dijaboliziran. Kao pred nekim neiskazivim užasom što se neumitno primiče, stanovnici su počeli vjerovati da što prije, hitno moraju otići kako bi se spasili…
Sve javne funkcije grada, koje su u toku rata dovedene do neslućene, takoreći savršene efikasnosti, sada su naprasno prestale. Potpuni raspad stoljećima izgrađivanih pravila i na njima zasnovanih odnosa u gradu omogućio je da se neočekivano pojave horde pljačkaša i ubojica koje su harale mjestom, da bi uskoro preuzele potpunu kontrolu nad pojedinim četvrtima, a zatim i nad cijelim gradom. Gradska skupština, gradsko načelništvo, policija – sve su to sada bili oni, ti ljudi što su se donedavno sasvim uklapali u pisane i nepisane norme koje su život u gradu činile lagodnim i sigurnim.
Šta se to dogodilo s njima te su se preko noći od smjernih, nezamjetljivih mještana izmetnuli u dugokose i bradate, prljave i odrpane, automatskim puškama i ručnim raketnim bacačima naoružane patrole koje krstare gradom, pale, pljačkaju, ruše, siluju i ubijaju sugrađane – komšije i dojučerašnje prijatelje? Kakva ih je to zagonetna metamorfoza izjednačila sa onima od kojih je grad netom odbranjen, uz ogromne žrtve…? Možda bi se moglo zaključivati da se na ovaj način pokazalo da među ljudima neke posebne razlike u bitnome i nema, nego da je taj grad ono što je jedne činilo drugačijima, na neki hipnotički način aktivirajući u njima plemenitije potencije, te da je mržnja koja je one druge tako snažno obuzimala, zapravo, ako ne prouzrokovana – onda svakako mnogostruko uvećana time što su u mještanima vidjeli svoju svijetlu suprotnost, ono što bi i sami htjeli, a ne mogu biti. Sada, dakle, kad je grad gubio moć opčinjavanja svojih stanovnika i upravljanja njihovim emocijama, njihovim mislima i postupcima – oni su se vraćali u stanje u kojem su se vjerovatno nalazili prije nastanka grada.
Već dugo nisu građene nove nastambe, postojeće su bivale napuštene poslije čega ih je obrastalo šiblje i uza zidove im se uspinjale puzavice razjedajući ih, od čega se po zapuštenim, travama obraslim ulicama rasipao malter i krzotine polupanoga stakla. U tim građevinama što se osipaju raspadale su se lešine ustrijeljenih stanara, ili su danima gorjele zajedno sa svojim mrtvim vlasnicima. Grad je bio zakrčen olupinama skupocjenih automobila, a u onima što su se još uvijek kretale promicale su podivljale spodobe ispaljujući rafale streljiva po staklima i zidovima, urlajući i međusobno se neartikulirano dozivljući. Ulična je rasvjeta odavno ugašena, jer, u stvari, kome bi mogla trebati kad se niti danju vani nikoga nije moglo vidjeti, niti psa, a kamoli čovjeka… U predgrađu su, uz povremene zaglušujuće eksplozije, dogorijevale hale nekad veoma uspješnih fabrika…
Grad je, naprosto, nestajao.
Među ravnodušnim starcima koji nikamo nisu kanili otići govorkalo se da negdje živi pisac što je u njihovu gradu rođen, te da je on napisao teško razaznatljive redove u kojima se ipak može nazrijeti da je riječ o jednome gradu koji tone, i da će njegov posljednji žitelj upoznati prvoga, tada da će se sve razjasniti, a onda bestraga iščeznuti. Jedino da će, jednom, neki uporni istraživač kao kamičke u mozaik sakupljati tekstove objavljene o tom gradu i sačiniti monografiju kojoj se, međutim, neće vjerovati, nego će biti proglašena opsjenom što je proizvod čudne imaginacije njezina autora koji ju je, manirom lukavoga i vještog književnika, tobože htio predstaviti historijom.
